Udruga Zeleno mače: Naša općina ima 8 sela, i prilično smo podigli ljestvicu jer se priča što se u Banovcima sve može

2025-01-24T18:31:26+01:0024. siječnja 2025.|Civilno društvo|

Razgovarala: Nika Šintić

U malenom selu na granici Hrvatske i Srbije, gdje školske klupe puni tek dvadesetak đaka a spokoj drevnih hrastovih šuma narušava neprestana buka kamiona, jedna je obitelj otvorila svoja vrata osobama u pokretu i postala svojevrstan socijalni servis, ali i vezivno tkivo, čitave zajednice. Priča je to „Zelenog mačeta“, udruge koja već četiri pune godine radi na revitalizaciji matičnih Banovaca, posluživši kao primjer i drugim mjestima u Općini Nijemci. Međutim, razgovor koji samo vodila s osnivačicom udruge, Slavicom Gostić, pokazuje da bismo od njihova pristupa svi mogli ponešto naučiti.

Kako je došlo do nastanka udruge?

Netko poput mene ne bi se trebao lako naći u središtu ove priče. Gotovo čitav svoj život sam i sama neka margina, i od mene se nije očekivalo da išta radim, mogu ili hoću, jer sam upravo ja ta osoba s kojom je trebalo raditi. Od najranijeg djetinjstva. Kasnije sam rodila šestero djece, i opet sam bila netko na koga se skretala pozornost: ništa nisam tražila, ali bila je to velika obitelj, uvijek smo se mučili sa šest pari cipela, šest žvaka, svega po šest. Sad su neka od te djece na doktoratu, neki su magistri, neki će diplomirati a neki tek upisuju fakultete. Prema tome, uspjelo je, na meni je stala ta nevolja iz prošlosti.

E sad, mi u Podunavlju nekad smo u jednoj velikoj zemlji bili centralni, a sada smo u maloj zemlji periferija. Mi to svaki dan vidimo i osjetimo. Velika većina ljudi u Hrvatskoj ovamo nikada niti ne dođe. U Banovcima je u vrijeme moga doseljenja bilo četiristotinjak ljudi, još dalje u prošlosti i preko tisuću, sad ih ima ispod dvjesto. Dakle, mogu reći da sam svjedok nestajanja ovog mjesta. To selo u nestanku suočava se sa novim izazovima kao što su klimatske promjene. Počinju nam se događati poplave, potresi, razorne oluje; unutar svoje kuće skupljam pomoć za Banovinu, ali nisam ja neko službeno tijelo, ja sam Slavica Gostić. Da ne pričam o vremenu prije više od 25 godina, kada je u ovome kraju tekao proces mirne reintegracije, te bismo iz svog tadašnjeg stana pokupili svoje troje djece i otišli u Vukovar da oslobodimo prostor za sastanak obitelji podijeljene u Srbiji i Hrvatskoj. U svemu se tome vidi volja i želja da se ljudima nekako pomogne, no nemam mehanizama jer me kao Slavicu Gostić nitko važan izvan sela ne doživljava. Krajem prosinca 2020. godine odlučujemo osnovati udrugu, koja mora biti mala zato da se možemo jasno vrijednosno definirati: mi vjerujemo u prava žena, migranata, svih manjina, odnosno u ljudska prava; mi vjerujemo u sve te ljude, i moramo to jasno izreći.

Tko je pokrenuo udrugu i koliko brojite članova?

Meni su svi stanovnici neformalni članovi! Puno bih lakše mogla reći kod koga od tih dvjesto ljudi, plus stotinjak stanovnika iz susjednog sela, nisam bila.

Ja jesam pokretač udruge, ali s obzirom na to da živim u takvom mjestu na kojemu ne mogu dobiti potporu zbog nedostatka sličnih znanja i iskustava, a za registriranje udruge formalno su potrebne tri osobe, službeni su članovi moj sin Mirko Savković i suprug koji je likvidator. No, štogod zamislim, nitko me ne opstruira i mogu se voditi potrebama sredine u kojoj živim.

