Piše: Bojana Guberac
Preliminarni rezultati istraživačkog projekta “Kako smo? Život u Hrvatskoj u doba korone” Odsjeka za psihologiju pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, objavljeni u lipnju 2020. pokazuju da se čak 82 posto umirovljenika brinulo da će pandemija loše utjecati na kvalitetu njihova života.
Najgore su u pandemiji prošle umirovljenice koje žive same, priča nam Jasna Petrović, predsjednica Nacionalnog vijeća za umirovljenike i Sindikata umirovljenika Hrvatske s kojom smo razgovarale o položaju i sudbinama umirovljenica u Hrvatskoj.
Čak 52 posto umirovljenica samica su u zoni siromaštva
„Pandemija je tek naizgled bila najteža za korisnice domova za starije i nemoćne, a u Hrvatskoj je samo tri posto starijih od 65 godina smješteno u domove. Jesu, bili su kao u nekom zatvoru, no imali su kakvu-takvu skrb, prehranu, liječničke kontrole. Najgore je onima koji žive sami a to su uglavnom žene, nerijetko obiteljske umirovljenice, jer su njihove mirovine prosječne visine oko 2.100 kuna, a to je sto eura niže od hrvatske linije siromaštva koja ove godine iznosi 2.710 kuna. Brojne su obezvrijeđene i osramoćene siromašne starice koje skupljaju ostatke hrane iz kanti za smeće ili skupljaju povratne boce iz kontejnera kako bi nekako preživjele. Čak 52 posto umirovljenica samica su u zoni siromaštva. Mnoge se spašavaju preko javnih kuhinja, Crvenog križa, dobrih susjeda. Siromaštvo, osamljenost, otuđenost vode i ka depresiji, očaju, pa i samoubojstvima. Socijalno isključene starije žene se srame dna koje su dotakle i bijede u koju su potonule, pa to utječe još više na njihovu izoliranost. Kako da unucima kupe darove, kako da im ispeku kolače, kako kad nerijetko nemaju niti za grijanje, pa se voze u tramvajima satima da bi se utoplile“, kaže Petrović.
Rodni jaz u mirovinama u Hrvatskoj posljednjih je godina u porastu
Umirovljenice, kaže, prema podacima iz 2019. u Europskoj uniji imaju u prosjeku za 29 posto nižu mirovinu od muških umirovljenika, a rodni jaz, kada se govori o mirovinama, sve je veći.
„Prema EU SILC Survey Hrvatska je 2018. dosegla čak 29,7 posto rodnog jaza u mirovinama i tako se popela na 12 mjesto među najgorima! I još gore: od svih 11 postkomunističkih članica EU Hrvatska je 2018. godine došla na drugo mjesto, odmah iza Letonije (38,2%), dok se može samo diviti Estoniji (1,1%), Slovačkoj (8,2%) i Češkoj (13%). Zanimljivo je usporediti postkomunističke i zapadnoeuropske zemlje, jer je u socijalističkim zemljama rodni jaz u mirovinama bio izrazito nizak, a sada se dva svijeta približavaju. U 11 “postkomunističkih” članica EU – izračunali smo – 2015. godine prosječni rodni jaz u mirovinama iznosio je 16,76%. 2018. je porastao na 19,42%. „Zapadne” zemlje imaju prosjek od 30,95%, s trendom snižavanja. Rodni jaz je od 2010. godine opao u većini, a porastao u sedam članica EU, i to najviše u Malti, Letoniji i Hrvatskoj. 2019. godine Hrvatska je došla na čelo postkomunističkih zemalja iako je taj jaz i u njoj za nijansu smanjen, i to zbog priznavanja šest mjeseci dodatnog radnog staža po djetetu za umirovljene od 2019. godine“, navodi Petrović te ističe da je takvo pravo priznato svim umirovljenicama, jaz bi bio daleko manji.
Od 2030. godine žene neće imati pravo na prijevremenu mirovinu pod – kako se navodi na stranici Hrvatsko zavoda za mirovinsko osiguranje –„povoljnijim uvjetima“. Od 1. siječnja 2030. izjednačavaju se uvjeti za žene i muškarce.
