Snježana Pejčić: Bez dobrog obrazovanja i radnog iskustva sportaši nisu poželjne osobe na tržištu rada

2022-05-26T10:44:16+00:0026. svibnja 2022.|Sport|

Hrvatski olimpijski odbor je krajem ožujka osnovao Karijerni centar za sportaše kojem je na čelu proslavljena hrvatska streljačica Snježana Pejčić. Osvajačica brončane medalje na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine prihvatila se dužnosti voditeljice ovog centra odmah po okončanju svoje sportske karijere.

Što je Karijerni centar za sportaše, zašto je osnovan i na koji način će djelovati, pojašnjava nam sama voditeljica.

„Karijerni centar je mjesto gdje sportaš može doći i reći da ga zanima daljnje školovanje te gdje i kako bi to mogao ostvariti. Mi imamo te informacije i u tome ćemo mu pomoći. Možemo pomoći i onima koji nakon karijere ili uz karijeru traže neki posao – stalni ili povremeni. I tu imamo poveznice s potencijalnim poslodavcima. To se, dakako, ne odnosi na sve poslove i sva zanimanja, ali ako netko, primjerice, želi raditi u turizmu, tu imamo možda i najjače poveznice za zapošljavanje s našim partnerima i sponzorima. Ne treba zaboraviti da smo sada i u zajedničkom ministarstvu upravo s turizmom“, kaže Pejčić.

Snježana Pejčić otkriva i imena nekih od partnera s kojima Karijerni centar ima partnerske odnose kada je riječ o školovanju i zapošljavanju aktivnih i bivših sportaša.

„Naši su partneri Par, Aspira, Libertas, Međimursko veleučilište, Adecco… Adecco grupa je veliki partner, oni pokušavaju povezati sportaše s tržištem rada i tu rade jako dobar posao, ne samo u Hrvatskoj, nego i po cijelom svijetu. Mislim da jako puno sportaša ne zna da i neki fakulteti, za sada samo privatni, nude određene pogodnosti kategoriziranim sportašima. Te informacije svakako moraju doći do sportaša i moj je posao da ih upoznam s njima.“

Naša bivša olimpijka navodi i neke od problema s kojima se sportašice i sportaši susreću za vrijeme i nakon aktivne karijere.

„Nema puno vrhunskih sportaša koji mogu živjeti od sporta. Ne govorim sada o profesionalnim nogometašima ili tenisačima nego o sportovima koji nisu toliko komercijalno privlačni. Ovi ostali imaju velikih problema i dok im traje karijera, a naravno i nakon što se prestanu baviti sportom. Ako nemaju olimpijsku medalju i stipendiju Hrvatskog olimpijskog odbora, ni prva kategorija im nije dovoljna da pokriju sve troškove života. A već za drugu kategoriju se morate, zapravo, baviti sportom kao profesionalac“, kaže Snježana Pejčić i dodaje:

„Nakon sportske karijere dođe do onog klasičnog problema kad odete tražiti posao i trebate životopis i radno iskustvo, a vi možete napisati samo ‘bavio sam se sportom na vrhunskoj razini 20 godina’. Tu onda nemate puno šanse. Završavate karijeru s 35 ili 40 godina bez dana radnog iskustva i niste poželjna osoba na tržištu rada.“

Pejčić i navodi i jedan primjer koji ilustrira prethodno rečeno.

„Poznajem sportaša koji je bio u reprezentaciji dugi niz godina i osvajao europske medalje. Kada je završio karijeru pronašao je posao, mislim baš vezan uz turizam, gdje nije imao slobodnog dana, uz plaću malo veću od minimalca. Ali je uzeo to da barem u životopis za šest mjeseci može upisati da ima radno iskustvo na određenom poslu.“

Diploma je zasigurno uvijek prednost, ali nije lako spojiti vrhunski sport sa studiranjem, kao jednim od preduvjeta za uspješnu karijeru nakon karijere.

„Studiranje uz sport je kod nas moguće, ali je jako teško. Naravno, nisu svi fakulteti isti, niti su svi sportovi jednako zahtjevni. Ja sam, primjerice, upisala izvanredni studij na Kineziološkom fakultetu, s prilagođenim semestrima, ali su mi ti semestri uvijek padali pred europska prvenstva ili neka druga natjecanja. Pa bih onda često nakon osam ili deset sati na fakultetu morala ići odraditi trening, od čeka bi veća korist bila da sam odmah otišla spavati. Da i ne govorim kako mi uoči velikih natjecanja nije bilo baš najpametnije polagati, primjerice, hrvanje. Bilo je puno kompromisa i s moje i sa strane fakulteta.“

Znamo da nisu baš u svim školama i fakultetima blagonakloni prema sportašima i njihovim obavezama, ali kako je s klubovima i trenerima?

„Moj trener Seno Čusto me je, zapravo, i nagovorio da upišem fakultet jer je on podržavao to da sportaši steknu i neko obrazovanje. Isto je radio i s mlađima. Nije im dopuštao da dolaze na trening ako imaju loše ocjene u školi. Ali bilo je ljudi kroz moju karijeru koji su znali reći ‘Izaberi, hoćeš jedno ili drugo’ i to je sasvim pogrešno i uvijek bi mi bilo žao kad bih to čula. Kao i u slučaju angažiranja bivših sportaša u sportu, naši treneri vole misliti da sve znaju i da oni ne trebaju ići u korak s vremenom i tu malo dolazi do problema.“

Izvor: HOO / Redaktura

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.