Na nedavnoj konferenciji FAIR GAME – „Jednake prilike u sportu – od načela do stvarnosti“, održanoj u organizaciji Sportskog saveza Grada Zagreba, predstavljeno je istraživanje učenica III. Gimnazije iz Zagreba o zastupljenosti profesionalnih sportašica u medijima. Istraživanje je provedeno u okviru izbornog predmeta Škola i zajednica uz mentorstvo profesorice Vlatke Tomić. U nastavku donosimo sažetak istraživanja:
Ima li tu mjesta za mene pitao se Urban u pjesmi, a isto pitanje postavile su i učenice III. gimnazije iz Zagreba kada su, u sklopu fakultativnog predmeta Škola i zajednica, odlučile obrađivati društvene (ne)jednakosti, konkretno podzastupljenost ženskoga sporta u medijima, prvenstveno na televiziji. Istraživanje je provedeno u nekoliko faza.
Najprije je trebalo proučiti važeće pravilnike i zakone koji se tiču teme istraživanja – Zakon o medijima, Zakon o sportu i Zakon o ravnopravnosti spolova. Zatim se prešlo na obradu znanstvenih članaka, te stručnih i popularnih radova koji govore o položaju žena u sportu, nakon čega se došlo do zaključka da je položaj djevojaka i žena u sportu prvenstveno pitanje moći i društvenih normi.
Problemi s kojima se susreću sportašice
Među probleme s kojima se susreću profesionalne sportašice spadaju potplaćenost (s obzirom na profesionalne sportaše), tabloidno prikazivanje u medijima (u kontekstu izgleda i privatnoga života), negativni stereotipi prema ženama u određenim sportovima (seksualna orijentacija), te gotovo ukorijenjena pretpostavka o interesima publike (Koga uopće zanima ženski sport?).
Naše vlastito istraživanje je uključilo analizu sadržaja i polustrukturirane intervjue sa sportašicama iz nekoliko tzv. muških sportova (vaterpolo, nogomet, rukomet, košarka, atletika-bacanje koplja), koje su nam potvrdile da se često susreću s podcjenjivanjem zbog rezultata i izvedbe, komentiranjem (prvenstveno) kroz fizički izgled, te da motivacijski govori trenera nisu isti za njih i za dečke.
Rezultati istraživanja
Analiza sadržaja je obuhvatila praćenje programa Sportklub 1, 2, 3, 4 u razdoblju od 22. 10. do 22. 11. 2025. – svega 9, 47 % prijenosa i snimki se odnosilo na ženski sport, te samo 1,3 % reportaža. Iskustva smo nedalje stjecale koz kontakte s osobama kojima je bavljenje društvenim (ne)jednakostima i/ili praćenje profesionalnoga sporta dio svakodnevnog posla: novinarima Vanjom Deželićem (N1) i Ana-Marijom Vuković (NOVA TV), sociologom Ozrenom Bitijem s Instituta za etnologiju i folkloristiku, te članom sekcije za sociologiju sporta pri Hrvatskom sociološkom društvu, i Antonijom Dujmović, glavnom urednicom portala Žene i mediji. Također smo odgovore na pitanja tražile i od Ureda Prvobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić i Školskog sportskog saveza Grada Zagreba. Posjet Hrvatskom športskom muzeju nam je bio posebno zanimljiv – od tamošnjih 1000 eksponata i oko 500 fotografija, na ženski sport otpada samo 16 %.
Potrebna javna kampanja
Na kraju smo se pitale kako zaključiti ovo istraživanje. Budući da je nekoliko inozemnih istraživanja pokazalo da izloženost medijima utječe na stavove gledatelja prema sportu, zagovaramo pozitivnu diskriminaciju ženskoga sporta u medijima. Smatramo i da je potrebna javna kampanja budući da velik dio javnosti uopće nije svjestan problema o kojima govori naše istraživanje.
