Znanstvenica s britanskog sveučilišta Martina Topić: ‘Žene još uvijek pate od maskuline radne kulture’

2021-09-24T23:04:59+00:0024. rujna 2021.|Medijska struka, Znanost|

Piše: Ružica Ljubičić

Dr. sc. Martina Topić hrvatska je znanstvenica sa sveučilišta Leeds Beckett gdje radi važne, izuzetno uspješne i u britanskoj akademskoj zajednici i javnosti vrlo zapažene projekte. Bavi se istraživanjima žena u novinarstvu, maskulinosti u novinarskim redakcijama u UK te istraživanjima PR-a i oglašavanja. Na Leeds Beckett University radi od 2014. i do sada je tri puta promovirana, posljednji put u zvanje reader (izvanredna profesorica) 1. rujna ove godine. Voditeljica je projekta EUPRERA (Project on Women in Public Relations) koji je prerastao u istraživačku mrežu kojoj su se priključile znanstvenice iz cijeloga svijeta. Za portal Žene i mediji, profesorica Topić je otkrila kako je počela graditi uspješnu i impresivnu znanstvenu karijeru u Velikoj Britaniji te pojedinosti o svojim znanstvenim i stučnim radovima i novim znanstvenim spoznajama o probitku žena u poslovnom svijetu u kojem dominiraju muškarci. Usporedila je položaj žena u komunikacijskoj idustriji u Velikoj Britaniji i Hrvatskoj te se osvrnula na vidljivost žena u medijima i problematiku staklenog stropa.

Kako je došlo do toga da znanstvenu karijeru gradite u Velikoj Britaniji?

Ja sam studirala u Velikoj Britaniji jednu godinu (2006./2007.) na sveučilištu City University of London i svidjela mi se pristupačnost predavača i nedostatak hijerarhije i formalnosti. Oduvijek sam imala problema s hijerarhijom i autoritetom tako da mi je lakše raditi u Britaniji gdje je toga jako malo i gdje su svi jako neformalni. Nije zapravo čudno da sam prihvatila ekofeminizam kao ideologiju budući se upravo ekofeminizam iznimno bavi hijerarhijom koju smatra patrijarhalnom i maskulinom.

Autorica ste brojnih znanstvenih i stručnih radova, Vaše područje su proučavanje uloge žena u odnosima s javnošću, možete li podijeliti Vaše najvažnije spoznaje i znanstvena promišljanja?

U odnosima s javnošću u Engleskoj postoji problem prepoznatosti područja. Tako se odnose s javnošću smatra paperjastima (‘fluffy’) i žene koje rade u tom području naziva ‘comms girls’ dok isti takvi problemi ne postoje npr. u financijama koje su muška profesija. S obzirom na to da su odnosi s javnošću feminizirani i većina zaposlenica su žene, postavlja se pitanje je li ženska profesija neprepoznata zato što je ženska. Ovo mi je ujedno trenutačni fokus istraživanja koje upravo pripremam u okviru EUPRERA istraživačke mreže.

Otkada ste angažirani na Leeds Business Schoolu objavili ste znanstvene radove o ženama u engleskom novinarstvu, PR-u i oglašavanju, koji su vaši zaključci?