„Žene nemaju pravo na prijevremenu mirovinu pod povoljnijim uvjetima niti danas. Imaju tek pravo da nešto ranije od muškaraca odu u mirovinu, a penalizacija im je jednaka – 12 posto za pet godina, sada nešto niža zahvaljujući prijetnji sindikata referendumom. Kakva je to povoljnija mirovina da se za bitno nižu mirovinu, i do 30 posto, može malo prije u mirovinu? Neplaćeni rad u kućanstvu, te još više skrb o djeci, invalidima i starima, treba drukčije vrednovati i kompenzirati mjerama poput priznavanja pune plaće za vrijeme porodiljskog ili bolovanja za djecu i članove obitelji, odgovarajući status, npr. njegovatelja za starije osobe u obitelji i slično. Takve su mjere kod nas tek „rađaju“, pa npr. sada imamo šest mjeseci dodatnog staža po djetetu za novo umirovljene, a u Njemačkoj 2,5 godina integralnog staža po djetetu svim umirovljenicama. Daleko smo od takvih kompenzacijskih mjera za neravnopravnost u društvu i na tržištu rada“, kazala je za naš portal.
Nejednako vrednovanje muškog i ženskog rada (plaćenog i neplaćenog)
Izvješće OXFAM organizacije iz 2020. godine koju čine udruge iz brojnih zemalja, kao dio globalnog pokreta za borbu protiv nepravde i siromaštva, pokazuje da su u protekloj godini 2 153 milijardera (većinom muškarci) stekli veće bogatstvo od ukupnih prihoda 4,6 milijardi ljudi. Ističe se kako se ovakve velike razlike u nejednakosti temelje na pogrešnom i seksistički ustrojenom ekonomskom sustavu o čemu smo već pisale. Naime, izvještaj posebno naglašava ulogu žena i djevojaka koje provode brojne sate u neplaćenom radu ili onom za jako malu plaću, a njihov je doprinos ključan za funkcioniranje zajednice i omogućava bolju produktivnost onih koji rade. OXFAM je izračunao da žene svojim besplatnim radom doprinesu globalnoj ekonomiji s najmanje 10,8 bilijuna dolara.
„Vrednovanje ženskog neplaćenog rada, koji se primjerice valorizira u Kanadi, Japanu, Australiji i nekim drugim zemljama, podigao bi rast bruto društvenog proizvoda i bitno smanjio sivu ekonomiju. Procjena je od zemlje do zemlje da taj neplaćeni rad žena čini 10 do 39 posto bruto nacionalnog dohotka. Prosječno se izračunalo da žene rade dva i pol puta više kroz neplaćeni rad od muškaraca. Politike koje će osigurati servise, socijalnu zaštitu i osnovnu infrastrukturu mogu pomoći pravednijoj podjeli kućanskog i uslužnog rada među ženama i muškarcima, a time i stvoriti više plaćenih radnih mjesta u uslužnoj ekonomiji i unaprijediti ekonomsko osnaživanje žena“, smatra Petrović pa dodaje kako nema zemlje u kojoj se jednako vrednuje muški i ženski rad.
„Pogotovo takva zemlja nije Hrvatska koja je potonula ekonomski i socijalno, te je po bijedi i nerazvijenosti predzadnja članica EU. Uskoro će je u fotofinišu prešišati i Bugarska. Imamo izuzetno nisku stopu ženske zaposlenosti, a visoku stopu ženske nezaposlenosti. U EU je 2019. stopa zaposlenosti muškaraca i dalje bila veća za 11,7 postotnih bodova nego za žene, a u Hrvatskoj je daleko ispod prosjeka EU i stopa zaposlenosti u dobi od 24 do 64 godina, a nižu od nje imaju samo Grčka i Italija. I tu smo pri dnu. Kao što smo pri sramotnom vrhu po stopi nezaposlenosti, osobito žena.“
Nacionalna naknada najviše će koristiti ženama iz ruralnih područja
Najnovijom uredbom u Hrvatskoj utvrđena je nacionalna naknada od 800 kuna za starije od 65 godina, a pravo na nju može se ostvariti od 21. siječnja 2020. Naknadu će koristiti, kaže Petrović, siromašne žene u ruralnim područjima koje ne udovoljavaju uvjetima za ostvarivanje temeljne socijalne pomoći, jer one nerijetko imaju neki djelić vlasništva.
