Piše: Nika Šintić
Suvremena predodžba starenja često je određena idejom gubitka. Zub vremena, držimo, nagriza mentalnu i tjelesnu krepkost, smanjuje krug obitelji i prijatelja te nam oduzima materijalnu lagodu i dostojanstvo. Malo će stoga poleta i kreativnosti naći svoj dom u poznijim desetljećima života, osim možda kroz pokušaje odgode neizbježnog propadanja. No i oni su svojevrsna varijacija na temu gubitka, jer signaliziraju naše nastojanje da zadržimo i održimo ono stečeno, svjesni njegova – odnosno našega u njemu – propadanja.
U tom se ključu tumače i previranja koja osoba doživljava tijekom sredovječnosti; četrdesete i pedesete godine života donose krizu uslijed svijesti o ireverzibilnim fizičkim promjenama te nemogućnosti osjećaja zahvalnosti za ono što su životni brzaci isplavili. Jonathan Rauch, ugledni američki novinar i aktivist, otkriva da je sa 45 godina dobio najviše moguće priznanje za svoj rad u obliku čuvene Ellie nagrade za novinarsku izvrsnost, što ga je držalo krajnje zadovoljnim i ispunjenim narednih – deset dana. Glasovi sumnje i nespokoja tada su ponovno progovorili, nukajući ga na velike promjene i nove početke.
Ovu fazu unutarnjih dvojbi i previranja prepoznajemo kao krizu srednjih godina, premda Rauch tvrdi da ona ne predstavlja toliko paniku zbog vlastite prolaznosti koliko psihofizičku, pa i neurološku, tranziciju u sljedeći stadij života. Takvo viđenje Rauch dublje istražuje u knjizi The Happiness Curve: Why Life Gets Better After 50, utemeljenoj na opsežnom istraživanju o tzv. „U-krivulji sreće“.
Sreća je, objašnjavaju pobornici teze o krivulji, u postojanom rastu tijekom djetinjstva, adolescencije i mladosti, nakon čega kreće na silaznu putanju sve do pedesetih godina kada je ponovni uzlet prati sve do smrti. Kako je naše doba i dalje doba dobizma, pomisao na to da su nemoćne, usamljene starice narušena zdravlja zadovoljnije svojim životom od četrdesetogodišnjaka u naponu snage može djelovati prilično začudno. Sociolog David Bartram naglašava da je čitava računica kriva jer destilira apstraktni učinak vremena od raznih okolnih i društveno-ekonomskih čimbenika koji ga oblikuju. Analizirani podaci tako će izostavljati učinak tjelesnih boljki, smrti članova obitelji i prijatelja kao i financijske tegobe i slijedom toga pružiti iskrivljenu, odnosno krivuljastu, sliku.
Razvojni psiholozi problem će vidjeti u samoj metodi istraživanja; umjesto longitudinalne analize, koja obuhvaća ponavljana mjerenja na istim osobama ili uzorcima iz iste populacije, ‘krivuljaši’ su svoju studiju bazirali na metodi jednokratnog mjerenja i uspoređivanja dviju ili više skupina pojedinaca različite dobi u odnosu na izabranu skupinu. Time se može pretendirati na ocrtavanje jedne opće, poprečnim presjekom ograničene slike, no upitno je koliko će ona vjerno odražavati dugotrajne unutarnje promjene pojedinaca.
Posebno će ovaj nedostatak upadati u oči ako se uzme u obzir Rauchovo tumačenje krivulje sreće kao nezavisnog učinka samoga vremena; iako nikada neće prevagnuti nad težinom ostalih životnih zbivanja, ipak će nam pomagati da postignemo zadovoljstvo u vlastitoj koži. Dakle, premda se mnoge osobe ne prepoznaju u ovoj uglačanoj putanji, ona bi svejedno trebala opisivati nekakvo strujanje ispod površine života.
