Piše: Nika Šintić
U jeku pandemije iskusili smo novi val feminizacije kućanskog rada, koji je pokazao da je potreban čitav niz organizacijskih zadaća da bi se radna snaga spremna dostavila na tržište i dalje obnavljala. Ovo, dakako, važi za svaki društveno-ekonomski poredak, no u kombinaciji s kapitalističkim individualizmom stvara se jedan sklop koji pojedince i, točnije, nuklearne obitelji još jače opterećuje brigom za djecu, palijativnom skrbi i cijelim dijapazonom nevidljivih – i neplaćenih – poslova. Tradicionalno ta uloga zapada žene, no umjesto socijalizacije ona se počinje prelijevati na javno područje u vidu humanitarnog rada. Kao i drugdje u svijetu, u Hrvatskoj većinu volonterskog korpusa čine žene, koje iz vlastitog moralnog nagnuća, a često i iz vlastitih novčanika, odrađuju posao primjereniji gradskoj ili državnoj strukturi. U tom smislu humanitaran rad predstavlja križište zanimljivog proturječja, jer ujedno produbljuje narativ škodljiv po žensku emancipaciju, ali u samoj svojoj srži suprotstavlja se i hladnoj logici profita (kojoj pak spomenuti narativ jako pogoduje).
Mnogo je udruga zaduženih za socijalnu skrb, rehabilitaciju i pomoć potrebitima, no neke skupine svejedno egzistiraju na margini i oslanjaju se na dobru volju privatnih osoba. Naročito su ranjive životinje, čije se pravo na tjelesni integritet i slobodu kretanja opetovano osporava kroz lepezu svakodnevnih praksi i uvriježenih diskursa koji ih srozavaju na razinu potrošne robe. Prva linija obrane stoga mora biti osvještavanje pogrešnosti takvoga stava, a u tom procesu jednaku odgovornost nose i individue i institucije.
Zaobilazeći za sada daleko dublje i mutnije vode proizvodnje hrane, ekologije i izlova brojnih vrsta, zadržat ćemo se na dužnostima koje imamo prema pripitomljenim životinjama. Spomenimo tek poslovičnog čovjekovog suputnika – psa. Po analizi udruge Prijatelji životinja iz 2021. godine, u Hrvatskoj se godišnje napusti više od 10 000 pasa i mačaka, koji ostatak svojih dana provode po surovim skloništima ili još surovijim ulicama. Maja Sertić, volonterka s gotovo dva desetljeća iskustva, ističe da se velik dio problema može otkloniti pravovremenim educiranjem o važnosti sterilizacije odnosno kastracije ljubimaca, što opet uključuje holistički pristup obvezama države i pojedinaca. Kao iskusna humanitarka kadra isprazniti čitav šinteraj u jednom dahu (kao što je učinila jednoga Božića u Puli), balansirati poslovni i volonterski život i u danome trenutku svoj dom i ljubav dati za čak osam do deset pasa, Maja je svakako blistav primjer onog pozitivnog, pa i subverzivnog aspekta volontiranja – a to je suosjećanje i razumijevanje bez proračunavanja materijalne dobiti. Njezin rad fokusiran je na preuzimanje pasa i osobnu skrb u svrhu njihova daljnjeg udomljavanja, što većinom radi za karlovačko gradsko sklonište Utinja. U razgovoru s njom saznali smo pregršt nepoznatih činjenica o djelovanju ovih tihih i često previđenih junakinja i junaka.
Na koji način si se uopće počela baviti spašavanjem pasa?
