Razgovarala: Josipa Bubaš
S Nikolinom Rafaj, propulzivnom mladom dramaturginjom i antropologinjom koja u posljednjih nekoliko godina niže brojne uspješne projekte i suradnje na nezavisnoj sceni razgovarala sam o njezinim brojnim interesima, nezavisnoj sceni, nagradama, iskoraku u filmsku umjetnost i doktorskom istraživanju.
Aktivna si na kazališnoj i plesnoj sceni, iza tebe su brojni projekti. Postoji li zajednički nazivnik, nekakav određeni senzibilitet, duh vremena koji karakterizira trenutnu izvedbenu produkciju?
Čini mi se kako vrijeme koje živimo dominantno obilježava hibridnost, gusta mreža satkana od različitih oblika citatnosti s jedne strane i potrebe za autoreferencijalnošću s druge strane, ali vrijeme u koje smo uronjeni često proizvodi i osjećaj da od šume ne vidimo drvo. Upravo zato sam više nego zahvalna što prostori koje iznova grade kreativni procesi omogućavaju da na trenutak aktivno zastanemo, koliko god to zvučalo kao neka vrsta paradoksa, i sagledamo spomenuto iz drugih perspektiva, zadržimo se samo na jednoj od trenutnih društvenih silnica, pa i propitamo načine na koje uopće gledamo, osjećamo, žudimo… Mislim kako je istraživanje, odnosno svijest o potrebi za istraživanjem, preduvjet za bavljenje bilo čim, da ne kažem patetično, jedan od preduvjeta za življenjem. A evo ipak sam to rekla.
Taj nagon koji omogućuje da kritički sagledamo stvari na koje smo možda već davno navikli, da i dalje njegujemo taj kapacitet za biti iznenađeni, za biti uzbuđeni, čine mi se kao ono što sa srećom nalazim, i pomažem graditi u projektima.
Uz to što si diplomirala dramaturgiju, završila si i preddiplomski studij antropologije i etnologije i upisala doktorat kojim objedinjuješ te struke. Možeš li reći više o tome?
Za razne prilike sam morala prilagati svoju biografiju te sam se neprestano iznova čudila nad njenom šarenošću, strahovala zbog njene nekoherentnosti, pitala se koji je zajednički nazivnik.
Nazivnik je cijelo vrijeme bio tu. Još i prije nego što sam uopće upisala prvi studij.
Znanstveno-istraživačka metodologija u čiji sam svijet ušla na studiju antropologije i etnologije hrani moj umjetnički rad, jednako kao što je moj umjetnički rad neka vrsta kreativne sile koja neprestano nudi nove perspektive na tu istu metodologiju. Praksom vođena teorija postala je neka vrsta mog creda. Moj znanstveno-istraživački i umjetnički rad su na neki način srasli.
Naznačena polja dosad su već bila postavljana u isti kontekst, najčešće propitujući izvorišta kazališta u ritualima ili kao vrst preglednika koji mapira različite kazališne prakse u još različitijim društvima, tražeći im razlike ili sličnosti, no moja težnja je naglasak postaviti na unutarnje metodološke mehanizme koje neprestano dijele (a da toga nisu nužno svjesni).
Dovodeći u susret dramaturške alatke s jedne strane, i antropološke i metodološke istraživačke metode s druge strane, želja mi je analitički pristupiti modelima kreativnosti koji proizlaze kao zajednički temelj istraživačkog procesa u oba naznačena slučaja. Pitanja koja mi služe kao neka vrsta unutarnjeg kompasa su – tko su publike naznačenih istraživačkih procesa? U kojoj mjeri istraživanje utječe na istraživanu zajednicu? Potvrđuju li istraživanja svoj status samo unutar akademske zajednice? Što se od istraživačkog procesa zapravo vrati samoj istraživanoj zajednici?
Tvoji su dramski tekstovi nagrađeni nagradom Marina Držića? Što ti znače nagrade i otvaraju li nove mogućnosti?
Nagrade su definitivno dobra financijska potpora, povlače za sobom stupanj veće vidljivosti i prepoznavanja od strane struke, što je naravno dobar osjećaj, podsjećaju nas i koliko je važno neprestano iznova učiti kako staviti točku i poslati tekst uz sve sumnjičave misli i potencijalne dorade… I nemoj me krivo shvatiti te stvari su jako važne, u nekim slučajevima i presudne, no i dalje najveće uzbuđenje u meni stvaraju reakcije primjerice poslije koncertnog čitanja nagrađenih tekstova koja se održavaju u ZKM-u, ili kad oni kojima sam tekst dala na čitanje unutar njihova četiri zida imaju potrebu ući sa mnom u prostor dijaloga. Kad druga strana ima potrebu reagirati. Pitati. Propitati. Dovesti u pitanje.
Ta protočnost, dvosmjernost komunikacije je nezaobilazna ako želimo da dramsko pismo ide uzlaznom putanjom. Iz istog razloga bih voljela vidjeti da se više tekstova mladih autora i autorica na kraju i postave, a čini mi se kako i dalje postoji određena vrsta straha ili nepovjerenja prema nečem uvjetno rečeno novom. Koliko god osjećali potrebu za tim.
Sudjelovala si u EU projektu STAGES u HNK, kakvo je iskustvo rada na velikom projektu, u velikoj instituciji?