Ja se najviše bavim ženama u komunikacijskim industrijama u Engleskoj što uključuje odnose s javnošću, novinarstvo i oglašavanje. Postoje sličnosti između industrija u smislu da žene još uvijek pate od nejednakosti i maskuline radne kulture u kojoj samo one žene koje se mogu uklopiti u tzv. muški način rada napreduju unutar onoga što se smatra kulturalnim maskulinitetima u radnim organizacijama. Ovaj problem posebno je izražen u novinarstvu gdje samo novinarke koje se uklope u mušku radnu kulturu napreduju (npr. način prikupljanja vijesti, sposobnost uklapanja u kulturu humora u redakcijama koja je rodna, muškarasto ponašanje, direktnost u komunikaciji, nedostatak ili sakrivanje emocija, odlasci na druženja nakon posla i mogućnost uklapanja u muški humor i socijalizaciju, itd.). Međutim, ovi problemi postoje i u oglašavanju i odnosima s javnošću iako su odnosi s javnošću feminizirana industrija i većina zaposlenika su žene. Razlika je jedino što ako se novinarke uklope u mušku kulturu mogu napredovati, mada ih onda više druge novinarke ne vide kao uzor, međutim, u odnosima s javnošću i oglašavanju čak i kada se uklope ne uspijevaju uvijek bit prihvaćene. Neke žene iz odnosa s javnošću kažu da ih se naziva kučkama ako su stroge kao i muškarci, u oglašavanju također postoji velika rodna podjela posla, itd. Ovo sam u znanstvenim radovima nazvala kvakom 22 (catch 22) jer dakle, žene naprosto ne mogu na kraj. Ako su drage i ljubazne onda ih se ne vidi kao menadžerski potencijal, a ako su stroge, onda su kučke.

Koliko je projekt EUPRERA značajan za žene u britanskim odnosima s javnošću i kakva su vaša iskustva?

Projekt je trajao od 2018. do 2021. godine i ja sam bila autorica i voditeljica. Od kolovoza ove godine projekt se pretvorio u istraživačku mrežu koju vodim i u listopadu ove godine nastavljamo istraživanja. Mreži su se priključile znanstvenice iz cijeloga svijeta i jako se veselim komparativnim istraživanjima.

Projekt je jako dobro prihvaćen u britanskoj industriji odnosa s javnošću i dobila sam dosta poziva za sudjelovanja u panelima koje su organizirale britanske profesionalne organizacije (Chartered Institute of PR, Comms Rebel, npr). Što se znanstvenoga dijela tiče, projekt je doprinio znanju o ženama u području odnosa s javnošću time što smo dodale istraživanja maskuline kulture u radnim organizacijama u industriji. Ova istraživanja ranije nisu bila rađena u Velikoj Britaniji, osim nešto malo u novinarstvu.

Možete li napraviti komparaciju žena u Engleskoj i žena u Hrvatskoj, po mentalitetu i komunikacijskim kapacitetima? Koje su sličnosti, a koje razlike?

Hrvatsku u okviru projekta istražuju kolegice doc. dr. sc. Mirela Holy i Mirela Polić. Za sada su obavile razgovore sa ženama koje rade u odnosima s javnošću u Zagrebu i prema zaključcima postoje neke sličnosti izmedju Engleske i Hrvatske, međutim, izgleda mi da je lakše ženama u Hrvatskoj napredovati ako rade u feminiziranoj industriji što ovdje u Engleskoj baš i nije slučaj. Naime, iako većinom u industriji rade žene, menadžeri i šefovi često su muškarci. Nije više to svugdje slučaj, npr. tamo gdje su žene vlasnice agencija, ali i dalje ima jako puno problema. Jedna moja studentica, koja sada radi u industriji i koja je kod nas studirala, mi je dala jako zanimljiv odgovor u intervjuu i rekla da kad je studirala odnose s javnošću sve su bile djevojke na svim godinama studija i pita se otkud ovoliko muškaraca na visokim funkcijama.

Kako biste ocijenili vidljivost i status žena u medijima? Kako se izvještava o ženama i u kojem kontekstu?

U Engleskoj postoji vidljivost, međutim, izvještavanje u velikoj mjeri ovisi o političkoj orijentaciji medija. Npr. u britanskom Guardianu puno je manje stereotipa i seksizma nego u nekim desno orijentiranim novinama. Britanija je nedavno imala ženu premijerku, međutim, tu se opet vidio isti tip žene na visokoj funkciji. Kao i Margareth Thatcher ranije, i Theresa May se uklapa u maskulini tip žene koja koristi muške oblike ponašanja i komuniciranja i dakle, ne ruše se stereotipi s čime se onda i ne otvara veća mogućnost zastupljenosti zena. Margareth Thacher je također bila poznata kao ‘male dealer’ i bila je noćna mora žena i feministkinja jer ne da nije pomogla drugim ženama nego je napravila ono što se zove povlačenjem ljestvi. To ponašanje se obično naziva sindromom pčele kraljice (queen bee) i taj problem još uvijek postoji, pogotovo u odnosima s javnošću, gdje neke žene koji uspiju doći na više pozicije ne podržavaju aktivno druge žene.

