Piše: Nika Šintić
U strogom smislu riječi mladost se odnosi na biološki i društveno determinirano životno doba između djetinjstva i zrelosti. No, mladost uključuje i bujanje životne energije, kognitivnu i tjelesnu jedrost, a često i osjećaj nepobjedivosti poduprt ovom silnom snagom i svježinom. Nije ni čudo da se grčevito držimo za svaki njezin tračak; ta tko ne bi htio zauvijek ostati krepak, poletan i vitalan?
Svejedno, valja se zapitati: ako se ova čudesna armada prigodaka veže uz mladost, što onda pripada njezinoj opreci – starosti? Ona mora da se suprotstavlja svemu onome što je mladosti blisko, pa tako predstavlja ništa više negoli personificirano propadanje.
Jedna stvar ovdje pomalo upada u oči: kako je moguće da diskurzivni duh sadašnjice, toliko otvoren čerečenju okoštalih binoma, više no ikada starost sabija u oblasti nepoželjnosti, otjeruje raznim kozmetičkim injekcijama i tretira kao prilično škakljiv udes?
Nestaje li doista taj resor snage i elana koji nosimo u sebi jednom kada napunimo 30, 50 ili 80 godina (jer svaka od ovih brojki nosi sebi svojstvenu stigmu starenja)?
Starenje mozga kao puko propadanje neurona?
Osvrnimo se na čovjekov mentalni kapacitet: u istraživanju iz 2022. godine međunarodni tim znanstvenika analizirao je bazen od 101,457 moždanih snimaka osoba u najrazličitijim dobnim stadijima – od 16 tjedana staroga fetusa do stogodišnjaka. Pokazalo se kako neke opće uvriježene predodžbe jednostavno nemaju empirijsku osnovu: često se, primjerice, drži da razvojni put ljudskoga mozga doseže svoj vrhunac u srednjim i kasnim dvadesetim godinama, kada je količina bijele mase u središnjem živčanom sustavu na svome vrhuncu. Međutim, sinaptički plasticitet mozga, jedna od najvažnijih neurokemijskih osnova učenja i pamćenja, nipošto ne nestaje u poznijim desetljećima, već proživljava preustroj prioriteta, pa se tako manje usredotočuje na memoriziranje a više na dugoročno i strateško operiranje. Nadalje, američki neuroznanstvenik Mark Harnett sa članovima svoga laboratorija ukazao je na ‘tihe sinapse’ koje egzistiraju u moždanom korteksu odraslih ljudi i regrutiraju se kada je potrebno formirati nova sjećanja, što dobrim dijelom obara mišljenje da se mentalno starenje može svesti na puko odumiranje neurona.
Ipak, ono što zamršava praćenje stanja među starijim generacijama razni su životni faktori, poput zdravlja, uključenosti u zajednicu, sklapanja značajnih odnosa i sl. Na prvu bismo možda i mogli pomisliti da sve ove varijable ovise prvenstveno o pojedincu, ali u stvarnosti one zrcale i društveno ukorijenjene predodžbe o starenju.
Kako nas kondicioniraju mediji?
A gdje potražiti najutjecajniju presliku ovih predodžbi u današnje doba? Nigdje drugdje nego u medijima.
Na raznim portalima čitamo o estetskim, prehrambenim i mentalnim trikovima kojima se može zaustaviti starenje, a neki se ne libe niti senzacionalizirati boljke trećeg životnog doba napisima o bakama koje ‘smrde kao mokri leš’. Svijet šoubiznisa zasićen je djevojkama i mladićima što su jedva prešli dvadesetu, no čak i njih pritišće teret prolaznosti do mjere da se nerijetko podvrgavaju botoksu i raznim drugim tretmanima pomlađivanja. Televizijski programi i streaming servisi vrve “coming of age” pričama, dok u knjigama diljem prostranog žanrovskog spektra pratimo mlade – još uvijek najčešće muške – junake što su tek jučer izuli dječačke cipele. Američka studija iz 2017. godine izvršena na uzorku od 50 najpopularnijih tada aktualnih serija pokazala je da svega 9,4% likova što u njima uopće progovore čine osobe starije od 60 godina, uz opservaciju da se od 72 odabrane epizode u njih čak 38 uopće ne javljaju starije žene.
