Piše: Antonija Dujmović
Hrvatsko društvo dramskih umjetnika objavilo je ovogodišnje nominacije za dramu, operetu/mjuzikl i balet. Proglašenje dobitnika bit će na svečanoj dodjeli 33. Nagrade hrvatskog glumišta u nedjelju, 23. studenoga, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, uz izravan tv prijenos na HRT-u.
Po običaju, uz nominacije su objavljena i imena laureata nagrada za svekoliko umjetničko djelovanje s područja drame i baleta. Ovogodišnje laureatkinje su glumica Branka Cvitković i balerina Almira Osmanović.
“Pomalo sam iznenađena, ali sretna i zadovoljna da je netko prepoznao moj dugogodišnji rad. Sada je to već pedeset godina. Uvijek sam mislila, mislim i znam, da od mene ima i ljepših i boljih i pametnijih, i prirodno mi je da svi dobivaju priznanja i nagrade. Ali evo netko je u nekom trenutku pomislio da sam ja vrijedna ove nagrade i na tome im svima zahvaljujem”, kazala je Cvitković na današnjoj objavi nominacija i laureata.
“Ove je godine prijavljeno dosad najviše predstava. Svake godine je broj prijavljenih predstava sve veći, mislim da je to ipak jedan znak i da pokazuje da je ova nagrada još uvijek najvrjednija, najznačajnija i najiščekivanija”, rekao je predsjednik Hrvatskog društva dramskih umjetnika Ivica Pucar uz poziv na proslavu umjetnosti i umjetnika, nominiranih i onih koji će biti nagrađeni, 23. studenoga u NHK Zagreb.
Velikanke hrvatskog glumišta Branka Cvitković i Perica Martinović na objavi nominacija i laureata u u Kazališnoj kavani Kavkaz / Foto: Antonija Dujmović
Iz obrazloženja žirija:
BRANKA CVITKOVIĆ – Nagrada za svekoliko umjetničko djelovanje – DRAMA
Upravni odbor Hrvatskog društva dramskih umjetnika u sastavu Joško Ševo, Perica Martinović, Nedim Prohić, Ana-Marija Vrdoljak, Draško Zidar i Jakov Bilić, predsjednik HDDU-a Ivica Pucar i Žiri za dramu u sastavu Helena Buljan, Jasna Odorčić, Katarina Kolega, Saša Buneta i Ivan Colarić dodijelili su ovogodišnju nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje Branki Cvitković.
Branka Cvitković jedna je od onih umjetnica čije ime više ne označava samo glumačko zanimanje, nego mjeru profesionalnog integriteta, stila i odgovornosti prema kazalištu kao javnom dobru. Rođena u Zagrebu 29. svibnja 1948., nakon studija književnosti na Filozofskom fakultetu upisuje glumu na Akademiji dramske umjetnosti, a 1975. postaje članica ansambla Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Tamo će izgraditi opus antologijskih uloga i postati ključna glumačka ličnost čitave jedne epohe.
Njezina karijera započinje tijekom studija kada nastupa u predstavama iznimnih redatelja poput Dine Radojevića, Joška Juvančića i Vlade Habuneka, koji su u mladoj glumici prepoznali rijetku umjetničku zrelost i intelektualnu dubinu. Ulogom Marije Antonovne u Gogoljevu Revizoru ulazi u stalni angažman Drame HNK-a, gdje će tijekom desetljeća odigrati više od šezdeset uloga i obilježiti repertoar kazališta. Već na početku profilirala se kao glumica izrazitog smisla za karaktere i grotesku, majstorica balansa između tragičnog i komičnog, uvijek osobna, neponovljiva i otporna na klišeje.
Uloga Marijane u Zagrepčanki Branislava Glumca donosi joj status kultne figure svoga vremena. U toj je ulozi uspjela spojiti duh moderne, samosvjesne žene kasnih sedamdesetih s poetskom krhkošću, čime je simbolički obilježila razdoblje hrvatskog kazališta u prijelazu epoha. U kasnijim godinama stvorit će niz antologijskih likova – od Brechtove Katarine u Majci Courage i njezinoj djeci, preko histrionske Sophije u Kavani Torso, do duboko psihološki profilirane Barbare Petrovne Stavrogine u Dostojevskijevim Bjesovima u režiji Janusza Kice. Uloga je to koja je potvrdila njezinu neumornu preciznost, sugestivnost i integritet – vrijednosti koje je dosljedno branila cijeloga umjetničkog vijeka.
