Piše: Ivana Perković Rosan

Svaki četvrti beskućnik u Hrvatskoj je žena. Službena brojka kojom se često barata je oko 500 beskućnika, no ipak je tu samo riječ o broju mjesta za beskućnike u prihvatilištima i prenočištima. Nažalost broj onih žena i muškaraca koji su na rubu beskućništva daleko je veći. U zimsko vrijeme kada je najteže biti beskućnikom razgovarali smo s Helenom Babić, voditeljicom pulskog prihvatilišta i potpredsjednicom Hrvatske mreže za beskućnike.

Ona nam je i potvrdila da muškarci najčešće završe na ulici zbog nezaposlenosti, a žene zbog nesređenih obiteljskih prilika i nasilja u obitelji.

‘Statistički gledano to su najčešće situacije. Na nedavnoj održanoj skupštini HMB-a kolegice iz Zagreba su mi rekle da imaju povećani broj zahtjeva za smještaj od strane žena i pitala sam ih koji su razlozi i to su najčešće zdravstveni problemi odnosno psihički narušeno zdravlje. Kod muških je to kombinacija nezaposlenosti, razvoda, narušenih odnosa s djecom ako je imaju, neriješeno stambeno pitanje i drugo. Beskućnica je manje jer je obitelj osjetljivija na žene kada se nađu u problemima jer su svjesni da je za njih život na ulici opasniji. Žene su na ulici ugroženije od muškaraca, ali kod nas nisu u lošijoj poziciji od muških štićenika’, ističe Babić dodajući kako je nažalost i ona bila svjedok teških životnih priča žena koje su potjerane ili koje su pobjegle od loših veza.

Tužnu istinu otkrilo je i istraživanje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar provedeno u Hrvatskoj 2009. prema kojem se dio žena zadržava u nasilnim vezama kako ne bi završili na ulici. Isto istraživanje je pokazalo i da su većina beskućnica žrtve nasilja, neke još otkada su bile djeca.

‘Imamo i slučajeva žena koje su živjele u domu za nezbrinutu djecu koje se nisu snašle. One su otpočetka bile u sustavu, pa su upale u loše veze i završile na ulici’, rekla nam je voditeljica pulskog prihvatilišta za beskućnike dodavši kako još uvijek postoje jake predrasude o tome kako su ti ljudi završili bez krova nad glavom.

Foto: Hrvatska mreža za beskućnike

‘Stigmatizacija postoji i s time se borimo. Većina je spremna promijeniti svoju situaciju, no to je jako teško zapošljiva skupina ljudi jer većina ima zdravstvenih problema. Među beskućnicima, npr. u Kosnici (prihvatilište u Zagrebu) ima puno starijih ljudi koji čekaju da ih prime u starački dom. I kod nas imamo štićenika koji čeka dom za starije osobe. Ima i branitelja koji nisu riješili svoje statuse’, pojašnjava.

I kao beskućnice žene teže ostvaruju svoja prava od muškaraca. Naime, nemaju sva prihvatilišta i prenoćišta mjesta za žene. U pulskom prihvatilištu, koje ima odvojene sobe i kupaonicu, tri su mjesta predviđena za žene, no nikada nisu sva bila popunjena.

Pula je, kako pojašnjava Babić, specifična i po tome da se zbog turizma povećava broj ljudi koji su na rubu beskućništva. Ljudi koji imaju socijalna primanja od 1 200 kuna ne mogu naći smještaj jer je ispod 200 eura teško išta unajmiti.

Foto: Svjetski kup beskućnika, Helena Babić

Ipak, nije sve crno, ima i pozitivnih projekata kojima se radi na smanjenju beskućništva i na destigmatizaciji. Tako je Babić, koja je ujedno i nogometašica, već dvije godine s beskućnicima sudjelovala na Svjetskom kupu beskućnika. I rezultati su stigli: svi sudionici prvog natjecanja našli su posao!

‘To je imalo izrazito pozitivan utjecaj na njih. Kada su u Mexico Cityju vidjeli toliko beskućnika koji leže po ulici i nitko za njih ne mari bili su šokirani. Naši beskućnici su im svima kupovali sendviče jer su znali kako im je. Tada su shvatili kako mogu biti zahvalni da kod nas netko ipak brine o njima’, rekla je.

Iako smo ispred Meksika u brizi za najsiromašnije ipak smo puno lošiji nego što se to može činiti po broju mjesta za beskućnike u prihvatilištima i prenoćištima.

Foto: Uobičajen prizor u lijepo uređenim dijelovima Meksika

‘Službenom brojkom beskućnika u Hrvatskoj se smatra oko 500 i nešto, ali to je apsurdno, nema veze s realnom situacijom. Stvarna brojka je prije oko deset tisuća ljudi koji žive u izrazito lošim uvjetima’, objašnjava.

Babić ističe i kako se radi na tome da se definicija beskućnika proširi tako da se napokon beskućnicima počne smatrati i oni koji žive u improviziranim uvjetima poput napuštenih kuća, bez vode i struje.

Za kraj smo postavili i pitanje s kakvim se ona problemima suočava svakodnevno na poslu i je li kao žena doživjela neugodnosti i predrasude.

‘Počela sam kao voditeljica u prihvatilištu raditi dosta mlada, s 24 godine. U početku sam se znala susresti s korisnicima koji su bili problematični pa sam znala imati neke manje neugodnosti. No s vremenom kako sam i ja rasla kao osoba te iskustvo koje sam stekla na radnom mjestu mi je pomoglo da mi se ne događaju takve situacije’, zaključila je svoju priču voditeljica pulskog prihvatilišta za beskućnike.