Instruktorica za ženski rukomet HRS-a Lidija Bojić-Ćaćić: U sportu se uspjeh ne smije mjeriti samo osvojenom medaljom

2020-12-21T12:36:46+00:0021. prosinca 2020.|Sport|

Piše: dr.sc. Lidija Bojić-Ćaćić

Zavjesa je spuštena, još je jedan veliki kontinentalni sportski događaj završio, i to vrlo uspješno na sreću i radost svih nas koji radimo u rukometu, Hrvatska je osvojila 3. mjesto na Europskom prvenstvu. Još uvijek mislim da je se sve ovo neki prekrasan san iz kojega se ne želim probuditi, ali me budi veliki broj čestitki ih cijelog svijeta. Svi se raduju zajedno sa nama. Hrvatska je opet razdrmala rukometni svijet.

Posljednjih 20 dana pratim različite hrvatske i europske medije koji su od apsolutno nezainteresiranih za hrvatski ženski rukomet postali naši vrijedni promotori – postavljaju mnogobrojna pitanja, donose zaključke bez prethodnog istraživanja ili barem poznavanja rada te, s razlogom, kritiziraju neaktivnost hrvatskih medija u praćenju ženskog EHF EURO 2020. Uza sve to, razni eksperti, s pokrićem i bez njega, objašnjavaju razloge ovog, za njih, neočekivanog uspjeha naših rukometašica.

Sjetila sam se 2002. godine i posljednjeg, 16. mjesta naše muške rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu, a onda su, godinu dana nakon toga, krenuli prema Portugalu te postali prvaci svijeta. Svi mi u Hrvatskoj i HRS-u pamtimo tu famoznu 2003. kada je muški rukomet pokrenuo cijelu lavinu oduševljenja u Hrvatskoj i cijelom svijetu i kada je naše rukometaše dočekalo 50 000 ljudi u Zagrebu i diljem Lijepe naše. Nakon toga je sve povijest i muški je rukomet dosegnuo vrhunske uspjehe. Tko je 2003. prije Svjetskog prvenstva vjerovao u mušku rukometnu reprezentaciju i do tada široj, čak i rukometnoj, javnosti nepoznatog novog izbornika Linu Červara? Tko je vjerovao u žensku reprezentaciju prije ovog Europskog prvenstva i izbornika Šoštarića koji je ostao uz njih i nakon zadnjeg mjesta na EHF EURO 2018. u Francuskoj?

Odgovor je identičan za obje reprezentacije: vjerovali su samo najbliži suradnici, roditelji, prijatelji, rukometni zaljubljenici i Hrvatski rukometni savez (HRS). Bez obzira na sve pobjede i poraze svih naših reprezentacija, sustav HRS-a postoji i pokušava, ma koliko to teško bilo u posljednja tri desetljeća, unaprijediti rukomet u Hrvatskoj, a to znači: 270 klubova, 14 000 rukometašica i rukometaša, 650 naših vrijednih trenerica i trenera, kao i sportskih djelatnika u klubovima i županijama uvijek su neumorno radili na animaciji mladih sportaša za rukomet te im osiguravali, koliko su mogućnosti dopuštale, uvjete za rad i razvoj. Na svim razinama HRS-a organiziraju se, i za mladiće i za djevojke, natjecanja za sve dobne uzraste kao i završni turniri te regionalni i središnji kampovi.