„Te žene tako barem imaju za platiti struju, kupiti nešto namirnica. Naravno da to nije dosta, no to je istina o hrvatskoj socijalnoj državi koja prezire siromašne i zanemaruje stare. Uglavnom se uzima siromašnima, da bi se dalo bogatima“, napominje Petrović.
Kada govorimo o ženskom radu i pravu na rad, situacija je, mišljenja je Petrović, u posljednjih 30 godina – daleko gora za žene. Iako su žene u Hrvatskoj, prema statističkim podacima, obrazovanije od muškaraca.
„Opća socijalna sigurnost je bitno smanjena, ekonomska nesigurnost ojačana, socijalne usluge i servisi, osobito jaslice i vrtići, su sramotno niski po obuhvatu. Stopa zaposlenosti je niža. Jedino što možemo priznati je povećani udio žena u svim višim razinama obrazovanja. Međutim, s uspješnim osvajanjem nekih profesija, npr. prosvjetnih djelatnica, smanjuju se plaće, pa tako feminizacija pojedinih profesija dovodi i do njihove pauperizacije“, ukazuje na još jednu problematiku predsjednica Nacionalnog vijeća za umirovljenike i Sindikata umirovljenika Hrvatske.
Što se mora mijenjati da bi umirovljenice imale dostojanstvenu starost?
„Na prvom mjestu to je zaustavljanje privatizacije mirovinskog sustava, koja je započela za vrijeme Račana (Vidovića, Kovačevića) 2002. godine uvođenjem drugog mirovinskog stupa pod pritiskom Svjetske banke. Taj model krojen za posttotalitarne i postkomunističke zemlje je u međuvremenu pokazao svu svoju štetnost po javne financije i umirovljenike te je stoga ukinut ili transformiran u potpuno dobrovoljni u većini zemalja. Zahvaljujući inicijativi Sindikata umirovljenika uspjelo se teškom mukom u borbi s financijskom industrijom izboriti da se kroz zadnju mirovinsku reformu uvede pravo radnika da u trenutku umirovljenja mogu birati žele li se vratiti u prvi javni mirovinski stup. Tako od 1.1.2019. godine čak 61 posto novo umirovljenih, uglavnom žena koje imaju niže plaće, stječe povratom u javni mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti više mirovine nego u drugom stupu. Bez potpune reforme drugog obveznog stupa u dobrovoljni i zaustavljanjem privatizacije prvog stupa, neće biti osnova za bolje mirovine svih, a osobito žena. Također, snaženje sektora socijalnih usluga će dovesti do veće zaposlenosti žena, kao i do smanjenja rada na crno. Na tržištu sive ekonomije u Hrvatskoj kroji se i sudbina niskih mirovina. K tome, mora se izmijeniti i postojeća formula usklađivanja mirovina, kao i institut najniže mirovine koju većinom stječu samo žene. Potrebno je i reformirati model obiteljskih mirovina i puno toga još. Na primjer, zaustaviti prevelike razlike tzv. običnih umirovljenika i onih po posebnim propisima, a to su većinom muškarci. Moramo ukinuti diskriminaciju i u nečemu što nije želja nego nužda, u pravu na rad uz mirovinu. Zašto se i tu pogoduje braniteljima, te policijskim i vojnim umirovljenicima?“, odgovara Petrović.
O dostojanstvenoj starosti, kaže, ne možemo pričati u zemlji u kojoj prosječni umirovljenik vrijedi samo 37 posto prosječnog radnika, jer to je udio neto mirovine u neto plaći. „Žene vrijede 28 posto. Nema dostojanstva u zemlji u kojoj vlada korupcija.“
Od 1999. godine Sindikat umirovljenika ima pravno savjetovalište koje je mnogim umirovljenicima, govori Petrović, tek rame za plakanje, jer se često javljaju kad je situacija već okončana, i to na njihovu štetu. Mnoge su žene, dodaje, koje najčešće žive same nakon smrt partnera prevarene, s mizernim mirovinama, napuštene, zanemarene i bez ikakve intencije države da im pomogne.
