Antonija Dujmović
Nasilje nad ženama nije samo pitanje pojedinačnih slučajeva, nego i duboko ukorijenjenih društvenih obrazaca, odnosa moći i predrasuda koje se prenose generacijama. Kako ih prepoznati, zašto ih još uvijek teško prevladavamo i što možemo učiniti kako bismo ženama osigurali veću sigurnost i zaštitu? O tim pitanjima, ali i o digitalnom nasilju, ulozi medija i odgovornosti institucija, razgovarale smo s doktoricom informacijskih i komunikacijskih znanosti, komunikologinjom i novinarkom Ružicom Ljubičić. Povod je objava nove knjige Nasilje nad ženama: percepcije, problemi, putokazi koju je napisala u suautorstvu sa sveučilišnom profesoricom Danielom Jurčić.
Knjigu Nasilje nad ženama: percepcije, problemi, putokazi zajednički potpisujete s profesoricom Danielom Jurčić. Kako je došlo do suradnje?
Profesorica Daniela Jurčić predavala mi je nekoliko zanimljivih kolegija tijekom studija novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, među kojima su se isticali oni posvećeni tiskanim medijima, agencijskom i istraživačkom novinarstvu. Smatram je jednom od najkvalitetnijih profesorica ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u široj regiji. Tijekom studija poticala je u meni, ali i u drugim studentima/cama, svijest o važnosti ljudskih prava, slobode izražavanja, etike. Veoma je posvećena pitanjima ženskih prava, što je neizostavan dio njezina profesionalnog i znanstvenog djelovanja. Naša se suradnja nastavila i nakon završetka studija. Zajedno smo napisale znanstveni rad „Rodna neravnopravnost u jeziku: kratka analiza medijskog diskursa u Bosni i Hercegovini“, objavljen 2022. godine. Zato mi je bila čast kada mi je rekla da prati moj rad i pisanje te izrazila želju da zajedno ostvarimo suradnju na jednoj od najtežih i najbolnijih društvenih tema – nasilju nad ženama.
Naslov knjige obuhvaća tri pojma: percepcije, problemi i putokazi. Kako biste objasnili njihovu povezanost?
Ideja je bila da naslov obuhvati tri snažne riječi koje počinju istim slovom, percepcije, problemi i putokazi. Percepcije se odnose na naša uvjerenja, stereotipe i predrasude o ulozi i mjestu žene u društvu, od njezina začeća, rođenja, majčinstva, životnih izbora pa do menopauze, starosti, bolesti i, konačno, smrti. Zabrinjavajuće je što djevojčice već od najranije dobi dobivaju glasne poruke o tome koliko vrijede i jesu li uopće poželjne. To je duboko i bolno pitanje koje zadire koliko su neravnopravnost i diskriminacija ukorijenjene u našem društvu.
Problemi se odnose na sve ono s čime se susrećemo u prepoznavanju i imenovanju nasilja nad ženama, od psihičkog i fizičkog nasilja do femicida, ali i na poteškoće s prijavljivanjem i prevencijom nasilja. Još uvijek se suočavamo s opravdavanjem nasilja, prebacivanjem odgovornosti na žrtve i nedostatkom razumijevanja za njihova iskustva. Putokazi su naš pokušaj da ponudimo pomoć, podršku i solidarnost sa ženama. Vjerujem da promjena počinje osvještavanjem, ali i spremnošću da budemo uz žene, da ih stvarno čujemo i da im pružimo podršku kada im je najpotrebnija.
U knjizi se bavite dubljim uzrocima zloupotrebe moći, zašto ste se odlučile na taj pristup? Koje ste sve segmente željele obraditi?
U knjizi smo nastojale istražiti odnose moći, odnosno tko ih posjeduje, tko upravlja našim životima i tko donosi odluke koje izravno utječu na naše sudbine. Problem postaje još veći kada se ta moć zloupotrebljava na različitim razinama društva. Zato smo veliku pozornost posvetile raščlanjivanju patrijarhata i njegovih strategija koje se prenose kroz odgoj, manire, običaje i ritualne prakse, ali i kroz različite oblike rasizma i ropstva. Patrijarhat se uspješno prilagođava vremenu i okolnostima te pronalazi načine za suradnju s kapitalizmom, često na štetu žena, ali i muškaraca. Smatrale smo važnim pokazati koliko su ti odnosi moći utkani u našim kućnim tepisima i koliko utječu na način na koji živimo, razmišljamo i odnosimo se jedni prema drugima. Naposljetku, rat i ratno nasilje predstavljaju neke od najokrutnijih oblika zloupotrebe moći, s teškim posljedicama za čitava društva.
U kojoj mjeri danas šira javnost razumije obrasce koji omogućuju održavanje nasilja nad ženama u društvu?
