Krhotine od soli, intimna i emotivna drama autorice, izvođačice i umjetnice Marije Šegvić, u režiji Hrvoja Korbara i dramaturgiji Anite Čeko, premijerno će biti izvedena 18. rujna u zagrebačkom Centru za kulturu Maksimir s početkom u 20 sati. Reprizne izvedbe uslijedit će 29. rujna i 1. listopada.
Polazeći od autobiografskog iskustva gubitka djeteta u trudnoći, autorica i izvođačica Marija Šegvić u suradnji s dramaturginjom Anitom Čeko, razvija monodramu Krhotine od soli kao dijalog s kultnim djelom Oriane Fallaci Pismo nerođenom djetetu. U tom susretu ženskih glasova – ono koji govori i onog koji se tek sprema progovoriti – plete se univerzalna priča o odrastanju, ženskoj solidarnosti, pravu na pobunu i slobodi da budemo ono što jesmo.
Forenzički precizno, a poetski suptilno, iz prizora u prizor, kroz narativne i emocionalne krhotine, Šegvić približava životni događaj koji ju je obilježio. Gledajući svojim najvećim strahovima u oči, polemizira s očekivanjima ženskog identiteta, osvještava glad za ljubavlju i pita se ima li života nakon gubitka. Tišina jedne žene postupno pronalazi svoj odraz u glasu i prisutnosti Orianine pobunjene žene, na putu prema vlastitoj promjeni i oslobođenju. Krhotine od soli intimna je monodrama o pronalasku hrabrosti da se progovori i prekine šutnja.
Autorica i izvođačica je Marija Šegvić, režiju potpisuje Hrvoje Korbar, a dramaturgiju Anita Čeko. Za kostimografiju je zadužena Anamarija Asanović Karačić, a za scenski pokret Lada Bonacci. Oblikovanje zvuka potpisuje Luka Gamulin, dizajn svjetla Ena Dvojak, a vizualno oblikovanje Niko Sentić. Producentica je Edita Sentić, a projekt nastaje u produkciji UO Specijalni efekti.
—-
U vrijeme oporavka od kiretaže, autorica u kućnoj biblioteci, skoro proročanski, nailazi na dvije knjige Oriane Fallaci; Pisma nerođenom djetetu, svjedočanstvo pobunjene žene i Jedan čovjek, koja svojom emotivnom i intelektualnom hrabrošću postaju njezino utočište i nadahnuće. Zaokupirana likom i djelom Oriane Fallaci, koja nekoliko puta u životu prolazi kroz iskustvo gubitka djeteta i o svojoj trajnoj povredi vrlo direktno, otvoreno i javno progovara, autorica počinje svoju potragu za ostatkom njezinog opusa otvarajući kroz čitanje prostor dijaloga koji joj je neophodan.
Iskustva žena koje su doživjele spontani pobačaj često se svode na nešto što se nije dogodilo i preko čega se prelazi, ostavljajući žene u tišini i izolaciji. Upravo ta šutnja postaje polazišna točka ovog umjetničkog procesa. Autorica jasno uviđa svoju iskonsku potrebu za pronalaskom jezika koji bi izrazio njezinu bol.
Izvor: Priopćenje / SOONCE
