Međunarodni olimpijski odbor nedavno je projekt “Glas žena u sportu” uvrstio u primjere dobre prakse na svjetskoj razini. Na čelu projekta, koji se zadnjih godina provodi kroz edukativne radionice za sportašice, trenerice, sutkinje i sportske dužnosnice je Morana Paliković Gruden, dugogodišnja predsjednica Komisije za ravnopravnost spolova u sportu pri Hrvatskom olimpijskom odboru i bivša dopredsjednica krovne udruge hrvatskog sporta.
Spomenuti projekt je, inače, pokrenut nakon što je Morana Paliković Gruden 2019. dobila nagradu Međunarodnog olimpijskog odbora Žene i sport koja joj je dodijeljena u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. U početku je planirano da se radionice održe u četiri velika hrvatska grada, no radionica je u međuvremenu održana u 10 gradova širom Hrvatske, a u pripremi su i dvije nove.
Međunarodne inicijative za preuzimanjem hrvatskog projekta “Glas žena u sportu”
– Idemo s projektom dalje jer je očito da se svima sviđa. Dobila sam već upite iz Crne Gore, Makedonije, Albanije i Finske mogu li preuzeti naš projekt i u svojim zemljama, protiv čega nemam ništa protiv, ako se ne zaboravi da je sve krenulo iz Hrvatske. Naglasila bih još samo to da sam prvi put od početka svog rada u Komisiji za ravnopravnost spolova inzistirala da dio aktivnosti oko projekta na svojim leđima nose i muškarci. Jer pitanje ravnopravnosti spolova je problem cijelog društva, a ne samo žena, kaže Morana Paliković Gruden u razgovoru za web stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora.
Promjene po pitanju ravnopravnosti spolova u sportu najviše se očituju u samom olimpijskom pokretu. Riječ „ravnopravnost“, smatra naša sugovornica, ima pritom sasvim jasno značenje.
– U skoro svim sportovima postoje muška i ženska kategorija i to se sigurno neće uskoro mijenjati. Osim, možda, u šahu jer šahistice i šahisti misle da su ravnopravni u uvjetima za šahovskom pločom i da im je dovoljna jedna kategorija. U sportovima u kojima do izražaja dolazi fizička snaga to se, naravno, neće dogoditi. Što se tiče ravnopravnih uvjeta za oba spola, mislim da to više nikad neće doći u pitanje. Davno je prošlo vrijeme Pierrea de Coubertina koji nije htio ni razgovarati o nastupu žena na Olimpijskim igrama, ali upozoravam da postoje dijelovi svijeta u kojima žene ne mogu doći na sportska borilišta ili u kojima se sportašicama ne dozvoljava nošenje sportske opreme uobičajene za neki sport. Teško je očekivati da netko, primjerice, ostvari vrhunski rezultat u tenisu pokrivene glave i u haljini do poda.
Povratak ruskih sportaša u olimpijsku obitelj i jasniji pristup problemu transrodnih sportaša
Međunarodni olimpijski odbor nedavno je dobio prvu predsjednicu u povijesti. Od Kirsty Coventry očekuju se velike promjene u olimpijskom pokretu.
– Čini mi se da je ta procjena da se dade prilika ženi dobra i da će to donijeti novi zamah olimpijskom pokretu. Donijet će to nove rezultate, novu vidljivost, a ja vjerujem i novo zanimanje javnosti za sport uopće. Danas javnost, u prvom redu, percipira nogomet kao sport, što je na štetu svih ostalih sportova. Ne umanjujem značaj nogometa, ali treba dizati i zanimanje za ostale sportove. Nadalje, svi ekipni sportovi su dobili veću vidljivost, i kod žena i kod muškaraca, dok pojedinačni sport zanima medije i javnost samo na vrhunskoj razini. Ako se sport hoće dalje razvijati i imati bolje marketinške pozicije, mora i sam pridonijeti da se to promijeni. Puno je veći prostor za to u ženskom nego u muškom sportu jer muški sport je poprilično zasitio tržište.