Osnivačica Udruge Zeleno mače Slavica Gostić / Foto: Udruga Zeleno mače

Čime se sve kao udruga bavite?

Bavili smo se donošenjem građevinskog materijala, opremanjem djece za školu i različitim pojedinačnim slučajevima; trenutno sam u borbi da jednom djetetu samohranog roditelja opremim sobu koja je uvjet da ga ne odvoje od oca. Također dijelimo pakete, organiziramo prijevoz doktoru, jer imamo većinom staračka domaćinstva, rješavamo inkluzivne dodatke, zahtjeve za jednokratne naknade, porodiljne, sve unutar ove prostorije. Sada napokon imaju kontakt-osobu, da se međusobno osnažujemo i razvijemo bolje, humanije društvo. Želimo uključiti sve stanovnike i to na način da ništa ne moraju plaćati.

Nekako smo prodrmali cijelo selo. Cilj nam je micati štetne stereotipe i pokazati da može, recimo, žena sve raditi, da može da pokupi peticiju kroz selo kad nam pliva pet-šest kuća, za koje ćete vi reći: pa šta me briga, nije to moja kuća. Riječ je o prirodnoj, blagoj padini sa koje se po kiši sve slijeva ljudima u dvorište, a to treba riješiti tako da Općina prokopa kanal i skrene vodu prema pruzi, što neće uraditi sami od sebe jer za to ni ne znaju, ali ako dobijem potpise i pošaljem ih na i Hrvatske ceste i na policiju i na Općinu, ne mogu da ćute. I bogme su reagirali i prokopali. Bilo im je malo čudno što je žena to napravila, ali je i poanta da ih sučeljavamo s tabu-temama.

Uz suradnji s udrugom Jutro, koju vodi muzeologinja i aktivistkinja Petra Matić, doveli smo im i poznatog kurdskog umjetnika Bahzada Sulaimana iz Sirije, i cijelo je selo došlo na njegovu radionicu. Ljudi su bili željni nekog događaja i njegovo porijeklo palo je u drugi plan; uživali su i vidjeli da taj čovjek ne grize.

Možda ispada kao da se hvalimo, ali nikad nisam imala prilike nekome ispričati čime se to bavimo.

U ovom kraju, a i šire, postoji tradicija da se za Ivanjdan pletu ivanjski vijenci od cvijeća, i to smo po prvi puta dokumentirali. Slobodne fotografije pod Creative Commons licencom dodane su na portal Wikimedia Commons gdje su sada svima dostupne i u digitalnom prostoru, a vjerujemo da je to običaj za koji bi se mogle zainteresirati i druge institucije u kulturi i nadležno ministarstvo.

Izdali smo i svoj časopis, „Ćirin breg“, i preko projekta koji financira Journalismfund Europe u okviru europskih lokalnih prekograničnih projekata zajedno sa Sremskim novinama iz Srbije pisat ćemo o silnim kamionima koji nam prolaze kroz selo. Teretni promet na potezu od Vinkovaca do Šida gotovo svakodnevno stvara kolone od 15 km i zakrčuje nekih osam sela koja su na putu, često tik do škole i vrtića. Kuće nam pucaju, smeće ostaje i udišemo reziduale trošenja gume i goriva. Zahvaljujući časopisu uspjeli smo aplicirati za taj projekt i dogovoriti da, uz novinara sa portala Radio Slobodna Evropa kao mentora, pišemo o njihovom utjecaju na život ljudi u ovim krajevima.

