Ivana Perković Rosan
‘Znaš li cijelu priču’ kampanja je koju je pokrenula splitska Udruga MoSt s ciljem osviješćivanja javnosti o predrasudama s kojima se suočavaju djeca i mladi s problemima u ponašanju. O ovoj kampanji, o tome što stoji iza problematičnog ponašanja nekog djeteta, kao i što mi kao društvo možemo napraviti razgovarale smo sa psihologinjom Amalijom Hrepić Gruić koja u Udruzi Most radi 18 godina. Osim u Upravnom odboru Udruge ona je i stručna članica udruzinog Centra podrške za djecu i mlade s problemima u ponašanju.
Jedan od ciljeva kampanje ‘Znaš li cijelu priču’ jest podići svijest javnosti o predrasudama s kojima se suočavaju djeca i mladi s problemima u ponašanju. Na čemu se treba posebno raditi u našem društvu, koliko smo skloni osuditi prije nego razmisliti što stoji iza djetetovog ponašanja?
Svrha kampanje potaknuti je razumijevanje i empatiju u društvu kroz stvarne životne priče i otvoriti prostor za istinski razgovor i suosjećanje prema izazovima s kojima se mladi danas susreću. Mladima često dajemo etikete na temelju njihovih društvenih neprihvatljivih i nepoželjnih ponašanja, a rijetko se kad pitamo kakav je njihov unutarnji svijet, kako se osjećaju, kako doživljavaju sebe i svijet oko sebe, u kakvim okolnostima odrastaju. Želimo potaknuti razgovore o osjećajima, potrebama i uvjetima ovih mladih ljudi i želimo otvoriti prostor za razumijevanje i podršku umjesto stigmatizacije. Jako nam je važna ova kampanja, mi kao Udruga Most radimo 25 godina s djecom s problemima u ponašanjima i pridonosimo ovoj priči otkad radimo, pokušavamo s njima raditi na jedan drugačiji način.
Kako bi se društvo trebalo postaviti prema djetetu problematičnog ponašanja i kako mu pomoći?
Mi smo kao ljudska bića sklona osudi i to radimo. To je lakše. Ni to nije za osuditi kad se osudi, važno je imati razumijevanja za obje strane. Želimo osvijestiti širu javnost da je ono što vidimo, npr. neprikladno ponašanje kod djece samo mali dio njihove priče. Oni su ta ponašanja izabrali, takvo ponašanje je izbor, ali takvo ponašanje u jednom trenutku njihovog života je imalo svoju funkciju, pomoglo im je da prežive u nekim teškim životnim okolnostima. Oni kasnije ta ponašanja ponavljaju jer ne znaju bolje. S druge strane događa se i da ljudi kažu jadna ta djeca i to je isto prirodno, ali važno je naglasiti da je jadan i jadna isto etiketa. Djeca kojima je teško ne žele da ih se sažalijeva ni da ih se osuđuje već žele da se stavimo u njihove cipele. Svojim dugogodišnjim radom želimo naglasiti važnost zajednice u odgoju djeteta. Postoji stara poslovica koja kaže potrebno je cijelo selo za odgojiti dijete. Kako se društvo postavlja prema djeci koja imaju problema u ponašanju i prema njihovim obiteljima može uveliko otežati ili olakšati njihov proces odrastanja. Važno je preispitati naše vrijednosti, je li to prihvaćanje, razumijevanje, solidarnost i jesu li to vrijednosti koje živimo prema drugima. To su vrijednosti koje su izrazito važne u odnosu s djecom s kojima mi radimo. Na neki način apeliramo na zajednicu da prinesu ovome.
Koji su problemi s kojima se suočavaju današnji mladi, jesu li neki problemi u porastu?
Uočili smo još u vrijeme prije Covida da je došlo do porasta internaliziranih poteškoća, anksioznosti i depresivnosti, a to su potvrđivala istraživanja na našoj lokalnoj, kao i nacionalnoj i svjetskoj razini. Primijetili smo i zabrinjavajući postotak djece koja su izvještavala o samoozljeđivanju i suicidalnim mislima. Tome je sigurno pridonijelo i vrijeme pandemije kada je mladima bilo otežano funkcionirati i održavati socijalne kontakte, učiti i bio im je otežan pristup uslugama zaštite mentalnog zdravlja.
Primjećujete li da se poskupljenje cijena odražava i na povećanje socijalne isključenosti siromašnije djece?
