Ako primjer londonskih Igara 2012., često spominjan u ovoj rubrici, još i možemo gledati kao pobjedu u jednom simboličkome ključu – naime, svi su športovi bili otvoreni ženama i sve su reprezentacije morale imati žene u svome sastavu – borba za izjednačavanje nagradnoga fonda između muškaraca i žena, osim simboličkoga ima i svoju sasvim opipljivu financijsku stranu – piše Ratko Cvetnić za časopis HOO-a, Olimp.

I o tome smo već ovdje govorili, baš na primjeru Wimbledona kao tvrđave tradicionalizma. Premda će do ravnopravnosti na tom polju proteći još dosta vode ispod Westminster Bridgea, ipak su u tenisu omjeri već sasvim podnošljivi – Novak Đoković sa 120 milijuna i Serena Williams sa 90 milijuna do sada osvojenih „zelembaća“ nisu više tako udaljeni kao što su još nedavno bili, primjerice, Steffi Graf i njen suprug Andre Agassy ili, još dalje u prošlosti, Rod Laver i Maria Bueno, koja je za svoj prvi osvojeni Wimbledon 1959. zaradila 15 (slovima: petnaest) funti.

No, za one koji tvrde da novac kvari športaše – i šport u cijelosti – treba reći da nije novac taj koji kvari, nego ga mogu pokvariti samo pravila po kojima se taj novac raspoređuje. Prije nego prijeđemo na stvar ubacimo još malo matematike. Ako odoka procijenimo da je teniskom profesionalcu – njemu ili njoj, svejedno – potrebno otprilike 100 000 dolara da bi odradio sezonu, prema ljestvici godišnjih zarada brzo ćemo ustanoviti da taj iznos uspijeva zaraditi samo gornjih deset posto sa svjetske rangliste – tristotinjak muškaraca i dvjestotinjak žena. Svi ostali morat će ili brzo ući među te „posvećene“ ili se prihvatiti nekog drugog posla.

Međutim, a to je tema ovog članka, čini se da se na horizontu ukazuje još jedna mogućnost. Istina, samo za muške profije. Što ako se neki tenisač s tisućitog mjesta ATP-ove ljestvice, frustriran činjenicom da ne može zaraditi ni za pristojni hotel na nekom malom turniru, odluči prebaciti u žensku konkurenciju? Ako bi mu to pošlo za rukom, vjerojatno bi brzo dospio u sam vrh, zaradio dosta novaca, prije nego bi njegovim putem krenuli i drugi… Ako se čini da je ovo neka zezancija, na tragu kultnog Wilderovog „Neki to vole vruće“, moramo odmah upozoriti da nije. Zato ćemo umjesto Merlinke i Jacka Lemmona, ovdje ubaciti neke druge glumce…

Laurel Hubbard, novozelandska dizačica utega, promijenila je spol 2012., i sad se, sa 41 godinom starosti, sprema za Igre u Tokiju. Slučaj Caster Semenye, sa svim mučnim implikacijama koje traju godinama, već je globalno poznat; Fallon Fox je transrodna borkinja u MMA koja se proslavila udarcima od kojih je njenoj suparnici Tamikki Brents napukla lubanja; Hannah Mouncey je australska rukometna reprezentativka, koja je – dok je još bila muško i zvala se Callum – sa svojih metar devedeset i stotinjak kila igrala i protiv naše reprezentacije… I tako dalje.

Što je zajedničko ovim kontroverzijama? Dvije stvari: s jedne strane imamo nastojanje da se transrodnim osobama osiguraju sva prava koja općenito pripadaju osobama, štoviše da se upravo na osnovu dosegnute razine takvih prava procjenjuje stupanj civiliziranosti neke zajednice – države, športske federacije, profesije… – a s druge strane imamo intrinsično športski motiv, da sudionici kreću od ravnopravnih polaznih pretpostavki i tek na osnovu njih pokazuju koji od njih to može izvesti „citius, altius, fortius“.

Tamo gdje je naglasak na prvom elementu – a za primjer se pokazuju razmjerno mlade zemlje liberalne demokracije, poput Australije ili Kanade, koje vole isticati tu vrstu tolerancije kao svoj prioritet – ulazak transrodnih osoba u šport bit će znatno lakši. No, to će izazvati (i sve više izaziva) proteste među samim športašima, dotično športašicama, koje se ne mogu pomiriti s tim da budu u istom košu s nekim tko se rodio i odrastao kao muškarac, a potom promijenio spol i konkurenciju.

Cijeli članak pročitajte u časopisu Olimp