Piše: Antonija Dujmović
U ambijentu retrospektivne izložbe Andreje Kulunčić „Činiti svijet boljim mjestom“ u Muzeju suvremene umjetnosti 27. svibnja održana je tribina “Žene koje mijenjaju svijet”. Ciklus tribina pod ovim nazivom pokrenuo je Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust s ciljem poticanja društvenog dijaloga o temama ključnim za razvoj tolerantnog i uključivog okružja. Ovaj se put razgovaralo o umjetničkim intervencijama i njihovoj usmjerenosti na društvene promjene. Uz vizualnu umjetnicu Kulunčić, na tribini su, uz moderaciju Sandre Prlenda, sudjelovale plesačica i koreografkinja Zrinka Užbinec te kustosica u MSU Renata Filčić.
Prepoznata po participativnim radovima koji se razvijaju u direktnom odnosu s ljudima, Kulunčić je okupljenima, pretežito mladim ljudima, iznijela svoje viđenje umjetnosti kao alata za davanje glasa onima koji ga nemaju – potlačenima, ljudima na margini. Kako funkcionira participativna umjetnost opisala je na primjeru izrade glinenih figurica koje nastaju u okviru projekta „Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“. Upisivanjem na crveno platno imena političkih zatvorenica koje su prošle najgore torture na Golom otoku i Svetom Grguru, a posebice izradom figurica njima u spomen, posjetitelji sudjeluju u očuvanju memorije na stradanja ovih žena. U dominantno muškoj perspektivi povijesti, upravo se ovakvim direktnim sudjelovanjem posjetitelja izblijedjela ženska iskustva trgaju od zaborava. Suptilna poruka možda se krije i u činjenici da je tribina održana uz pozadinske ženske krikove koji su dopirali iz audio-vizualnog postava ove izložbe. Tko ih je čuo pamtit će ih, a time i priču o golootočkim zatvorenicama.
“Činiti svijet boljim mjestom”, MSU / Foto: Žene i mediji
Na sličan se način cijela ova retrospektiva, otvorena u MSU od 15. svibnja do 12. listopada, posjetitelju otvara kao vrsta dijaloga s drugima i drugačijima potičući na razmišljanje o vlastitom ponašanju i odnosu prema njima. Upravo je ovu reakciju prije nekoliko godina izazvala i autoričina umjetnička intervencija u javnom prostoru, na društvenim mrežama i oglasima u medijima u kojoj članice ženskog kolektiva ISTE progovaraju o iskustvima manjinskih identiteta – bivanja Romkinjom, muslimankom, lezbijkom, crnkinjom, azilantkinjom. Kulunčić je još prije dvadesetak godina izazivala znatiželju plakatima i city light-ovima s radovima koji su tematizirali egzistencijalnu neizvjesnost radnica NAMA-e u vrijeme gospodarske tranzicije u Hrvatskoj ili pak visoki postotak maloljetničkih trudnoća u Velikoj Britaniji. Po sličnom modelu djeluje i njen dugogodišnji projekt INDEX.ŽENE (aktualan u Zagrebu) koji propituje osjećaje diskriminiranosti, zlostavljanja ili pak zadovoljstva žena.
“Činiti svijet boljim mjestom”, MSU / Foto: Žene i mediji
Vizualnu umjetnost koja iskorači u otvoreni javni prostor, koja potiče na dijalog i time čini korak prema boljem društvu prilično lako uočavamo. No, na koji je način suvremeni ples društveno angažiran, odnosno participativan? Kako se kroz ples propituje društvo?
Na ovo je pitanje svoj odgovor ponudila plesačica i koreografkinja Zrinka Užbinec. Kako je istaknula na tribini, suvremeni ples nije samo neverbalni oblik izražavanja. U radu na jednoj predstavi koristi se tekst koji također nosi neku poruku, na brošurama koje govore o predstavi također nešto piše. Osim toga, ples je društveno angažiran već samim time što je kolaborativan, uključuje više dionika te poziva publiku na promišljanje. Vid društvene angažiranosti je i borba za institucionalnost plesa, lobiranje da se otvori ustanova za ples. Ples u školama kao relevantna umjetnička disciplina sada zvuči nedostižno, no tko zna jednog dana… ostavlja prostor optimizmu ova umjetnica.
Tribina “Žene koje mijenjaju društvo”, MSU / Foto: Žene i mediji
Renata Filčić, kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti podsjetila je kako je proljetni poziv “zazelenimo muzej”, kao prethodnica izložbi „Činiti svijet boljim mjestom“, urodio plodom – i to doslovno. Participativni vrt u MSU-u rad je ljudi koji žive u okolici, koji su donijeli sjeme, napravili gredice i ovih dana već svjedoče rezultatima svoga rada. Filčić poručuje kako je važno da je muzej poput ovog otvoren za participaciju i suradništvo. Iz osobnog iskustva zna kako nije uvijek lako dobiti tu participaciju, kako kaže, hrvatski narod je malo pasiviziran. “A Andreja Kulunčić sa svojim projektima upravo radi nešto suprotno. Na nama je kao Muzeju da nastavimo pratiti taj ritam, da ne zaključimo taj participativni pristup kada u listopadu izložba završi”, poručila je kustosica.