„Vrlo često se jave starije žene koje su njihovi rođaci, susjedi, znanci, doktori, socijalni radnici, pa čak i svećenici, nagovorili da potpišu ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojim je sva njihova imovina odmah prešla u ruke predatora ili pak o doživotnom uzdržavanju, a da ih nitko ne uzdržava, ne vodi ih doktoru, ne brine o njima. Čest slučaj su i vlasnici privatnih i obiteljskih domova koji sve češće potpisuju takve ugovore kao protučinidbu za smještaj u dom, a onda stan korisnika odmah prodaju. Jedan od tužnijih slučajeva je starija umirovljenica koja je čak došla osobno u savjetovalište i molila da joj pomognemo da ode u gradski dom na trošak uzdržavatelja. Naime, obiteljski dom u kojem je bila zatvoren je od strane inspekcije, njezina kuća u Dubravi prodana, a nju su bivši vlasnici smjestili u garažu u dvorištu, gdje su joj jednom dnevno donosili pred vrata kuhani obrok, ali su joj zabranili posjete. Intervenirali smo, ali neuspješno, dok baka konačno nije preminula u svojoj „rupi“. Katkad smo pred smrt žrtve, kao u jednom slučaju u Sesvetama, uspjeli uvjeriti sina da svoju mamu kojoj je ugovorom oteo stan vrati iz šupe u dvorištu u kuću, gdje je ubrzo i umrla. Upravo smo po deseti put javno pozvali Ministarstvo pravosuđa i uprave da hitno promijeni Zakon o obveznim odnosima, ukine dosmrtno uzdržavanje, uvede registar ugovora, sudske postupke za raskid ugovora rješava po hitnom postupku… I sad čekamo odgovor. Svi se čude, bune, no neke interesne skupine naprosto su jače od svake vlasti i razuma“, ističe Petrović.
Godina mirovinskog staža prosječne hrvatske umirovljenice iznosi oko 65 kuna
U kolumni „Mijenjam bocu za staž“ objavljenoj na stranici Sindikata umirovljenika Petrović piše da je odlazak u mirovinu borba za goli opstanak. Upitale smo ju što odlazak u mirovinu u godinama koje slijede donosi umirovljenicama?
„Radnici gledaju američke filmove o umirovljenicima koji uživaju na Floridi, Englezima koji žive u Španjolskoj, sanjaju odmor, ostvarivanje samih sebe kroz nerealizirane želje i aktivnosti, preslagivanje prioriteta. I onda dođe taj dan. Mirovina kao presuda. Dan kada započinje borba za preživljavanje. Znate li koliko plastičnih boca vrijedi jedna godina mirovinskog staža hrvatskog umirovljenika? Sitnicu od 167 boca. Prosječna je mirovina u prosincu 2020. godine iznosila 2.566,56 kuna, a cijena jedne povratne plastične bočice je pola kune. Kad tu „sarmu” podijelite s prosječnih 30 godina i 9 mjeseci staža koliko je za tu mirovinu odradio prosječni hrvatski umirovljenik, dobijete točno 83,5 kuna po godini radnog staža. A onda to podijelite s pola kune po bočici, i eto onog famoznog broja od 167 boca. I to je prosječna. Odbijte onda od prosječne muške mirovine oko 30 posto i dobit ćete žensku vrijednost mirovine: oko 65 kuna. I onda vam Vlada ponosno najavi kako će podići mirovine u prvom ovogodišnjem usklađivanju za 0,56 posto. Većini će mirovine „porasti“ za deset kuna. Deset kuna za kvalitetniju ishranu i vitamine, kako biste se obranili od koronavirusa? Ma dajte, molim vas“, zaključuje predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske za naš portal.