Časopis Ćirin breg / Foto: Udruga Zeleno mače

Časopis se zove „Ćirin breg“ po umjetnoj uzvisini koja je nekoć povezivala Vukovar s mjestom Ilača. Tom rutom vozio je vlak Ćira, ali više ga nema. Naša se udruga jako zalaže da se duž Ćirine pruge napravi biciklistička staza. Tako bismo uspjeli sačuvati sjećanje na vlak Ćiru i promicali sva ta mjesta na putu koja su jako zabačena ali se ipak nečim bave: u jednom bi selu mogao biti dobar smještaj, u drugom bi se popilo dobro vino a u trećem pojela kakva kobasica. U Ilači je i svetište „Gospina Vodica“, pa bi ljudi mogli i hodočastiti. Biciklistička ruta prolazila bi kroz predivan kraj i značila život za ta sela. Upravo bi se na toj ruti upoznala i tipična raznolikost Podunavlja jer se prolaskom kroz Vukovar, Negoslavce, Čakovce, nadomak Mikluševcima, kroz Bokšić, Banovce i Ilaču putnik lako može upoznati sa hrvatskom, srpskom, mađarskom, njemačkom i rusinskom tradicionalnom kulturom i povijesnim tragovima. Uz to, neotkriveni je to kontinentalni dragulj pitomih brežuljaka, jezera i polja Vukovarskog ravnjaka. Ideja se jako svidjela ljudima u županiji, ma da oni imaju vrlo ograničena sredstva u kulturi sa kojima nas podržavaju.

Često čujemo stavove o manjkavostima projektnog financiranja, koje ne donosi trajna dobra i ovisi o ispunjavanju određenih naloga što mogu dovesti do autocenzure. Kakva su vaša iskustva?

To je doslovno tako. Nama aktivnosti idu od jednog malog lokalnog projekta do drugog i sva je sreća da imamo znanje i strpljenje da to bar tako guramo. Primjer su dva prošlogodišnja projekta, koja su mi omogućila da kupim fotokopirni stroj i printam ljudima dokumente koji im trebaju. Sada kada je projekt prošao, začas će nestati boje i papira, za što nemam novaca, makar često i zagrabim iz svoga džepa. Do prošle godine sam bila nezaposlena, sada radim na minimalcu i odlučila sam svaki mjesec odvojiti 100 eura za udrugu. Ipak, to nije održivo, a ne mogu ljudima reći da više nemaju pravo na kopiranje ili drugu pomoć koju su naučili da im pružamo.

Naša općina nije siromašna, imamo autocestu, željeznicu i naftu i bogati smo silnom zemljom, i zaista mislim da bismo trebali ići u reviziju raspodjele resursa. Naš ustav nas definira kao socijalnu državu i svi bi to mogli ozbiljnije shvatiti. Izazovi su ipak u radu sa ranjivim skupinama veliki. Udruga za vrijeme, recimo, šestomjesečnog projekta ima pristup nekim sredstvima, ali kada taj period završi, sve staje. Nemoguća je misija da ti stariji ljudi moraju ići u Nijemce, gdje nam je općina, samo da bi kopirali svoju osobnu iskaznicu. Mi do tamo nemamo niti javnog prijevoza. Jedino što je u kontinuitetu su godišnji humanitarni paketi i darovi za djecu, ali i to sve teže dobijemo. Ako je čovjek kreativan, raspisat će se sljedeći projekt, ali teško da će biti odobren ako je za istu stvar, i time se stvara kodependencija. Mi smo unutar općine podigli ljestvicu prilično visoko jer se sada priča o tome što se sve u Banovcima svašta nešto može. Drugi ponekad niti nemaju slične udruge koja bi to pokrivale, a ni Općina nije neki veliki bogati grad pa moraju odvagnuti kome i kako daju, pokriti nas sve, i tako da nitko od nas nikad ne dobije koliko bi baš htio ili tražio

Koliko su vas i na koji način zahvatile migracijske krize?