Međutim, svi smo donekle svjesni toga da industrija zabave slijedi sve nemilosrdniju uzlaznu putanju; valjda će barem u informativnim emisijama stvar biti nešto povoljnija. Nažalost, dobna diskriminacija i ovdje pokazuje svoje ružno naličje: novinarke Tena Perišin i Valentina Kufrin još su 2009. godine provele pilot istraživanje o reprezentaciji starijih osoba u vijestima na HRT-u, RTL-u i Novoj TV, koje je pokazalo da i najgledanije televizijske kuće perpetuiraju stereotipe o starijima. Analizirajući sve priloge objavljene u periodu od tri tjedna ustanovilo se kako se starije osobe, napose one aktivne ili društveno priznate, razmjerno rijetko prikazuju na našim ekranima.
Ageizam – najraširenija i najprihvaćenija predrasuda
Sve ovo upućuje na jedan dubok zazor spram ideje starenja, koji kao takav nije ništa novo. Već je 1969. godine američki režiser Robert Butler sustavnoj diskriminaciji na temelju dobi nadjenuo naziv ‘ageizam’, a danas se on smatra jednim od najraširenijih oblika predrasuda. Ipak, premda se u javnom diskursu malčice budi svijest o njegovoj štetnosti, hrvatsko zakonodavstvo još ga uvijek nije prepoznalo, što znatno otežava njegovo preispitivanje i pobijanje. Perišin i Kufrin ističu kako bi ovu borbu trebali povesti akademski krugovi, koji bi svojim uvidima doprinijeli i obrazovanju medijskih djelatnika o savjesnom govoru i pristupu starijima, što bi napokon utjecalo i na stavove generalne populacije. Vrijedi spomenuti i studiju Andree Vranić, Anite Lauri Korajlije i Ane Raguž s Odsjeka za psihologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu fokusiranu na upućenost zdravstvenih djelatnika, napose onih specijaliziranih za gerijatriju, u dobne promjene pamćenja starijih osoba. Studija je ukazala na to da čak i stručnjaci “pokazuju umjereno znanje o dobnim promjenama pamćenja” te “izražavaju blago negativne stavove prema starijima”. Njome se skrenula pažnja i na ključnu činjenicu da moderan način života donosi nove obiteljske strukture i transgeneracijsku dinamiku, gdje se mladi članovi teže što prije osamostaliti, tako da oni najstariji naposljetku bivaju prepušteni samima sebi. Ako ovo sociološko kondicioniranje o vlastitoj ‘izlišnosti’ i nije dovoljno, onda ga dodatno učvršćuje internaliziranje gerontofobije kojemu svjedočimo još od najranijeg djetinjstva. Na kraju krajeva, što smo dulje izloženi pesimističnim viđenjima starosti i starenja, to ih više imamo prilike usvojiti. I premda oni u povijesnom smislu nisu ništa novo, nameće se dvoumica zašto u suvremeno doba, kada se prosječni životni vijek sve više produljuje, mladost prerasta u opsesiju? Odgovor, dakako, nije moguće sažeti u nekoliko redaka, no velik dio zagonetke nesumnjivo se krije u kompetitivnom žrvnju što sve brutalnije pogađa radništvo, kao i u narativu međugeneracijskog rivalstva uslijed progresivnog pogoršavanja egzistencijalnih uvjeta onih što tek prodiru na tržište rada.
Kako bi izgledao svijet u kojemu su javni servisi, medijski prostor i društvene aktivnosti puno blagonaklonije prema starijim osobama? Ne bi li se tada otkrilo da onaj resor snage koji povezujemo s mladenaštvom nije samo na njega ograničen, već postojano tinja dokle god smo živi? Jer starenje je upravo to – življenje.