Treba napomenuti da je u sustavu rada HRS-a 13 nacionalnih vrsta po kategorijama: seniori-seniorke, juniori-juniorke, kadeti-kadetkinje, mlađi kadeti-mlađe kadetkinje, rukomet na pijesku seniori-seniorke, rukomet na pijesku juniori-juniorke, rukomet u kolicima – svima njima Hrvatski rukometni savez osigurava uvjete i stručni kadar za njihove aktivnosti i pripreme. I sve nacionalne reprezentacije sudjeluju u svojim natjecanjima, europskim i svjetskim prvenstvima, svima su osigurani jednaki uvjeti za trening, jednaka oprema i mogućnosti za napredak. Svaka igračica ili igrač koji ulazi u seniorsku reprezentaciju prije toga je provela/proveo minimalno 10-12 godina igrajući u različitim selekcijama i reprezentacijama Hrvatske, tj. provela/proveo je ukupno 300 – 400 dana na pripremama i prvenstvima da bi se razvila/razvio kao seniorska reprezentativka/seniorski reprezentativac svoje zemlje. Tome valja pribrojiti tisuće sati treninga u klubovima, utakmica i putovanja koje su ti predani mladi ljudi dali rukometu i ogromnu količinu vještina i znanja koju su morali prikupiti da bi uopće došli na prag reprezentacije. Možete li uopće zamisliti tu upornost, svakodnevne treninge i vjeru u sebe koju imaju naši rukometaši i rukometašice? Odgovor na to pitanje vrlo je jednostavan: to nitko ne zna osim njih samih. Zato, bez obzira na broj osvojenih, ili neosvojenih, medalja, svi mi koji radimo u sustavu sporta dužni smo to prezentirati svima koji to ne znaju, ne mogu ili ne žele razumjeti.

S obzirom na ogroman rad i trud koji naši mladi sportaši ulažu da bi jednog dana, možda, postali reprezentativci, članovi nacionalnih izabranih vrsta, nikako ne mogu shvatiti, ne samo za rukomet već i za sve ostale sportove, po kojem se to kriteriju utvrđuje tko ima pravo da bude praćen i viđen u medijima? Zašto je ženska rukometna reprezentacija manje vrijedna od muške reprezentacija koja je, iako je bila zadnja 2002. godine, dobila šansu da se prezentira u medijima 2003. godine? Zašto sve hrvatske reprezentacije u svim sportovima nemaju mogućnost prezentacije u, osobito javnim, medijima? Zašto je ženski sport diskriminiran u medijima? Hoće li se nešto konačno promijeniti nakon osvojene medalje naših rukometašica?

Svi koji ste u prilici gledati sve moguće sportske kanale, od nacionalnih televizija s otvorenom frekvencijom pa do kabelskih operatera, pokušajte se sjetiti koju ste to žensku reprezentaciju ili ekipu mogli vidjeti na tim kanalima? Što se domaće scene tiče, samo Podravku Vegetu u Ligi prvakinja ili eventualno završnu utakmicu Hrvatskog kupa za žene. Iz ostatka svijeta možete pratiti izabrane utakmice Lige prvakinja te, eventualno, talijansku ili tursku odbojkašku ligu. To je sve od ženskog sporta na svim televizijama koje se gledaju u Hrvatskoj.

Iskreno, iako sam aktivna 38 godina u ženskom rukometu i od toga 21 godinu u Hrvatskom rukometnom savezu, puno puta sam postavljala ista pitanja javno, pred eminentnom publikom, i nikad nisam dobila odgovor, kao ni moje kolegice iz ostalih sportova. Tko odlučuje koji sport zaslužuje više ili manje minuta u sportskim prilozima, čiji znoj i trud više ili manje vrijedi? Tko odlučuje koji sport zavrjeđuje kupovinu prava TV prijenosa?

Smatram da svaka sportašica i sportaš, bez obzira kojim se sportom bavi, zaslužuje da bude predstavljena/predstavljen na nacionalnoj televiziji kad igra za svoju reprezentaciju, svoju zemlju, nakon desetljeća anonimnosti, desetljeća treniranja i po nekoliko puta dnevno, prolijevanja znoja na svakom treningu ili višemjesečnog oporavljanja od ozljeda. Kako ćemo privući djevojčice da se bave sportom ako u medijima ne prezentiramo naše sportašice, njihovu neiscrpnu energiju, njihova znojna no nasmijana lica koja nam pokazuju da se jedino mukotrpnim radom, marljivošću i vjerovanjem u sebe može uspjeti? Kamo su nestali sportski uzori među mladima, zašto netko namjerno i sustavno u medijima zanemaruje značaj bavljenja sportom, poglavito žena?

Promjene su nužne jer je na razini cijele države više nego očigledno da nam je ženski sport depopulariziran i marginaliziran. Treba nam sustav popularizacije sporta u kojem osvojena medalja neće biti isključivo mjerilo nečijeg zalaganja, kvalitete i uspjeha budući da je to samo jedno od mjerila, a ljudi bliski sportu, kojih je nažalost sve manje, dobro znaju da mjerenje kvalitete i uspjeha isključivo medaljama promašuje bogatu prirodu sporta i sve dobrobiti koje pruža.