Gotovo svi su se lokalci micali i zaključavali od straha. Ja se tih ljudi nisam bojala, svraćala sam ih, kako god je to poslije rečeno da je protiv zakona, da se kod mene tuširaju. Vjerujte mi, nisu nam donijeli nikakvu bolest, ništa nisu ukrali. Otuširali su se, nešto slabo pojeli, presvukli svoju prljavu garderobu, svezali je u vrećice i bacili u smeće. Bilo je to u onom prvom valu kada je i država još uvelike improvizirala, a trebalo je ljudima pomoći. Svakakvih je tu reakcija, nerazumijevanja i predrasuda bilo. Ljudi su tražili razlog da osude izbjeglice. Mi smo u to vrijeme cijelu kuću ispraznili od garderobe. Policija se sa mnom svađala, rekli su da će migranti to skinuti i baciti čim se namoči; pa zato im i dajem, da budu u suhom koliko mogu. Moja djeca su pokupila sve svoje igračke, sve do jedne jakne smo podijelili, i išla su sa mnom na teren. Tamo smo se upoznavali sa ljudima i njihovim pričama. Neki su nam poslije pisali iz Njemačke. U Tovarniku nam je policija branila prići, psovali su ljude u prolazu i rekli da ostavljaju smeće za sobom u kanalima, a ja sam kupila nekoliko paketa crnih vreća, spustila sebe i to najmlađe dijete u kanal, i rekla: „Sine, kupi što više smeća u vreću. Kad vide da ti kupiš, i oni će.“ I zaista, nije prošlo pola sata, sve smo očistili. Ljudi jednostavno nisu imali kuda baciti, recimo, pelene kad bi presvukli bebu. Gledali su nas valjda samo sekundu-dvije, pozvali sve ostale na svom jeziku i cijela je masa sišla i sve očistila. Došli su kamioni da sve pokupe i kasnije su iz komunalca dijelili te vreće; netko je trebao naučiti sustav kako da se ponaša. Moje dijete će tako za budućnost znati kako treba postupiti i što smo u to vrijeme radili. Voljela bih da svi tako rade. Vidim da ljudi unutar ove zajednice to mogu, ali nisu imali prilike.

Foto: Udruga Zeleno mače

Kako je uopće došlo do ideje o imenu?

Odrastala sam slušajući svoju mamu kako priča o nekom zelenom mačetu u dvorištu. Nije bilo zeleno, bilo je sivkasto, ali narodski je zvano zeleno. Kasnije je moja svekrva isto spominjala zeleno mače. Te stare žene su imale zeleno mače; odabirom toga imena htjeli smo očuvati tradiciju i govor naših majki i svekrvi. Iako nismo udruga koja se bavi zaštitom životinja, to je također jako važno u našem statutu zelene politike, održivosti i zaštite prirodne sredine. Pokupit ćemo svo smeće i zasaditi drveće; ne možemo kukati kako nam je polomljeno, i onda ne posaditi novo tu istu jesen. Tako možemo početi, a onda gledati kako kao mala zajednica ovdje da živimo u desetljećima i novoj klimi pred nama.

Konkretnim, praktičnim mjerama nastojite poboljšati život zajednice u cjelini, no postoji li pritom opasnost od pretjeranog oslanjanja ljudi na vašu pomoć, umjesto da su podučeni primjerom?

Treba uzeti u obzir da je u ovoj sredini prosjek godina veći od sedamdeset. Ja ne mogu očekivati da ti ljudi počnu samostalno raditi; njima je potrebna pomoć. Naša škola broji dvadeset dvoje djece od prvog do osmog razreda. Mladih ljudi, znači, nema. Ostali jesu oslonjeni na nas, i zaista želim da svi pokušaju barem nešto sami.

Od Podravke sam dobila novac u sklopu humanitarne blagdanske akcije i imala sam apsolutnu slobodu u njegovom trošenju. Sazvala sam sastanak, objasnila koji je iznos u pitanju i pozvala roditelje da dogovorimo sudjelovanje njihove djece u akciji. Rekla sam im da ništa unaprijed ne pričaju, već da potpišu potrebnu dokumentaciju i prepuste mališane meni. Djecu sam uputila da mi pomognu slagati pakete i da potom sami pokušaju locirati osobe u selu kojima ti paketi najviše trebaju. Mahom su ih nosili svojim bakama, što je u redu, bilo je, vjerujem, i potrebno, ali dogodilo se da dvoje djece nisu odnijeli vlastitim bakama, nego su se sjetili, recimo, bake Mande i bake Ruže, i to smatram velikim uspjehom. To dvoje djece je razmišljalo dok je radilo, i samo neka ostanu takvi, sve će biti dobro. Premali smo i hvatam se za svaku osobu, jer zaista vjerujem da ova naša udruga može izrasti u nešto veće.