Njezin glumački rukopis spaja stilsku disciplinu s etičkom potragom za istinom u svakoj ulozi. Kao profesorica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku prenosi iskustvo, ali i mjeru zahtjevnosti prema poslu, odgajajući nove generacije glumaca. Ostala je neumorna i nakon formalnog umirovljenja u HNK u Zagrebu 2014. godine, kada postaje dekanica Fakulteta za film i kazalište Sveučilišta Libertas te nastupa kao gošća u HNK-u u Osijeku, gdje je ulogom Jozefine u Unterstadtu Ivane Šojat-Kuči proslavila 40 godina glumačkog rada, a u režiji je debitirala kao redateljica predstave Navještenje Paula Claudela.
Osjetljiva na ritam i ton vremena, Branka Cvitković često je sudjelovala u praizvedbama hrvatskih dramskih tekstova, dajući im autentičnost i emocionalnu punoću. Njezina gluma uvijek je bila dijalog s publikom, ali i s mladim generacijama. Rado je surađivala s mladim umjetnicima i studentima, ističući da upravo rad s njima održava njezinu umjetničku vitalnost.
Njezina širina umjetničkog izraza upotpunjena je i muzikalnošću te pjevačkim darom, što se često osjeća u ritmu i melodiji njezine scenske rečenice. Nastupala je na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, u Glumačkoj družini Histrion, &TD-u i brojnim drugim kazališnim kućama. Svojim kreacijama obilježila je desetljeća repertoara i ostala vjerna zagrebačkom HNK-u – svojoj matičnoj kući – gdje je trajala čitav radni vijek, ali i dalje traje kroz učenike, nasljednike i uloge koje su postale dio kolektivnog kazališnog pamćenja.
Kritika ju je nerijetko opisivala kao „rođenu glumicu rijetko viđenog talenta“ – onu koja ide linijom najvećih heroina hrvatskog glumišta. Nagrade su u njezinu slučaju dolazile kao posljedica rada, a ne cilj. Uz Nagradu Mila Dimitrijević (2002., 2010.), primila je priznanja Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa, nagrade Dana satire, Histrionska priznanja, Nagradu Grada Zagreba (2021.) te Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo u području kazališne umjetnosti iste godine. U srpnju 2023. primila je posebno priznanje Festivala Miroslav Krleža „za vraćanje života Krležinoj riječi“.
Njezina televizijski rad dodatno je proširio njezinu prepoznatljivost, dok je glas posuđivala i animiranim likovima – još jedan dokaz njezine svestranosti i dostupnosti publici svih uzrasta. No kazalište ostaje njezin temelj, njezina prva i najdublja forma izraza. Ulogama koje su nastajale iz unutarnje napetosti i precizne scenske misli, Branka Cvitković izgradila je referentne točke hrvatskog teatra, a monografije i kritički zapisi o njezinu radu već danas pripadaju obveznoj literaturi o suvremenom hrvatskom glumištu.
Branki Cvitković dodjeljujemo Nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje s istaknutim osjećajem zahvalnosti, jer nije samo stvarala iznimne uloge, ona je postavljala standarde u pripremi, u glumačkom poslanju, u načinu na koji umjetnost povisuje očekivanja publike i struke. Kao glumica, pedagoginja, nacionalna prvakinja i neumorna kulturna djelatnica, svojim je angažmanom oblikovala više od pola stoljeća hrvatskog teatra i očuvala dignitet scene i profesije. Zbog svega učinjenog i zbog visokih mjerila koje je ostavila onima koji dolaze, Branka Cvitković zaslužuje ovo najviše priznanje.
ALMIRA OSMANOVIĆ – Nagrada za svekoliko umjetničko djelovanje – BALET
Žiri za balet u sastavu Davor Schopf, Lidija Mila-Milovac i Mladen Mordej Vučković dodijelio je ovogodišnju nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje Almiri Osmanović.
Nacionalna prvakinja Almira Osmanović puna je tri i pol desetljeća bila aktivna u hrvatskom baletu. Možda bi bolje bilo reći hiperaktivna. Jedna je od naših najboljih klasičnih balerina; otplesala je opsežan klasični, moderni i nacionalni repertoar; u ranoj mladosti plesala je i u predstavama Malog kazališta – današnjeg kazališta Trešnja; a kad je odrasla nastupala je i u koreodramama, filmovima i televizijskim dramama; grijala je dvije stolice baletnih ravnateljica.
Rođena je 1958. godine u Bijeljini. Školovala se u Zagrebu, u baletnom studiju tete Silvije Hercigonje pri Malom kazalištu, a usavršavala u Akademskoj koreografskoj školi Agripine Vaganove u Lenjingradu gdje je diplomirala u razredu Ljudmile Safranove. Članica zagrebačkog Baleta postala je 1977., solistica od 1979., a nakon povratka iz Lenjingrada postaje prvakinja Baleta HNK-a. Prva je baletna umjetnica koja je ponijela titulu nacionalne prvakinje.