Dr.sc. Lidija Bojić-Ćaćić, instruktorica za ženski rukomet HRS-a i lektorica Međunarodne i Europske rukometne federacije

Smatram kako je konačno sazrelo vrijeme da se u sportu napokon počne vrjednovati i dugogodišnji neumorni rad i svakodnevno učenje novih znanja te kako uspjehom trebamo smatrati i činjenicu da se igračica ili igrač kao senior zadržala/zadržao u nekom sportu jer bez takvih sportaša nema ni nacionalne izabrane vrste. A vrh svih vrhova za svakoga sportaša jest nastup za svoju domovinu, svoju reprezentaciju, te to treba tretirati kao izvanredan uspjeh. Stoga je iznimno važno da mediji, osim nacionalnih reprezentacija, prate i što se događa u klupskom sportu jer bez toga nema ni vrhunskih reprezentacija. Niti jedna igračica nije ponikla u reprezentaciji već u svom klubu kod trenera koji vrijedno rade s njima svaki dan, putuju na natjecanja i brinu se o njihovu zdravlju i školskim obvezama. Treneri i trenerice u klubovima jesu temelj na kojem se razvija svaki sport. To se ne smije zaboraviti.

Svaki član ili članica reprezentacije Hrvatske treba dobiti medijski prostor bez obzira u kojem sportu se natječe te kojeg je spola ili godine rođenja. Jer, kao što sam prije istaknula, treba cijeniti dugogodišnji rad i iznimno odricanje sportašica i sportaša zahvaljujući kojima su se vinuli do vrhunske razine.

Ulaganje – tu riječ najčešće čujemo kada se govori o velikim poslovnim projektima u privatnom ili javnom, državnom sektoru kada se želi doći do proizvoda ili rezultata. Ulaganja su u sportu manje-više prepuštena roditeljima i njihovim mogućnostima da financiraju svoju djecu sportaše. Trenutni sustav sporta u Hrvatskoj utemeljen je na paradigmi koja prepoznaje sportaše i podupire njihovu sportsku karijeru tek kada i ako su se dovoljno kvalitetno razvili i kandidiraju za neku od reprezentacija. U Francuskoj postoji Agencija za razvoj sporta gdje se može aplicirati za različite razvojne programe u sportu i to samo za sportove u kojima nema rezultata. Zamislite takvu revoluciju u hrvatskom sportu – da sustavno ulažemo u razvoj, a ne samo u gotove proizvode! U sustavu Hrvatskog rukometnog saveza sa selekcioniranjem igračica i igrača se započinje u dobi od 12-13 godina i cijeli proces traje 8-10 godina dok se ne profiliraju oni koji mogu ispuniti najviše kriterije igranja za seniorsku reprezentaciju. Dug je i vrlo često neizvjestan put razvoja mladih sportaša do statusa reprezentativaca svoje države.

Misija je sporta odgajati generacije mladih koji će energiju sporta prenijeti u sve pore društva. I zato je vrlo važno da svi oni koji nisu bliski sportu i prate ga samo ponekad na televiziji, razumiju da je sport uz školstvo, tj. odgoj i obrazovanje, temeljni segment društva koji odgaja naše mlade te da samo iznimnim radom, zalaganjem, vjerom u sebe i svoje najbliže možemo stvoriti bolje društvo i kompetentne ljude.

Vizija je sporta da treba prestati biti pomoćni glagol, već treba postati subjekt i pokretač pozitivne energije i spajanja ljudi različitih interesa, vjere i boje kože. U razvijenim društvima sportske su aktivnosti prepoznate kao bitna sastavnica društva i razvoja mladih, poglavito u novije doba kada prevladava „sjedilački“ način života, a velik porast depresije i pretilosti među mladima postaju top teme u medijima. Odgovor je jednostavan: dajte djeci više organiziranih sportskih aktivnosti u vrtićima i školama… dajte im SPORT i vrjednujte njihove uspjehe, promovirajte ih u medijima kao jedinstvene, bez obzira jesu li rođeni kao djevojčice ili dječaci.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.