Kažu mi da ljudi mogu iskoristiti moju otvorenost i slagati me. Trenutno postavljam kućice sa knjigama, pa mi pričaju, netko će ukrasti knjigu. Ljudi moji, ako se već krade, neka knjigu ukradu, ja ću rado nabavljati knjige koje će netko krasti! Pa možda će ih i pročitati. I ja sam sebe osvijestila kad sam knjigu dobila u ruku. Nisam išla u školu, pa kada sam uspjela svoju djecu upisati, i ja sam malo čitala i pogledala te knjige.

Foto: Udruga Zeleno mače

Nema veće pobjede od kanaliziranja svojih nedostataka i nedaća u nekakvu djelatnost.

Odlučila sam sve svoje nedostatke iskoristiti za svoj rast. Ne smijemo posustati; smijemo odmoriti, ali ne i prestati. Vrijeme se nikad neće poklopiti, idealnih uvjeta nema, čak niti za biljku; ona raste vani, pa je pogađa suša ili led. Imamo to što imamo i s tim se moramo znati nekako nositi.

Vakuumi su stvar učionica i katedra.

Naravno da je teško provoditi promjene unutar zajednice koja nema ni infrastrukturu, ni vijećnika, prijevoz, poštu, a uskoro ni školu, a kamoli tek vrtić. Bez obzira, čak i ako je samo pet osoba, one moraju dostojanstveno živjeti. Svi mi plaćamo poreze i doprinose, nitko nas nije iz toga izuzeo jer smo na periferiji. U Vinkovačkim Banovcima više nema ničega, i sad se borim s Općinom da im naprave biciklističku stazu – opet biciklistička i ja! Trebala bi biti dugačka jedva nešto više od kilometra, da te bake biciklom mogu doći u naše mjesto po kruh. Naravno, to će smetat čikama s traktorima, ali oni mogu s druge strane kada oru svoje njive. Svi se načelno slažu da ta staza treba, ali nje još uvijek nema dok nam starice po vjetru i kiši idu samim rubom magistrale pored svih tih bijesnih kamiona. Ni zbog njih ne možemo stati dok staza ne poveže dva sela pa barem to i naljutilo nekog većeg poljoprivrednika ili bilo koga. Tražim to za njih zato što u svom mjestu nemaju ništa. Škola je zatvorena, zadnja generacija uskoro odlazi, nema djece, nemaju poštu, nemaju trgovinu, ne mogu si kupiti niti litru mlijeka i pecivo; moraju doći kod nas i pitati da li je išta ostalo, i ako ga taj dan nema, oni ostanu bez kruha osim ako ga sami nisu zamijesili. Nije bitno koliko ih je; dok su živi, red je da imaju stazu i da si mogu kupiti mlijeko.

Kroz udrugu nastojite promicati i određene feminističke ciljeve. Vidiš li možda da se kroz aktivnosti koje provodite transformiraju i stavovi ljudi o manjinama, rodnoj ravnopravnosti i sl.?

Svake godine organiziramo Dan otvorenih vrata, pa pozovem i obližnju Udrugu žena da ih počastim, popričamo o idejama, planovima i sl. Prvi put kad sam sjela s njima, rekla sam im da kao udruga žena nisu dužne samo peći kolače, mijesiti, štrikati i heklati. Pokušavam ih udaljiti od tog kalupa jer mogu biti štogod žele da budu. Ovdje se dosta dugo živi u nekome stidu i zatvorenosti. Sramota je ako vide mog muža da guli krompir, a on to radi zato što i njemu taj krompir treba kao i meni.