U sklopu europskog projekta STAGES Forum 2023 – When we all fall asleep at COP28 where do we go? konceptualizacijskom timu i meni kao dijelu njega, bilo je veoma važno ne odvajati promišljanje o ideji o održivosti od pitanja nezavisne scene, i nastavno, od pitanja dijeljenja resursa. Zatim je trebalo pronaći nišu kroz koju bi uopće mogli pristupiti tako opsežnoj i kompleksnoj temi kao što je klimatska kriza. Istražujući temu klimatskih promjena naišli smo na snimke i fotografije ljudi koji spavaju na poznatim UN-ovim godišnjim konferencijama kojima bi cilj trebao biti donošenje politika vezanih za klimatsku krizu. Ti prizori potaknuli su nas da se pozabavimo pitanjima koja se tiču spoznajne prirode čovjeka kada je riječ o krizi. Kako danas kad su krize naizgled neprestane, uopće možemo definirati krizu? Koje su epistemološke zamke u koje upadamo? Je li kriza postala stanje, a ne više šiljak koji narušava prividnu linearnost? Krizu smo tako odredili staništem, unutar kojeg se odvila produkcija Arbajt kolektiva, Institut za političku ekologiju je napravio prvu fazu analize održivosti institucije, postavljen je restaging predstave J.Bela u izvedbi dramaturginje i plesačice Anne Javoran te je u izvedbeni dio Foruma bilo uključeno skoro 20 umjetnika i umjetnica, većinom s nezavisne scene. Nadamo se kako je ovo tek početak otvaranje institucije prema svim ovim pitanjima.
Projekt ti je prošao na natječaju HAVC-a za razvoj scenarija. Zanima li te film i vidiš li svoje drame na filmu ili u kazalištu?
Više ne tako nedavno sam osvijestila da osjećam kako nepravedno zanemarujem film, jer oduvijek uživam u gledanju filmova, jednako kao što uživam u čitanju scenarija. A paralelno imam potrebu i sudjelovati u navedenom.
Jedan projekt mi je prošao na HAVC-u, a jedan na natječaju portala Drame.hr za adaptaciju drame u scenarij. Često bih čula za vlastite dramske tekstove kako imaju određenu dozu filmičnosti, te mi je i u samom procesu pisanja zapravo veoma poticajno misliti u formi kolaža, moodboardovi su mi također neki neizostavan dio stvaranja, tako da je zapravo ulazak u svijet filma bio puno manje grbav nego li sam ja na prvu strahovala. Svijet oko nastanka scenarija je značajno drugačiji od svijeta nastanka dramskog teksta, za sad, kao nekome tko je tek zakoračio u taj svijet, čini mi se kako je sam proces pisanja puno javniji, uključuje kojekakve radionice, check-pointove u vidu pitchinga, razne okrugle stolove i slično. I opet mislim kako ne mogu jednoznačno odgovoriti vidim li svoje tekstove u kazalištu ili filmu, mislim da jedan svijet hrani drugi. I voljela bih zadržati tu razinu vlastite otvorenosti. Uzbudljivog balansiranja između ta dva stolca, jer na kraju sve se svede na isti stol.
Na kojim projektima trenutno radiš?
Trenutno privodimo kraju rezidencijalni program u ZPC-u gdje unutar divnog autorskog tima (Matea Bilosnić, Nataša Kustura, Josip Kresović) oslobođeno istražujemo materijal koji će svoju premijeru imati na ljeto, nastavljam suradnju sa Sanjom Milardović na predstavi u Teatru Exit, čija je premijera planirana na proljeće, zatim slijedi koautorski rad s Ivanom Krizmanić u koprodukciji Teatruma i ITD-a, jedan vrlo uzbudljiv istraživačko-izvedbeni rad s Majom Posavec, završavanje scenarija, rad na dječjoj operi, treći ciklus radionica dokumentarne drame koji je namijenjen osobama oštećena vida koju vodim s Ninom Bajsić… Eto, opet veoma šareno, na čemu sam, još jednom to imam potrebu istaknuti – neizmjerno sretna i zahvalna.
Kakva je po tebi, idealna budućnost nezavisne produkcije i vidiš li se na nezavisnoj sceni u budućnosti?
O idealnom mi je izazovno govoriti u bilo kojem kontekstu, no ono što želim nezavisnoj sceni je da nastavi biti ono što je, uz bolje radne uvjete. Mislim kako su pomaci na bolje vidljivi – i u novim načinima financiranja, kao i u svijesti i potrebi koji prethode tim načinima. Znamo kako je riječ je o radu koji je nemoguće svesti samo na satnicu, jer kreativni rad nije proizvodnja u klasičnom smislu, no i dalje se postavlja pitanje kako rasvijetliti kategorije poput kreativnosti, vremena i stručnosti koje se ulažu u kreativni proces? Ono što je također vječna paralelna misao je kako potaknuti snažnije suradničke modele između institucija i nezavisne scene, primjerice da institucije svoje kapacitete poput onih prostorno-tehničkih počnu otvarati za nezavisnu scenu. Općenito, logika u kojoj institucionalna i nezavisna kultura postoje kao dvije odvojene sfere nikad nije bila produktivna, a na sreću se to odvajanje sve više i narušava.
Ovo je vjerojatno i predug odgovor na tvoje pitanje, kraći bi bio da se definitivno i dalje vidim kao dio nezavisne scene.