Nagrade je nisu zaobišle. Mnogo ih je. Osvojila je zlatnu plaketu i Grand Prix na 1. jugoslavenskom baletnom natjecanju u Novom Sadu, prvu nagradu za umjetničko ostvarenje na Jugoslavenskom baletnom biennalu u Ljubljani, posebnu nagradu za lik Anite Berber na Smotri vojvođanskih kazališta u Novom Sadu, jedinstvenu nagradu za umjetnički dojam na 4. međunarodnom natjecanju baletnih umjetnika u Osaki, Nagradu sedam sekretara SKOJ-a, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu Swanilde u baletu Coppelia 1995., i nagradu Ana Roje za ulogu u baletu Balade… koje donosi vjetar 1999. Nema sumnje da joj je večerašnja nagrada najdraža u životu.
Publika pamti galeriju njezinih uloga, ali se ne može odlučiti koju istaknuti na prvo mjesto: Gamzati u Bajaderi ili Odettu i Odiliju u Labuđem jezeru; Giselle ili Coppeliju; naslovne uloge u baletima Romeo i Julija, Trnoružica, Pepeljuga i Dom Bernarde Albe; ili one koje nisu naslovne ali su isto od presudne važnosti, poput Vile šećera u Orašaru, Đavolice u Đavlu u selu, Djevojke u Licitarskom srcu, Quitri u Don Quijoteu. Da je ne stavi na prvo mjesto nije mogao ni jedan iz plejade istaknutih koreografa s kojima je surađivala, od Pije i Pina Mlakara, Ivice Sertića, Franje Horvata, Waclawa Orlikowskog, Dinka Bogdanića.
U modernom repertoaru temperamentno je prošla plesnim kazalištem Milka Šparembleka, ostavivši vehementan trag u baletima Pjesme ljubavi i smrti, Carmina Krležiana, Čudesni mandarin i Johannes Faust passion. Kao i u Kraljevu koreografa Drage Boldina te Kentauru XII i Carmen koreografa Miljenka Vikića. Ponajveći trag zasigurno u Baladama… koje donosi vjetar… Vasca Wellenkampa, u čudesnoj poetici portugalske fado pjesme. Upravo karakterni plesni fah sa snažnom izražajnošću tijela i pokreta, sugestivnim rukama, mimikom lica i odgovarajućim pogledom – nekad strelovitim, a ponekad milim – ponajviše obilježava umjetnost Almire Osmanović.
Njezina karijera tekla je glatko, u stalnom usponu i prirodnim je putem došla do vrhunca. Uvijek je držala konce u svojim rukama što je poželjno i u karijeri, a još više u uredu baletne ravnateljice. U dva je mandata, od 1994. do 2002. godine bila ravnateljica Baleta HNK-a u Zagrebu, a zatim do 2012. ravnateljica Baleta HNK-a u Splitu. U Splitu je između ostaloga, repertoar obogatila s prvi put postavljenim cjelovitim Labuđim jezerom i hrvatskom praizvedbom Grka Zorbe. U Zagrebu je doživjela ono što ni jedan baletni ravnatelj na svijetu ne bi trebao – raketni napad na središte Zagreba, u svibnju 1995. godine. Uoči završne etape Domovinskog rata za obranu i oslobođenje, granata je pogodila baletnu dvoranu i ranila petnaestoro plesača, petinu ansambla HNK-a, od prvaka, koreografa i baletnog majstora do plesača u ansamblu. I sama ozljeđena, dijelila je sudbinu svojih kolega te je uspješno privela kraju veliki međunardoni projekt dvanaest nacionalnih kazališnih kuća i baletnih trupa srednje Europe Donau Ballett koji se pripremao baš u vrijeme napada.
Velika prirodna nadarenost činila je njezin ples lakim i očaravajućim, u kanonu vrhunske klasične tehnike i izvan njega, u bujicama pokreta što ih donosi moderan balet. Temperamenta joj ni danas ne nedostaje što bismo mogli čuti i vidjeti za koji trenutak. Almira Osmanović snažnom se individualnošću i osebujnošću izdvaja u korpusu hrvatske baletne umjetnosti. Nadamo se da žiriju neće zamjeriti, njoj posvećen, pomalo neobičan ton službenog obrazloženja Nagrade za svekoliko umjetničko ostvarenje. Živjela!