Kad sam trebala sebi izabrati kancelariju, dirnula sam u osinje gnijezdo. Prostoriju u kojoj sam sada koristio je sveštenik, no nakon što su vidjeli kako sam dopremila i razdijelila u selu građevinski materijal kada je nevrijeme odnijelo krovove, iz općine su mi dodijelili kancelariju na izbor. Rekla sam, ako nekoga već moram pomjeriti iz kancelarije, to će biti baš sveštenik. On ima i parohijski dom, tamo mu je i matični ured, a ovaj prostor nije zaista niti koristio. Držale su se tu tacne sa mesom sa zabava. Ispod njih sam otkrila naš lokalni arhiv. Znači, na povijesnoj građi o našem mjestu stajale su masne tacne mesa. Sve sam poslikala i poslala Državnom arhivu u Vukovaru i Općini, a u drugom ormaru sam zatekla još crkvene arhivske građe. Pitala sam sveštenika zašto i to nije ponio, pa se vratio sa crnim vrećama i sve bacio u njih. U vreće! Uplašila sam se šta će sa svom tom građom o prošlosti našeg sela biti i hoće li se negdje nemarno opet zagubiti. Dokumente o tome kad je tko kršten, kad se ženio i umro. Bilo je tu i pisama, priznanica i svakakve građe ključne za našu prošlost. Ipak, tada sam vidjela da smo sa laganim nestankom sela digli ruke i od njegove specifične i bogate prošlosti. Kad ljudi vide kako se ja prema tome odnosim, i sami ipak uče. Zapanjila sam se kada sam primijetila da je neka od žena koje su se ovdje sastajale svome djetetu dala da šara po arhivskoj bilježnici, ali ljudi su jednostavno pregaženi vremenom i u pitanju nije zločestoća nego neznanje.

U vašem radu postoji i element nježne edukacije. Koliko su ljudi prijemčivi za nju?

Kada je dolazio spomenuti Sirijac, svi su bili sumnjičavi jer je s Istoka. Na kraju shvate da je čovjek sasvim normalan, sve prođe odlično, on razgovara s njima i ponudi da im ovo ljeto napravi i radionicu svoje kuhinje, da iskusimo hranu iz njegova zavičaja. Dakle, sigurno su otvoreniji, u nama po mnogo pitanja nalaze nekakvo nadahnuće, što je i cilj, da prođu tihu edukaciju u kojoj će se osjećati jednako vrijedno. Nemamo nikakav proračun, imamo izuzetno malo resursa. Danas sam do tri sata bila na poslu i nakon toga došla ravno ovdje; puno sati volontiram i znam da je malo ljudi na to spremno. Sjedim ovdje, promišljam, guglam, tražim, pišem za časopis, imala sam prilike i ostaviti zapis o nesretnom slučaju djevojčice Madine, o kojoj nitko ništa nije čuo a stradala nam je pod nosom. I to se pomjerilo. Kući su mi počeli donositi garderobu, obuću i druge stvari za migrante, i, Nika, to je zaista divno.

Unutar naše udruge svi su dobrodošli, i zato se svi dobro osjećaju. Ne pravimo od njih sirotinju, oni su samo ljudi koji trenutno imaju neki problem, i kao zajednica im moramo pomoći i biti solidarni, kako se nekoć radilo u zadrugama.

Prošle si godine formalizirala i vlastito feminističko obrazovanje pohađanjem programa zagrebačkog Centra za ženske studije. Je li se to stečeno znanje nekako pretočilo i u rad udruge?

Izuzetno. Da budem krajnje iskrena, to je nešto s čime ću se u životu pohvaliti, nakon što sam se pohvalila s dobrom djecom. Samo se bojim da ne zaplačem. Ja nisam imala prilika, i ovo mi je dalo vjetar u leđa i nekakvo priznanje, u smislu: da, i ti smiješ, bez obzira na sve. U cijelu stvar me upetljao sin, uvjerivši me da sam samo u nekim momentima preskočila redoslijed koji sam trebala imati.

