Piše: Bojana Guberac
Među beskućnicima je od 20 do 25 posto žena. Hrvatska mreža beskućnika procjenjuje da je u RH preko 2000 beskućnika što znači da je među njima između 400 i 500 žena. Iz HBM-a kažu da su razlozi beskućništva za obje skupine podjednaki, a njih čine: dugotrajna nezaposlenost, niske socijalne naknade, promjene u zdravstvenom stanju, psihičke bolesti, intelektualne poteškoće, raspad obitelji i izostanak podrške obitelji, ovisnost o opojnim sredstvima i alkoholu, starija životna dob i čekanje za ostvarivanje mirovine, izlazak iz institucija (odgojni i dječji dom, zatvor) te obiteljsko nasilje.
Žena beskućnica je znatno manje nego muškaraca pa je problem i manje prepoznat u javnosti, odnosno o njemu se ne govori dovoljno. Smještajnih jedinica za žene je manje, a sva Prihvatilišta nemaju osigurana mjesta za žene, no predsjednik Hrvatske mreže beskućnika Zvonko Mlinar i psihologinja zagrebačkog Prihvatilišta Crvenog križa Lana Trupković slažu se da ne postoji potreba za isključivo ženskim prihvatilištem. Ipak, Trupković ističe da bi bilo dobro da se osiguraju dodatna mjesta za žene jer ih još uvijek nema dovoljno ili uopće.
„Povremeno dobivamo pozive iz svih krajeva Hrvatske za smještaj ženskih osoba, no mi smo primarno ovdje kako bismo pružili smještaj osobama s prebivalištem u Zagrebu ili onima koji se tu zateknu pa dok im ne uspijemo organizirati povratak u njihovo mjesto prebivališta. U Zagrebu je više-manje osiguran dovoljan broj ženskih mjesta. Bilo bi puno lakše kada bi se drugi smještaj (domovi, udomiteljske obitelji) realizirao brže za one žene koje nisu radno sposobne i ne mogu skrbiti o sebi“, kaže psihologinja zagrebačkog Prihvatilišta.
Posebno je slabo pokrivena Slavonija i istočna Hrvatska. Centri za socijalnu skrb su na nekim područjima tom problemu doskočili tako da se osobe smještaju u udomiteljske obitelji.
Oko polovica broja žena koje se nalaze u zagrebačkom Prihvatilištu došle su ove zime, a ostale žene su u Prihvatilištu duže od jedne godine. Smješteno je trenutno 20 žena u dobi od 20 do 72 godine. Većina ih je zbog starosne dobi ili zdravstvenog stanja radno nesposobna te čeka realizaciju trajnog smještaja u dom za starije i nemoćne ili u udomiteljske obitelji.
U Prihvatilište se sve češće smještavaju osobe s ozbiljnim zdravstvenim problemima, od kojih su najčešći problemi s mentalnim zdravljem. „Takve osobe češće donose nepovoljne odluke za sebe, nađu se u situaciji gdje budu ugrožene i na kraju nemaju drugi izbor nego zatražiti smještaj u Prihvatilištu. Nažalost, dogodi se da nekad i godinama čekaju da im se nađe drugi smještaj“, kaže nam Trupković.
Pandemija, navodi, nije otvorila neku novu problematiku, ali su problemi unutar sustava još više došli do izražaja. Posebice se to tiče poteškoća pri ostvarivanju prava na trajni smještaj, mjesta u domovima i udomiteljskim obiteljima koja se i inače dugo čekaju. „S pojavom pandemije situacija se još više zakomplicirala. Jedno vrijeme prijemi su bili zaustavljeni kako bi se smanjilo širenje Covida 19. Srećom, sada se situacija popravila i našim korisnicama i korisnicima Centar za socijalnu skrb uspijeva osigurati trajni smještaj.“
Najteže im je bilo na početku pandemije: „Na početku pandemije osjećali smo se jako izloženo i bilo smo zabrinuti za potencijalnu ugrozu zdravlja naših korisnika i korisnica. Ipak cijelo vrijeme smo na smještaj primali nove i nastojali ih odvajati od onih koji se već nalaze u Prihvatilištu. Također, Prihvatilište je u dva navrata bilo u lockdownu što je značilo da korisnici nisu smjeli izlaziti. To razdoblje je bilo teško za korisnike jer im je bila ograničena sloboda, a vrlo izazovno za djelatnike u Prihvatilištu.“
Još jedan problem došao je s uvođenjem COVID potvrda. „Neki naši korisnici našli su se u situaciji da ne mogu ući u ustanove koje su im nužne za rješavanje statusnih pitanja. Kao i ostali građani i naši korisnici imaju pravo izbora cijepiti se ili ne, no s druge strane ne mogu si priuštiti testiranje svaki puta kada moraju primjerice u CZSS. Tu je Grad Zagreb uskočio te je od 5. siječnja ove godine omogućio svim beskućnicima besplatno testiranje na COVID-19 radi ishođenja potvrde koja ima je potrebna za ulazak u ustanove. S druge strane, postoje osobe koje nemaju osobnu iskaznicu, niti bilo kakav drugi identifikacijski dokument kojima su vrata javnih i državnih ustanova potpuno zatvorena. Primjerice za ulazak u policiju moraš pokazati osobnu iskaznicu i COVID potvrdu, a mi imamo korisnika koji nemaju osobnu iskaznicu, a kako bi je napravili moraju moći ući u policiju i tu se nalazimo u začaranom krugu“, napominje psihologinja.
Sa ženama u Prihvatilištu najčešće razgovara o prijašnjim životnim iskustvima, od kojih su neka bila i traumatska. „Korisnice često izražavaju smetnje iz depresivnog i anksioznog spektra – uznemirenost, gubitak volje, poteškoće sa spavanjem. Kod osoba koje imaju teža psihička oboljenja prati se stanje te ih se potiče da redovito obavljaju psihijatrijske kontrole. Radno sposobnima se nudi pomoć pri traženju posla što uključuje pretraživanje oglasa, pisanje životopisa i zamolbe, javljanje na oglase za posao, a zatim i priprema za sam razgovor za posao. Općenito govoreći, često se razgovara o daljnjim planovima i donošenju odluka. S korisnicama se nastoje sagledati sve opcije koje imaju te ih potaknuti da učine pravi izbor za sebe.“
Što se tiče samog izlaska iz prihvatilišta, navodi da je najteže ženama koje su srednje životne dobi. „Teško nalaze poslove, osobito ako su bez kvalifikacije. Tu su muškarci na neki način u prednosti jer se snalaze radom na crno kao što su povremeni poslovi u građevini, skupljanje sekundarnih sirovina i neki drugi pomoćni poslovi koji su obično fizički teški. Ženama je teže i zbog higijenskih potrepština, u Prihvatilištu im je sve osigurano, no onim ženama koje su na ulici nije. Upitno je kako uspijevaju obavljati higijenu i uopće doći do higijenskih potrepština, a tu osobito mislimo na tampone i uloške“, zaključuje za naš portal Lana Trupković, psihologinja u zagrebačkom Prihvatilištu Crvenog Križa.