„Cijeli sam život živjela u Zagrebu te sam pse imala od malih nogu, međutim, 2016. godine preselila sam se u obiteljsku kuću u Samobor, i to mi je dalo puno više slobode da počnem privremeno uzimati pse koji su potrebiti. Moje prvo bitnije spašavanje psa bilo je kada sam uzela dva mješanca koji su punih trinaest godina proveli u zagrebačkom azilu u Dumovcu. Došla sam i tražila psa koji ima najmanje šanse, pa su mi rekli za ovu dvojicu braće i odlučila sam ih uzeti obojicu. Bilo je ljeto i u skloništu su mi rekli da ćemo imati sreće ako prežive zimu, ali su na kraju bili sa mnom tri i pol godine. Za njihovog sam života uvidjela tu veliku potrebu starijih pasa za ljudima, a još im je i posebno teško podnijeti ionako vrlo grube uvjete u skloništu. Tako sam svoj volonterski rad počela sa seniorima i do danas se profilirala kao netko tko uzima pse sa malom ili nikakvom šansom.“
Osim spašavanja i zbrinjavanja pasa, tvoj humanitaran rad obuhvaća i rad sa starijima, nemoćnima i djecom. Možeš li nam još ponešto o tome reći?
„Još sam u ranim dvadesetima počela s vegetarijanizmom a potom i veganizmom, i to mi je bila pristupnica u svijet aktivizma za one kojima su oduzeta ili smanjena prava. Desetak godina bila sam tako u edukativnom volonterstvu, da bih po preseljenju u vlastitu kuću u Samobor započela ovaj dio vezan za pse. Inače sam studirala socijalni rad i za vrijeme fakulteta volontirala s djecom slabijeg imovinskog stanja, a zbog jedne bolesti u obitelji na nekoliko godina okrenula sam se i volonterstvu u staračkim domovima, s time da sam obilazila ljude koji nemaju nikakve obitelji. Dakle, moj put volonterstva je šarolik i nikad nije bio vezan samo za pse, makar je to zadnjih par godina ipak naglašenije u odnosu na ove druge sfere.“
Koliko pasa imaš a koliko ih uzimaš na čuvanje?
„Zapravo uopće ne znam točno odrediti tu brojku, koliko god to zvučalo neobično; imam svoja dva psa, i pse koji su toliko dugo kod mene da ih zaista smatram svojima, a čak nisam niti sigurna bih li ih dala da se netko dobar za njih pojavi. Stalno, na tjednoj bazi, imam u optjecaju nove pse koji dolaze kod mene na privremeni smještaj do udomljavanja. Obično u kući uvijek imam osam do deset pasa, no bilo je i faza kada ih je znalo biti i osamnaest (ako bih uzela kujicu sa štencima, ili ako bi bio nekakav hitan slučaj).“
Tijekom godina se nakupio pristojan broj članaka kojima se popratio tvoj rad. Koliko je to utjecalo na senzibiliziranje javnosti o dotičnom problemu i bi li nakon medijskog pokrića uslijedio i veći broj donacija i udomljavanja pasa?
„Želim vjerovati da je većina volontera skromnijeg karaktera i da se nikome nije ugodno medijski izlagati, jer se samim time podvrgavaju kritici, dušebrižništvu i slično, ali zbog same prirode posla (koji se ne plaća ali svejedno traži vrlo odgovoran pristup) čovjek je dužan ili obvezan povremeno se eksponirati kako bi dotakao i angažirao što veći broj ljudi. Da, na nekim se mjestima pisalo o mom radu, i nije mi to najugodnije, ali je to isto dio širenja priče o tome da postoje potrebiti oko nas, i oko toga da nitko nije toliko zaposlen ili preposlen da ne može jedan dio svoga vremena dati nekome kome to može značiti život. Doživjela sam da je možda par tjedana nakon nekog članka bilo više ljudi koji se uključe, ali, nažalost, to nikad ne potraje dugo.“
Premda se možemo složiti kako sklonište nije rješenje ni za koju životinju, postoji li specifična ‘demografija’ pasa koju bi odredila kao naročito ranjivu? (primjerice, postoji i tzv. Sindrom crnog psa, prema kojemu psi tamne boje imaju manje šanse za udomljavanje)