Poskupljenje cijena se apsolutno odražava na povećanje socijalne isključenosti siromašnije djece. Siromaštvo obitelji na nekoliko razina utječe na odrastanje djece, roditelji su opterećeni osiguravanjem osnovnih egzistencijalnih uvjeta i ta djeca imaju otežan pristup uslugama i resursima u zajednici, teže sudjeluju u aktivnostima u kojima sudjeluju njihovi vršnjaci koja su njima normalna, a ta djeca to ne mogu i često tako dolazi do osjećaja manje vrijednosti u odnosu na druge.
Sve je više djece koja imaju problema s poremećajima u prehrani, koliko su društvene mreže ‘krive’ za to?
Teško je to govoriti u kontekstu krivnje, ali ono što znamo je da društvene mreže imaju jako velik utjecaj na odrastanje. Na tim mrežama se često plasira važnost fizičkog izgleda, jako je važno skupljanje ‘lajkova’ i komentara na fotografije i objave. Uljepšavanje i provlačenje fotografija kroz filtere postalo je uobičajeno kako za djecu tako i za odrasle, i na takav su način djeca i mladi izloženi potpuno iskrivljenim slikama fizičkog izgleda prosječnog čovjeka što može imati jako loš utjecaj na njihovo samopouzdanje. Ako su stalno izloženi umjetno dorađenim slikama mogu stvoriti vrlo nerealna očekivanja od sebe kako bi trebali izgledati. Dugoročno tako narušeno samopouzdanje može dovesti do poremećaja u prehrani kod djece i mladih zato je na prve znake upozorenja jako važno razgovarati s djetetom i saznati koja su očekivanja djeteta.
Što je djeci najpotrebnije kako bi očuvali mentalno zdravlje?
To je kompleksno pitanje, ali možemo ga usporediti s onime o čemu je ljudima puno lakše govoriti, a to je očuvanje tjelesnog zdravlja. Tu znamo što trebamo raditi kako bi prevenirali neke bolesti. Pa znamo kako trebamo voditi brigu o zdravoj prehrani, spavanju, tjelovježbi, redovito odlaziti liječniku na preventivne preglede i pratiti simptome. Tjelesno i psihičko zdravlje ne možemo odvojiti, tako da polovicu odgovora već znamo. Ono što je važno jest jačati psihološku otpornost djece, osnaživati ih, bildati te mišiće kako bildamo i ove fizičke, koji će nam pomoći u suočavanju s poteškoćama, učiti djecu socijalnim, emocionalnim vještinama kako bi naučili biti u dobrim odnosima sa sobom prvenstveno, a potom i s drugima. Nositi se adekvatno sa stresom, prihvaćati svoje emocije, raditi dobre izbore, živjeti u skladu sa svojim vrijednostima. Uvijek je važno imati na umu da smo model mladima i raditi na sebi i osvijestiti kakav mi primjer pružamo toj djeci.
Uz Centar za beskućnike, jedan od najvažnijih Centara koje vodite jest i Centar podrške za djecu i mlade s problemima u ponašanju. Je li se dogodilo ikada da su korisnici Centra kasnije postali volonteri?
Uvijek imamo puno volonterskih akcija, naša djeca i mladi koji su naši korisnici vrlo rado sudjeluju u nekim našim humanitarnim akcijama. Recimo ‘A di si ti?’ je akcija koja je tradicionalna na kraju godine. Najviše nas veseli kada se naši korisnici vrate kao podržavatelji, donatori ili volonteri.
Imate li dovoljno volontera/ki? Kakvo je Vaše iskustvo kroz postojanje Udruge, prevladavaju li žene i uključuje li se više muškaraca u volontiranje? Jesu li djevojke te koje i više traže stručnu pomoć u Vašoj Udruzi?
Djece u našim programima imamo jako puno na godišnjoj razini tako da volontera nikada nije dovoljno. U volontiranje se još uvijek češće uključuju djevojke, iako u novije vrijeme imamo i porast muških volontera što nas posebno veseli. Stručnu pomoć traže i momci i cure iako su djevojke sklonije priznati da imaju neki problem. Momci su često opterećeni očekivanjima koje im društvo jako dugo nameću, da budu snažni, da ne pokazuju emocije, da ne plaču. Zbog toga su dečki skloni prikrivati tugu i patnju agresivnim i drugim neprihvatljivim ponašanjima.