Ima dosta izvještavanja o jednakosti žena i jednakosti općenito i dosta se radi na tome da se postigne jednakost, međutim, ja sam skeptična budući da se sve svodi na kvote i grebanje po površini bez da se u obzir uzmu tzv. strukturalne barijere poput komunikacijskih stilova i stilova ponašanja u koji se sve žene jednostavno ne uklapaju.

Kakve su žene kao komunikatorice, koje su njihove najveće prednosti, a koji nedostatci?

Žene se obično smatra tzv. mekanim (soft) komunikatorima s dobrim vještinama suosjećanja te ih se smatra posvećenima timu radije nego individualizmu i natjecanju. Međutim, ovakve žene teško napreduju budući ih se smatra femininima, a radne organizacije još uvijek rade po maskulinim obrascima i očekuje se direktna komunikacija, sakrivanje ili nedostatak emocija, borbenost, sklonost natjecanju, itd. Knjiga Sheryl Sandberg ‘Lean In’ je dobar primjer što se očekuje od žena, međutim, moja istraživanja su jako kritična prema tom pristupu jer većina žena, kao djevojčice, prolazi kroz rodnu socijalizaciju u kojoj ne uče sklonost natjecanju, direktnost, itd. Naime, dječaci se još uvijek igraju u grupama u kojoj se natječu za vođu, dok se djevojčice druže zajedno i surađuju. Jos uvijek se promiče stav ‘boys don’t cry’ i sve se to prenosi kasnije u radne organizacije.

Ženski izgled je dvosjekli mač za njenu pojavu u medijima, kako napraviti ravnotežu da žena bude doživljenja zbog svoje inteligencije i sposobnosti, prije prosuđivanja na osnovu izgleda?

Nije to baš prisutno u tolikoj mjeri ovdje u Engleskoj. Ima desničarskih medija koji analiziraju izgled, ali onda uglavnom dobiju kritike drugih medija, npr. BBC je jako kritičan prema tome. Čini mi se da je puno manje toga. U mojim istraživanjima, žene su također rekle da nemaju više očekivanja prema tome kako moraju izgledati ili što moraju obući da bi bile prihvaćene tako da mi se čini da se to dosta pozitivno promijenilo u Engleskoj.

Koje su vaše preporuke ženama za uspješnu komunikaciju?

Mislim da žene ne rade ništa pogrešno. Po mom mišljenju, problem je u vrijednostima društva koje ne vrednuje tzv. ženske vještine nego samo muške. One žene koje se uklope u ta muška očekivanja uglavnom napreduju i dakle, nije toliko problem spol koliko neprihvaćenost svega što se smatra ženskim ili femininim. Dakle, problem je više u rodnom identitetu i rodnim obrascima ponašanja koje se stereotipno kategorizira.

Koje su najveće prepreke ženama u ostvarivanju uspješne poslovne karijere?

U Engleskoj, muška organizacijska kultura u koju se ne mogu sve žene uklopiti. Osim toga, problem je i u jako dugim radnim satima, očekivanjima da se zaposlenici umrežavaju izvan radnog vremena i mnoge žene to naprosto ne mogu, npr. ako imaju djecu ili slično. Počelo se voditi javne rasprave o tome zašto mi svi zapravo toliko radimo (prema nekim podacima, najduži radni dani i najveći obujam posla je u engleskim organizacijama u odnosu na ostatak Europe), ali daleko je još od odustajanja od toga.

