Klaudija Bubalo: Status ženskog sporta nikad nije bio lošiji

2022-06-17T11:18:02+00:0017. lipnja 2022.|Sport|

Malo tko je privatno i profesionalno toliko vezan uz sport kao naša bivša rukometna reprezentativka Klaudija Bubalo. Profesorica je tjelesne i zdravstvene kulture u školi, direktorica rukometnog kluba Lokomotiva, predsjednica Društva sportaša veterana i rekreativaca, članica Upravnog odbora Sportskog saveza Grada Zagreba, sudionica brojnih panela, sukomentatorica rukometnih utakmica na televiziji…

Lokomotiva je naslov prvakinja nakon osam godina vratila u Zagreb iako Podravka ima tri i pol puta veći godišnji proračun.

„Ali Lokomotiva ima ono što ima valjda od svojeg osnutka: uvijek je bila ta koja je stvarala igračice za reprezentaciju u svim selekcijama. Godinama stvaramo i prepoznajemo talente, struka je uvijek bila ta koja je odlično odrađivala svoj posao kao što ga, eto, i trener Šoštarić sa suradnicima odrađuje zadnjih šest, sedam godina. Mi smo nekad davno osnovani kao sportsko društvo željeznice, a dobro znamo u kakvom su danas stanju Hrvatske željeznice. Uvijek smo bili vezani uz njih, predsjednici i članovi uprave su bili iz Hrvatskih željeznica. No, oni od 2014. ne pokazuju nikakvo zanimanje. Uvijek zanimanje za sport nekog poduzeća ovisi o tome koliko je to bitno čelnim ljudima. Ovima sada je to nešto apsolutno nevažno i od njih nemamo nikakve pomoći“

Uz financiranje sporta kakvo je na snazi u Zagrebu i Hrvatskoj plasman u Ligu prvakinja je, zapravo, problem. Neki čak misle da bi od Lige prvakinja trebalo odustati.

„Kao sportaši smo naučeni da nema odustajanja, da se borimo za svaku loptu i za svaki bod. Je li onda normalno da osvojimo prvenstvo i onda odustanemo od Lige prvakinja? Naravno da nije, bez obzira na to kakvu ćemo ekipu imati. Realno, da spojimo i nas i Podravku u jednu ekipu ne bismo bili dovoljno kvalitetni za neki veći iskorak u Ligi prvakinja. Ni Podravka s pet, šest strankinja nije u tome uspjela, nije to bilo dovoljno. Tamo su profesionalne ekipe s po desetak stranih igračica koje su jače od većine reprezentacija. To je realnost. Trebalo bi biti u interesu i lokalnim sredinama i državi da klubovi u europskim natjecanjima ostvare što bolje rezultate, no mi od samog početka samostalnosti hrvatske države nismo stavili sport na mjesto koje sport zaslužuje.“

Iako je članica Upravnog odbora SSGZ-a Klaudija Bubalo ne može nabaviti novac za klub koji je prvak Hrvatske i igra Ligu prvakinja.

„To je sada već i pitanje odnosa prema ženskom sportu. Status ženskog sporta nije bio nikad lošiji nego danas. Ne znam treba li to povezati općenito sa statusom žena u Hrvatskoj. Što nam se to dogodilo da imamo lošiju situaciju nego prije 20 ili 30 godina? Imam podatke iz vremena prije Covida, kada je budžet za sport u Zagrebu bio preko 150 milijuna kuna, za ženski sport je izdvojeno svega dva do tri posto tog iznosa. Nesrazmjer je velik. Za iste rezultate odnos je 1:5 na štetu ženskog sporta. Kada smo 2017. osvojili Europski kup jedino nama međunarodni program nije pokriven iz proračuna grada Zagreba, nego smo to morali osigurati iz vlastitih izvora. To je zato što ne postoje jasni kriteriji o tome što financiramo, kako i zašto. Ili će se tu nešto promijeniti ili ćemo uskoro svi krahirati. U to više nema nikakve sumnje.“

Vjerojatno bi joj bilo lakše da je Klaudija Bubalo direktor, a ne direktorica, a Lokomotiva muška, a ne ženska ekipa.

„Da, bilo bi sigurno lakše. Ja znam jako malo žena koje su na nekoj važnoj funkciji u sportu. U rukometu direktoricu ima još samo Podravka, trenerica nema… Ja nisam za to da se na umjetan način povećavaju ženske kvote, da žena ‘po difoltu’ mora biti na nekoj funkciji, ali ako netko ima volju, želju i viziju, svakako bi trebao dobiti priliku. Mislim da isto treba biti i s muškarcima.“

Nenad Šoštarić je više puta rekao da u drugim zemljama od sportaša rade idole, a kod nas se na njih gleda kao na nekoga tko nije završio školu, pa se bavi sportom.

“Ta je izjava, na žalost, točna. Mi u klubu godinama potičemo cure da studiraju, i sama sam sve to prošla. Mislim da su prije na fakultetima više izlazili u susret vrhunskim sportašima. Sad je, primjerice, prijemni ispit na Kineziološkom fakultetu u isto vrijeme kada i Svjetsko juniorsko prvenstvo rukometašica. Te cure, dakle, imaju problem jer na taj prijemni ne mogu izaći. Što napraviti s njima? Kako im omogućiti da ostvare svoju želju i studiraju? Sportašima se na fakultetima često kaže ‘Ili studiraj, ili treniraj’. Mi naše vrhunske sportaše uopće ne koristimo, a mnoga djeca koja odu u sport, ili u rekreaciju, odu tamo jer su ih na to potaknuli vrhunski sportaši i njihovi rezultati.“

Uspjeh ženske reprezentacije na Europskom prvenstvu u Danskoj skrenuo je pozornost medija na rukometašice. Pozornost institucija i sponzora očito još nemaju.

„Ne računamo li nogomet – koji se financira od prodaje igrača, TV-prava, prihoda od Fife i Uefe – jedini klub u Hrvatskoj koji funkcionira baš onako kako treba je Podravka. Oni imaju trogodišnje budžete, unaprijed znaju s čime raspolažu, pa mogu i planirati, a glavni sponzor im je tvrtka kojom upravlja Republika Hrvatska jer postavlja upravu. Ostale državne tvrtke imaju zabranu financiranja klubova. Saveze mogu financirati, ali klubove ne. Nejasno je zašto jer tako, primjerice, u Mađarskoj funkcionira kompletan sport. Lokalna zajednica financira, podmlatke, škole i selekcije, a velike tvrtke financiraju profesionalne pogone. Ali kako to postići kod nas kad od 2006. donosimo Zakon o sportu, a nikako da donesemo onaj koji bi bio na korist sportu?“

Izvor: HOO / Redaktura

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.