„Da, sklonište nije prirodno i ugodno mjesto za nijednu životinju. Većina je skloništa u Hrvatskoj prenapučena, pa su samim time i životinje natjerane na život po kavezima bez ikakvih šetnji ili interakcija s novim ljudima osim zaposlenika skloništa, što je tragično jer takve situacije i takva mjesta znatno utječu na psihu takvih pasa, pa su oni automatski teže udomljivi i trebaju prolaziti dulji period socijalizacije; samim time zahtijevaju od volontera puno više rada i predanosti, što malo koji volonter može dati jer jednostavno ima previše životinja kojima hitno treba pomoć. Što se tiče diskriminacije pojedinih vrsta, osobno smatram da problem nije toliko u boji koliko u dobi, spolu i veličini. Mlađi će pas uvijek lakše naći dom, a psi koji su prošli petu godinu života nemaju toliko šanse. Jako su ugrožene i velike pasmine, jer ljudi misle da su skuplje i da im nije mjesto u stanu. U Hrvatskoj su, recimo, najtraženije kujice stare do godinu dana sa maksimalnom težinom od petnaest kilograma, pa je tako, primjerice, u skloništu s kojim ja surađujem od 150-ak pasa preko 100 muških, a često su i veliki.“
Maja Sertić / Foto: privatni album
S obzirom na to da već dosta dugo volontiraš, možeš li procijeniti je li situacija danas ipak bolja no što je bila kada si tek počela? Nastavno na to, je li no-kill zakon izglasan 2017. godine donio pozitivne promjene?
„To je zapravo dvosjekli mač, jer je definitivno korak naprijed to da se zdrave i mlade životinje više ne usmrćuju, međutim ljudi su vrlo komotni i sada kada znaju da u skloništima više nema eutanazije, udomljavanja su isto teža. Skloništa su sada daleko napučenija, ne radi se na osvještavanju važnosti kastracije i za mnoge pse to podrazumijeva sudbinu u kavezu i život bez šetnji, interakcije i trave.“
Imaš li ideju o mogućim strukturnim, odnosno sustavnim promjenama koje bi pripomogle smanjenju broja pasa na ulicama i u skloništima?
„Problematika je doista kompleksna, no opet trebam naglasiti važnost kastracije. Puno je vremena, predanosti, angažmana i, u krajnjoj liniji, novca potrebno da se kvalitetno udomi jedan a preuzmu dva ili tri psa unutar tjedan dana, a na to redovito dođe još osam novih, i to se pretvara u rupu bez dna. Neželjena legla najviše se događaju na periferiji ili po selima, a najveći problem je u tome što općine i gradovi ne zagovaraju obaveznu kastraciju, pa volonteri besplatno, ili čak na osobni trošak rade stvari koje bi grad trebao organizirati iz svog proračuna. Dakle, nikada se skloništa ne mogu očistiti i isprazniti onoliko koliko ih needucirani i nesvjesni ljudi mogu napuniti odbačenim psima i leglima.“
Kakav je rodni presjek u svijetu humanitarnog rada? Je li broj muških i ženskih volontera podjednak?
„Velika većina volontera, tipa 9 od 10, su žene. Ne znam jesu li muškarci preponosni da rade posao za koji se općenito smatra da je više ženski, a to je skrbništvo, briga i žrtva, ali da, žene definitivno čine barem 90% u ovoj sferi volonterstva.“
I premda se možemo složiti da je put do punopravnog uključivanja (bilo dvonožnih, bilo četveronožnih) obespravljenih skupina u društvo premrežen političkim, socijalnim, društvenim, ekonomskim i svjetonazorskim elementima, u neku ruku upravo ta složenost omogućuje da se oslovljavanjem bilo kojeg od navedenih faktora čini korak u dobrom smjeru – bilo promišljenim glasanjem, bilo jačim uključivanjem u zajednicu ili pak zagovaranjem pravednije socijalne politike (pa i mnogolikom borbom za žensku emancipaciju, koja brižnost i njegu, viđenu kao žensku domenu, neće stalno ostavljati na margini). No, ono što nam, prije svega toga, Maja predlaže je da se kao ljudi sjetimo kako unatoč vlastitim životnim situacijama i brigama uvijek možemo izdvojiti ponešto vremena ili novaca kao simboličnu donaciju za potrebite.