Jedna novija empirijska evaluacija – ograničena, doduše, isključivo na stanovništvo Njemačke – podupire Rauchovu teoriju. Vođena parametrom „subjektivnog blagostanja“, ova studija iz 2022. godine pokazala je da, iako osjećaj zadovoljstva doista stoji u proporcionalnom razmjeru spram zdravlja i materijalne namirenosti, ta je veza najjača u srednjoj životnoj dobi. Štoviše, novija longitudinalna istraživanja ispravila su, čini se, manjkavosti prethodnih poprečnih presjeka i pokazala kako je diljem društveno-ekonomskog horizonta, u zajednicama s najrazličitijim prihodima i uopće političkim strukturama, osjećaj osobnog blagostanja doista pratio oblik potkove. Daljnju potvrdu krivulja sreće dobit će kroz neurobiološki sistem motivacije, odnosno teoriju sreće kao ishoda procesa promjene, stasanja i prilagodbe. Razni neurofiziološki mehanizmi prema tome podupiru naše sazrijevanje kroz sve efikasnije kemijsko i biološko nagrađivanje ‘ispravnih’ postupaka i iskustava, odnosno svega onoga što nam pomaže da se bolje uklopimo u vlastitu okolinu.
Spomenuta studija polučila je još jedan zanimljiv zaključak: dok je za muške ispitanike sreća imala jednu dolinu, u razdoblju od 30. do 49. godine života, ženama je taj isti period bio obilježen brežuljkom, koji se ponovno dizao od sedamdesetih godina nadalje.
Ovaj fenomen vidljiv je i u našem regionalnom kontekstu. Umjetnice Arijana Lekić-Fridrih i Andrea Kaštelan 2016. godine upustile su se u ogroman multimedijski pothvat po imenu Od5Do953, u kojemu su intervjuirale žene najrazličitije životne dobi diljem Hrvatske. Cilj je bio otvoriti prostor za pričanje osobnih priča i iskustava koji je ženama u to vrijeme, vrijeme mandata Tomislava Karamarka i jačanja radikalne desnice na političkoj sceni, najčešće bio uskraćen. Ono što je isprva moglo biti obilježeno metodologijom transverzalnih istraživanja sada, nakon gotovo jednog desetljeća, dobiva i longitudinalnu dimenziju kroz ponovne intervjue s istim osobama.
„Tijekom osmogodišnjeg rada na projektu Od5Do95“, kazala je Arijana Lekić-Fridrih, „kolegica Andrea Kaštelan i ja imale smo priliku razgovarati s više od 800 žena iz svih dijelova Hrvatske. Ono što im je svima zajedničko jest osjećaj sreće i ispunjenosti ovisno o dobi u kojoj se nalaze. Već u dvadesetim godinama na žene se stavlja teret očekivanja – obiteljskih, ali danas i karijernih; citirat ću jednu od naših protagonistica: “Imam osjećaj da zaostajem i da imam sve manje vremena za učiniti sve što želim.”. Tridesete i četrdesete godine su prijelomne jer se implicitno ili eksplicitno od žena očekuje da odluče žele li imati djecu, i pred njima je izbor hoće li, figurativno govoreći, žrtvovati obitelj, karijeru ili sebe. Pedesete godine su godine u kojima žene počinju prolaziti menopauzu i polagano se počinju otpuštati očekivanja od njih čime raste njihovo zadovoljstvo vlastitim životom, ukoliko, su naravno, socioekonomski donekle situirane. Zato i ne čudi da su naše najsretnije sugovornice one od šezdesete godine nadalje – društvo je otpustilo sva očekivanja od njih i one sad otkrivaju tko su i počinju uživati u stvarima koje ih zaista vesele.“
Promatrane iz perspektive sveprisutnog „ageizma“, navedene zamjedbe mogle bi izazvati svojevrsnu nevjericu; odmalena naučeni da strepimo od starenja, postupno internaliziramo predrasude vezane za zrelu dob, pa se čini začudnim da bi sreća, zadovoljstvo i pomirenost ikako mogli biti izuzeti od sveopće deterioracije pripisane protoku vremena. Možda je taj veliki, u ženskom slučaju udvostručen, preustroj koji nas vodi u nove stadije života utoliko i odraz godina i godina nevjerice da stvari mogu ići nabolje. Motivacija starijih žena da sudjeluju u projektu Od5Do95, objašnjava Lekić-Fridrih, je gorko-slatke prirode: „ne žele da mlade žene tek u starijoj dobi osjete tu vrstu slobode“.
