Piše: Nika Šintić
Lokalne izbore 2021. pamtit ćemo, među ostalim, i po tome što je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske pokrenulo tužbu protiv platforme Možemo! zbog prevelikog broja žena na njihovoj kandidacijskoj listi u Osijeku. Osječki Prekršajni sud sagledao je pravne argumente obiju strana, kao i mišljenje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, i na koncu se ovaj bizaran slučaj razriješio u korist platforme Možemo!.
No, sama činjenica da se jedno državno pravosudno tijelo, usprkos očiglednoj podzastupljenosti žena na rukovodećim pozicijama, domislilo takvomu postupku govori o snazi onog mekog tkiva društva, takoreći njegove sociokulturne fascije, u kultiviranju egalitarne okoline. Odvažili bismo se čak i kazati da plošna primjena zakona, bez ikakva osjećaja za stvarni kontekst u kojemu nastaju, može dovesti do izvrtanja njihove izvorne namjere. Zakon o ravnopravnosti spolova, na koji se DORH tako važno pozivao, kao temeljnu ustavnu vrednotu iznosi jednak status i mogućnosti za muškarce i žene, no donesen je u svjetlu sveprožimajuće diskriminacije žena, a ne muškaraca, u javnom i privatnom prostoru.
Kada je riječ o udjelu žena u politici, Hrvatska se i dalje vuče na začelju Europe. Ipak, kao potpisnica UN-ove Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, s vremenom je razvila institucionalne mehanizme za otklanjanje neravnopravnosti, kao što su Ured za ravnopravnost spolova pri Vladi RH, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, brojna lokalna povjerenstva te koordinator/ica za ravnopravnost spolova u tijelima državne uprave.
I uistinu, statistike potvrđuju neophodnost nabrojanih ureda; nakon porasta postotka žena u Saboru od 2000-ih godina 2016. godine dolazi do opadanja, koje se bilježi i pri mjerenju 2020. godine. Danas se udio žena u zakonodavnoj i predstavničkoj vlasti RH opet stidljivo povećava, no što se događa jednom kada se i uspiju izboriti za mjesto na političkoj pozornici?
Na stranici Vijeća Europe StopSexism pronalazimo podatke da čak 80% ispitanica navodi da su na poslu doživjele „mansplaining“ i „manterrupting“, odnosno da su im muškarci ulijetali u riječ i pametovali; 58% žena izabranih u Europski parlament bilo je izloženo mizoginim komentarima na društvenim mrežama, a, općenito govoreći, kao naročito ranjive skupine navode se mlade djevojke, političarke, novinarke i žene iz javnoga života.
U nas su pioniri saborskog seksizma bili Vice Vukojević koji je, iskreno brinući za demografsku budućnost domovine, bivšoj potpredsjednici Vlade (!) Đurđi Adlešić savjetovao da ‘više rađa a manje priča’, dok je pokojni Ante Kovačević već krenuo umakati prste u nepregledne dubine filozofije kadli mu je sinulo da „Bog nije stvorio žene za mudraca nego za madraca“.
Svi se još vrlo dobro sjećamo s koliko su pažnje mediji izvještavali o izgledu Jadranke Kosor, prve predsjednice Vlade, a ako nam je i potreban podsjetnik, dovoljno je osvrnuti se na seksistički diskurs radikaliziran tijekom mandata predsjednice republike Kolinde Grabar-Kitarović. Možda je izoštravanje šovinističkog jezika potrebno sagledati usporedo s padom udjela žena u politici, što Kolindin nasljednik Zoran Milanović, izgleda, nastoji dijalektički objediniti bodreći svoje stranačke suradnice da budu „pametnije, inteligentnije i lukavije“, pa će se i zaboraviti da su tek žene.
Silina mizoginije prije nekoliko se mjeseci obrušila i na mladu samoborsku gradonačelnicu Petru Škrobot, kada je vlasnik Glasnika Samobora i Svete Nedelje, Robert Škiljan, uslijed prijepora oko pokroviteljstva Samoborske salamijade objavio montirane slike s gradonačelničinim licem i vrlo seksualno implicitnim porukama. Saborske zastupnice, među njima Dalija Orešković, Anka Mrak-Taritaš, Barbara Vupora, Natalija Martinčević i Sandra Benčić sazvale su konferenciju za medije kako bi stale u obranu kolegici i jasno dale do znanja da se kritika vlasti, konstruktivan otpor te izražavanje nezadovoljstva i neslaganja nikada ne smiju odvijati na rodnoj osnovi, što unatoč svim ranije navedenim uredima za ravnopravnost i europskim inicijativama svejedno redovito klizi u javni prostor gdje se tretira kao omaška ratobornih politikanata. No, jedan moment sa presice svakako je vrijedan pomnije pažnje: riječ je o novinarskom pitanju o tome je li jednaku podršku trebalo uputiti bivšoj predsjednici kada je i ona bila meta seksističkih napada; Mrak-Taritaš odgovorila je da je i tada bilo nužno reagirati (premda se to nije učinilo).
Moguće je da je u cijeloj stvari ulogu odigrala i ideološka afilijacija, no zašto ne bismo ponudili i jedno optimističnije tumačenje? Što ako vremena kada ovakvi napadi nisu nužno nailazili na otpor polako ostavljamo za sobom? Što ako zaoštravanje poruge i omalovažavanja ne treba interpretirati kao poraz, nego kao priliku za složno podizanje glasa? Osvrnimo se na još jedan, recentniji primjer: tijekom izvanredne saborske sjednice 21. srpnja član vladajuće stranke Jure Brkan govorio je o zastupnici Mariji Selak Raspudić (koja nije bila prisutna) koristeći izraz ‘Selakuša’, dok je za muške predstavnike MOST-a normalno koristio njihova prezimena. Iako ovakvo ophođenje predstavlja povredu Poslovnika Hrvatskog sabora, predsjedavajući zastupnik Furio Radin na njega se sasvim oglušio. Stoga su čak tri oporbene zastupnice (Mirela Ahmetović, Sabina Glasovac te Katica Glamuzina) stale u obranu kolegice, savjetovavši naposljetku Radinu da se posavjetuje sa suprugom.
Možda se solidariziranje žena neovisno o stranačkoj pripadnosti zaista može smatrati napretkom. Možda se ono valja čitati kao sve rezolutnije ujedinjavanje u zahtjevu za ravnopravnim tretmanom, i možda to znači da bismo se danas drukčije postavljali spram medijskog ophođenja s bivšom predsjednicom, čak i ako joj nismo politički naklonjeni.
Naravno, možda je ovakav scenarij tek neupućena ružičasta tlapnja, no ponekad i tlapnje mogu biti tajni znakovi koji pokazuju putanju budućnosti. Kolike su im pak šanse da se obistine, vidjet ćemo u nadolazećoj superizbornoj godini.