Kroz taj studij sam dobila ono što ovdje nastojim dati ljudima: da se nitko ne osjeća manje važnim od mene, jer ja sebe doista ne smatram važnom osobom. I užasno bih se osjećala da ta osoba dolazi bogobojažljivo u ovu kancelarijicu, koja niti nije moja, nego državna. Posjetitelji dobiju centralno mjesto za stolom, gdje bih tobože ja trebala sjediti. No, moj prostor je samo unutar četiri zida moje kuće, a ovo sve drugo je naše. Tako me i Centar prihvatio unutar svoje zajednice, i tu sam se dobro osjećala.

Ivanjski vijenci, Udruga Zeleno mače radi i na očuvanju kulturne baštine i običaja / Foto: Udruga Zeleno mače

Što sve imate na vidiku u budućnosti?

Mi imamo tako velike ciljeve i ideje da to može zazvučati gotovo smiješno. Ne bih o svemu unaprijed niti govorila jer mi imamo puno ideja, a želimo zajednici pokazati da se može. Ti znaš neke od tih ideja za budućnost, ali one su još u povojima pa se nadam da ćemo i o tome jednom pričati. Ipak, ima i aktivnosti koje su u tijeku.

Sutra će se postaviti spomenute kućice, a 16. veljače nam u Vatrogasni dom dolazi komičar Goran Vinčić koji želi snažno podržati rad naše udruge. Nadam se da će mi i Goran Vinčić reći za barem pet-šest ljudi iz svoga rodnoga mjesta kojima bi trebalo prići. Naše su zajednice povezane i ja ne želim da se mi sad zatvorimo u jedno selo i izoliramo. Mi se prema drugima moramo otvoriti. Trenutno bi nam jako značilo da možemo imati zaposlenu osobu u udruzi i institucionalnu podršku od države, ali mi još nemamo taj proračun, znači moram se boriti da dođem do tog proračuna. Svi često pričaju o decentralizaciji, osnaživanju ruralnih sredina, samostalnoj inicijativi… Teško da se može naći puno sličnih primjera gdje netko to zaista uz ludi entuzijazam i radi kao što smo počeli mi ovdje u selu. Na kraju svijeta, sami, suočeni sa ogromnim izazovima. Svakome tko ima određenu moć, znanje ili savjet poručujem da ne treba propustiti priliku da nas osnaži, pomogne nam u radu i nauči nas nečemu. Centar za ženske studije učinio je to dajući mi priliku da pohađam vaš program uz oslobođenje od plaćanja, ali ima i mnogo jačih subjekata koji nas na taj način još nisu prepoznali. Iznimno smo javni i provjerljivi, svi nas u selu poznaju, ali, iskreno, mislim da svatko može raditi ovaj posao. Samo ne smije cijelo vrijeme vagati ljude, i ne smije mu smetati da netko nekada ukrade pokoju knjigu.

Na određen način smo i edukativna udruga. Nakon naše peticije zbog poplave dvije su se majke udružile i prikupile svotu da za školu kupe kuhinju, stolice i klupe, jer prije toga nije bilo ničega i djeca su stajala pri jelu. To je prednost malih sredina: na nas se lako zaboravi, ali možemo i do svakoga čovjeka pojedinačno doći. Iskoristimo svoje nedostatke kao prednosti! Sin mi je jednom govorio kako u ekonomskoj teoriji postoji nešto što zovu prednost zaostalosti. Ne znam koliko nam to može pomoći i koliko smo mi već toliko dugo van svih glavnih trendova da nam samo ludi entuzijazam može pomoći.

Kud sreće kad bi udruge poput Zelenog mačeta nicale u drugim selima i naseljima po Hrvatskoj!

Nekada davno, dok nije bilo samo crne i bijele boje, te naše bake pričale su o zelenom mačetu. I zaista je to zeleno mače postojalo. Postojao je čitav spektar boja.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.