Smatram da smo u nekim segmentima dosta napredovali i osvijestili određene probleme. Danas imamo mnogo više informacija, literature i prostora za razgovor, a društvene mreže i podcasti omogućile su da se čuju glasovi brojnih aktivista i aktivistica, poput Nine Pavičević, vlasnice profila @Kritički i Jelene Riznić. Međutim, istodobno svjedočimo pokušajima da se žene ponovno vrate u tradicionalne uloge, što se, među ostalim, očituje i kroz fenomen tradwife. Zanimljivo je da se taj trend često predstavlja kao osobni izbor, dok se pritom nedovoljno govori o romantiziranju tradicionalne žene koja sva sretna, u cvjetnoj haljini kuha i posprema. Prodaje se takav sadržaj i na tome zarađuje. Ipak, sve je više onih koji takve pojave kritički propituju i ukazuju na grozne posljedice. I sama sam pisala znanstveni rad na ovu temu jer smatram da je važno razumjeti kako se patrijarhalni obrasci prilagođavaju suvremenom društvu i zašto ih, unatoč određenom napretku, još uvijek nismo prevladali.
Foto: privatna arhiva
Dotičete se i suvremenih društvenih fenomena poput digitalnog nasilja, manosfere, incela… Zašto je bilo važno obuhvatiti i taj segment?
Ova tema, kao i svako poglavlje u knjizi, mogla bi se obraditi u zasebnoj knjizi. Živimo u vremenu u kojem smo velikim dijelom svojih života povezani s internetom i digitalnim prostorom. Uz njegove prednosti, postoje i brojne opasnosti, od dijeljenja intimnih fotografija bez pristanka do širenja mizoginije. Manosfera je skup internetskih zajednica i sadržaja koji se bave muškim identitetom, ali u svojim radikalnijim oblicima promiču mizogine stavove, osporavaju ravnopravnost žena i prikazuju feminizam i ravnopravnost kao ogromnu prijetnju muškarcima. Unutar nekih od tih zajednica razvijaju se i incel ideologije, povezane s osjećajem odbačenosti muškaraca i uvjerenjem da su žene odgovorne za muške frustracije. Smatrale smo važnim obuhvatiti ove pojave jer pokazuju kako se patrijarhalni obrasci prilagođavaju novim tehnologijama. Digitalno nasilje nije manje stvarno zato što se događa iza ekrana. Ono može ozbiljno narušiti sigurnost, dostojanstvo i slobodu žena, zbog čega je važno prepoznati njegove oblike i posljedice. Sram je glavno oružje patrijathata.
Niste se samo zadržale na analizi različitih problema, naglasak je na mogućnostima promjene. Koje biste konkretne promjene u djelovanju institucija izdvojili kao najvažnije za učinkovitiju zaštitu žena?
Ovdje bih istaknula važnost podrške. Svaka žena koja je doživjela nasilje trebala bi imati barem jednu osobu kojoj može vjerovati i kojoj se može obratiti bez straha od osude. Brojne stručnjakinje pisale su o sigurnosnom planu izlaska iz nasilja i njegovim važnim koracima. Pritom je važno da i šira javnost razumije kako odlazak od nasilnika nije nimalo jednostavan te da upravo razdoblje napuštanja nasilnog odnosa može biti jako opasno, uključujući i rizik od femicida. Zato je važno da institucije i stručnjaci/kinje koji rade sa žrtvama pokažu empatiju i razumijevanje, da ženama ne postavljaju dodatne prepreke i ne preispituju njihove odluke na način koji ih obeshrabruje. Nužna je i njihova kontinuirana edukacija kako bi mogli prepoznati rizike, pravodobno reagirati i pružiti odgovarajuću zaštitu. Ženama nije dovoljna samo formalna zaštita na papiru; potrebni su im konkretna pomoć, osjećaj sigurnosti i spoznaja da u svojoj borbi nisu same.
Kome je knjiga sve namijenjena? Akademskoj zajednici i aktivistkinjama za ženska ljudska prava ili široj javnosti?
Knjiga je namijenjena svima koji pokazuju interes, dobru volju za razumijevanjem i edukacijom o ovoj problematici.
Predmet Vašeg znanstvenog interesa je i medijsko izvještavanje o nasilju nad ženama. Koje su, prema Vašem istraživačkom iskustvu, najveće sličnosti, a koje razlike u načinu na koji se o nasilju nad ženama govori u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj?
Smatram da su najveće sličnosti u senzacionalističkom izvještavanju, inzistiranju na detaljima zločina i privatnog života žrtve, dok se manje pozornosti posvećuje samim uzrocima nasilja i odgovornosti počinitelja. Razlike proizlaze iz specifičnosti društvenog i političkog konteksta te medijskih praksi u svakoj zemlji. Ipak, ne bih generalizirala jer u obje zemlje postoje novinari i novinarke koji ovoj temi pristupaju odgovorno. Smatram da mediji ne trebaju samo izvještavati o nasilju nego i propitivati obrasce koji ga omogućuju, štititi dostojanstvo žrtava i upozoravati na odgovornost institucija.