Kako prevladavati prepreke staklenog stropa, kakva su iskustva u Velikoj Britaniji i koje najbolje lekcije se mogu primijeniti u Hrvatskoj?

U Engleskoj, stakleni strop proizlazi iz radne kulture koja je još uvijek patrijarhalna i maskulina. Politika i zakoni su se primijenili, jednako kao i pravila ljudskih resursa na primjer, međutim, ostaje još za riješiti pitanje radnih kultura i neformalnih struktura koje stvaraju stakleni strop. Npr. u mnogim uredima i/ili redakcijama, gdje ima puno muškaraca, dosta se u uredima razgovara o sportu i tu se, koliko vidim u istraživanjima, stvaraju klike koje onda utječu na napredovanja. Prilikom intervjuiranja, neke žene na višim funkcijama su mi rekle da ih ne zanima sport ali su prisiljene pratiti da bi u uredima i na sastancima s direktorima mogle razgovarati ili bi se našle izolirane. Ovo je potpuno neprihvatljivo po mom mišljenju. Ja osobno volim sport i mogu o tome razgovarati, ali potpuno je nevjerojatno da takve stvari utječu na stvaranje povezanosti i prijateljstava koja onda utječu na napredovanja.

Kako je to biti žena znanstvenica u Hrvatskoj, a kako u UK? Kakva su Vaša osobna iskustva?

Ja nisam bila znanstvenica u Hrvatskoj, tek znanstvena novakinja šest godina i cijelu znanstvenu karijeru sam razvila u Engleskoj koja me, iskreno, posvojila kao svoju od prvoga dana i sve sam ovdje dobila. Na sveučilištu Leeds Beckett radim od 2014. g. i do sada sam tri puta promovirana, posljednji put u zvanje reader (izvanredna profesorica) 1. rujna ove godine. Koliko god zvučalo nevjerojatno u kontekstu Brexita i kritika Engleske zbog lošeg odnosa prema EU imigrantima, to uopće nije moje iskustvo. Sva vrata su mi otvorena od prvoga dana pod istim uvjetima kao i Englezima i u travnju ove godine sam dobila i britansko državljanstvo. Primijetila sam da u Hrvatskoj ima više žena znanstvenica na profesorskim pozicijama dok je ovdje puno manje, opet zbog ovih neformalnih struktura koje sam ranije spomenula. Počele su se voditi neke kampanje oko toga i nadam se da će se uskoro promijeniti, ali za sada, mislim da Hrvatska bolje stoji s položajem žena u znanosti. Drugim riječima, ja jesam uspjela u Engleskoj ali ja se mogu uklopiti u taj ‘lean in’ pristup i boriti se za sebe s obzirom na to da sam odrasla s majkom koja se uvijek za nas borila i koja mi je bila uzor, međutim, to nije iskustvo svih žena. Osim toga, ja nisam imala rodni odgoj i od malena sam npr. imala interes za nogomet i moja majka mi nije to branila i pokušala nametati stav da je to muško i da nije za curice, nije mi nametala da moram biti dobra i nježna. Danas to ima utjecaja i ja sam u stanju opstati i napredovati u muškim radnim organizacijama. Većina žena mi je u intervjuima, u sve tri industrije rekla, da bi opstao moraš biti u stanju boriti se i znati se zauzeti za sebe (give as good as you get / stand up for yourself) i ja sam to u stanju zahvaljujući svom egalitarnom odgoju i socijalizaciji, međutim, ovakva socijalizacija je u Engleskoj više iznimka nego pravilo, barem prema onome što sam do sada saznala istraživanjima.

Nakon sto sam osvijestila problem neformalnih struktura koje onemogućavaju žene, aktivno sam se posvetila podržavanju kolegica koje sada mentoriram i guram na pozicije kad god mogu s obzirom na to da ja imam više pozicija na sveučilištu (vodim projekte, voditeljica sam istraživanja za svoj odsjek, itd) i pokušavam im pomoći.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.