Nova predsjednica MOO-a najavila je povratak ruskih sportaša u olimpijsku obitelj, kao i jasniji pristup problemu transrodnih sportaša, što je zaintrigiralo sportsku i ne samo sportsku javnost.
– Mislim da je Kirsty izabrala upravo te dvije teme da bi se odmah dobro plasira u medijima. Vjerujem da će vratiti ruske sportašice i sportaše na Olimpijske igre, odnosno da će se taj uspjeh njoj pripisati, ali činjenica je da je teško optužiti sportaše za rat ili bilo koju drugu aktivnost neke vlade. Suspenzija sportaša je kazna za državu, ali i za same sportaše. Neki su sportaši dobivali mogućnost nastupati pod drugim zastavama ili uzimali druga državljanstva i to nije dobro za sport. Opernom pjevaču, dirigentu, vrhunskom violinistu ili pijanistu nitko neće trajno zabraniti nastup zato što je vođa njegove zemlje započeo rat. Ako je tome tako, onda ja mogu reći da je, primjerice, naša svjetska i olimpijska prvakinja u judu Barbara Matić također rang operne pjevačice i tko bi joj mogao zabraniti da nastupa. Isto vrijedi i za klizača ili klizačicu iz Rusije. Njihova karijera neće trajati još pet olimpijskih ciklusa i ne vidim zašto bi oni trebali biti kažnjeni.
Pitanje nastupa transrodnih sportaša na Olimpijskim igrama i drugim natjecanjima je sve smo ne jednostavno.
– Prije svega, upravljačke strukture i sportski čelnici, pa ni one na razini Međunarodnog olimpijskog odbora ne mogu biti arbitri koji utvrđuju je li netko žena ili muškarac i je li zloupotrijebio svoje tijelo da bi lakše osvojio olimpijsku medalju. To mora odlučiti prvenstveno medicinska struka. Ako se pokaže da transrodnih osoba, po medicinskim kriterijima, ima dosta, morat će se za njih napraviti posebna kategorija. Jer, seljenje transrodne osobe iz muške u žensku kategoriju je, zapravo, zloupotreba pravila. Ali, ponavljam, ne bi upravljači u sportskim strukturama trebali određivati je li netko muškog ili ženskog spola.
Uložiti milijun eura u klizača za olimpijsku medalju ili u rentanje vile na moru
Morana Paliković Gruden je više od 20 godina bila predsjednica Hrvatskog klizačkog saveza. O stanju klizačkog sporta u Hrvatskoj puno toga može reći.
– Nekad sam i sama bila klizačica i kad sam došla na čelo Saveza znala sam sve što trebam raditi i da moram jako podignuti razinu u svim vrstama klizanja – umjetničkom, sinkroniziranom, brzom i short tracku. Znala sam i da za ozbiljan uspjeh na Zimskim olimpijskim igrama nemamo šanse jer danas da biste stvorili klizača za olimpijsku medalju treba vam milijun eura. Onaj tko u Hrvatskoj ima milijun eura svojeg novca nikad ga ne bi uložio u klizača, pa ni u svoje vlastito dijete, nego bi vjerojatno kupio dvije vile na moru i rentirao ih. No, željela sam napraviti sve da bi se povećalo zanimanje za klizanje i dugoročno se stvorili uvjeti za osvajanje medalja na velikim natjecanjima.
Glavni uvjet je led, a s time Hrvatska stoji vrlo loše.
– U Hrvatskoj se za advent postavlja između 70 i 80 ledenih površina. Prosječno takva ledena površina košta 40.000 eura i to govori da Hrvatska voli klizanje jer te ledene površine postoje na obali, pa čak i na otocima. Mi smo ledenu dvoranu imali u Zagrebu, koja je izvan funkcije još od potresa, i od prije pet godina je imamo u Sisku. Dvorana na Zagrebačkom velesajmu, pak, ima zastarjelu strojarnicu i ostalu opremu koja više ne zadovoljava standarde. Imamo i led na Šalati gdje predvečer 100-tinjak mladih čeka u redu da bi klizalo. Taj interes pokazuje da bi trebalo voditi računa o toj sportskoj infrastrukturi, zaključuje Morana Paliković Gruden.
Izvor: HOO/Redaktura
