Žene u hrvatskom sustavu obrazovanja su dotučene – upozoravaju iz Sindikata hrvatskih učitelja

2021-11-02T12:42:06+00:001. studenoga 2021.|Posao|

Piše: Bojana Guberac

U sustavu hrvatskog obrazovanja po broju zaposlenosti prednjače žene. Prema podacima Sindikata hrvatskih učitelja one čine oko 85 posto obrazovnog sustava. S obzirom na to da je i dalje na snazi Odluka o zabrani zapošljavanja u javnim službama razvidno je kako su takvom odlukom pogođene upravo žene. Shodno zabrani, mnoge zaposlenice godinama dobivaju ugovore na određeno vrijeme, odnosno rade kao „vječna zamjena“. Pa iako je u Zakonu o radu izrijekom navedeno kako je poslodavac dužan radniku s kojem je sklopio ugovor na određeno osigurati iste uvjete rada kao i radniku koji ima ugovor na neodređeno, u praksi – barem kad je riječ o sustavu obrazovanja – to baš i nije tako.

Ana Tuškan, tajnica Sindikata hrvatskih učitelja ističe kako se ugovori, osobito radnicama koje čine 3/4 sustava „neprestano raskidaju“. Posebice prije ljetnih praznika ili tijekom zimskih. „Takve zaposlenice ne mogu koristiti godišnji odmor, dobiti božićnicu ili regres, ili dizati kredite kao što to mogu zaposlenici koji rade na neodređeno vrijeme, iako sukladno Zakonu o radu uvjeti rada onih koji imaju ugovore na određeno i neodređeno moraju biti isti“, podsjeća Tuškan.

A da je tome zaista tako vidi se iz statistike raskida ugovora. „Ako pogledamo koliko je ugovora na određeno sklopljeno svake godine u svibnju, pa taj broj usporedimo s kolovozom, dobivamo podatak da se broj ugovora na određeno smanjuje za 1/3 jer se ugovori prekidaju, odnosno raskidaju. Ne moramo niti naglašavati kolika je neizvjesnost kod takvih zaposlenica, a osobito kod onih koje rade u više škola te su svakog Božića i ljeta u neznanju hoće li se s njima sklopiti novi ugovor o radu“, navodi tajnica sindikata.

Na zahtjev sindikata Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter ispitujući raširenost takve prakse zatražila je i zaprimila tijekom kolovoza podatke Hrvatskog zavoda za zapošljavanje o broju registriranih nezaposlenih učiteljica razredne i predmetne nastave za 2019. i 2020. godinu, kao i o novo prijavljenih osoba koje su došle izravno iz radnog odnosa zbog isteka ugovora o radu na određeno vrijeme. Sukladno statističkim podatcima, Pravobraniteljica zaključuje kako je utvrđeno da je ovakva praksa najučestalija na području Splitsko-dalmatinske, Osječko-baranjske, Krapinsko-zagorske, Koprivničko-križevačke, Bjelovarsko-bilogorske, ali i Ličko-senjske, Istarske te Zadarske županije. Praksom su najviše pogođene mlade osobe između 25 i 34 godine što „dovodi do sumnje na diskriminaciju temeljem dobi i spola“. Sindikat je trenutno u fazi istraživanja trenutnog broja ugovora na određeno vrijeme. Nakon završene analize koju će dostaviti Pravobraniteljici, zahtijevat će sastanak Odbora Hrvatskog sabora za obrazovanje kako bi zatražili reviziju odluke o zabrani zapošljavanja.

Pandemijska realnost

Žene u sustavu obrazovanja dodatno su pogođene pandemijskom realnošću, osobito one s djecom među kojima su mnoge zbog online nastave i samoizolacije djeteta morale odlaziti na bolovanje, zbog čega im se, naravno, smanjuje plaća. Uz to dodatan je problem, kaže Tuškan, što se za vrijeme pandemije nerijetko paralelno odrađuje i nastava uživo i nastava s učenicima u samoizolaciji. „Takav rad nije dodatno vrednovan niti za njega postoje jasne i nedvosmislene upute te su još uvijek na snazi nezakoniti odgovori na pitanja od 24. rujna 2020. godine od MZO-a, koji ne dozvoljavaju plaćanje dodatnog rada odnosno zamjena, odnosno prekovremenih sati.“

A nakon dvostrukog obavljanja posla dolazimo do još uvijek necijenjenjenog neplaćenog rada u kućanstvu kojeg u najvećem postotku i dalje obavljaju samo žene. „Društvo nije dovoljno sazrelo da se ženama uz smanjena primanja smanje troškovi na higijenske potrepštine“, referira se naša sugovornica na nedavno odbijen prijedlog o smanjenju poreza na higijenske uloške i tampone.

Žene iz sjene

Žene koje često ostaju u sjeni sustava obrazovanja, a bez kojih sustav ne bi normalno funkcionirao su spremačice koje prema riječima Tuškan „pucaju po šavovima“ zbog čišćenja kvadrature iznad norme, nezapošljavanja dodatnog broja pomoćno-tehničkog broja, a mnoge od njih imaju bolesti koje su u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s obavljanjem poslova na radnom mjestu.

Tako primjerice, priča nam Tuškan, neke škole imaju ogromnu vanjsku kvadraturu koja se ne uračunava u ukupnu površinu koju svaka spremačica mora čistiti, a isto tako ne dovodi se u pitanje niti podatak da neke škole rade u dvije (neke čak i u tri smjene). „Šest spremačica bi se moralo računati kao tri spremačice jer, bez obzira na broj smjena, kvadratura ostaje ista. A da ne pričamo o dodatnim zaduženjima oko čišćenja radi COVID 19 kada im je opseg poslova dodatno porastao. MZO je samo formalno odobrilo zapošljavanje COVID spremačica, no zahtjevi i dalje stoje u ladicama dok zaposlenice odlaze na bolovanja te im se smanjuju primanja, krivnjom sustava koji ih iscrpljuje do krajnjih granica. Većina njih govori nam da nekad ne žele uzeti bolovanje jer znaju da će na ostalima tada biti sav teret, rade to samo zato što žele najbolje za učenike, iako im i psihičko i fizičko zdravlje trpi, a taj trud se ne cijeni. To je naprosto ponižavajuće“, rezolutno će Tuškan.

U računovodstvima i tajništvima ista slika – rade većinom žene, koje obavljaju mnoge dodatne poslove kao što su EU projekti, poslovi koji se financiraju od strane osnivača, povećani obim poslova im je nametnut te im se prekovremeni ne plaćaju. „Često se može čuti ona „glupa“ izjava da je lako u školama, da se tek treba vidjeti kako je u privatnom sektoru, no oni koji su došli iz privatnog sektora, a ima ih, kažu da je pritisak teško izdržati i da su uvjeti rada mnogo gori, pa mnogi zato daju i otkaze, a toga će biti sve više“, upozorava tajnica sindikata.

Učiteljice su izgubile autonomiju, COVID 19 ih dotukao

Kada se radi o učiteljicama svi su složni, kaže Tuškan, da je rad s učenicima najodgovorniji no i najljepši dio rada jer je to je ono za što su se učiteljice educirale i to je poziv u kojem one uživaju i koji žive, neovisno o radnom vremenu. No opterećene su radom tijekom COVID-a 19, ali i dugogodišnjim propadanjem sustava.

„To je posao s kojim se ustaješ i s kojim liježeš jer ako tvom učeniku nije dobro, ne možeš se i ne želiš se samo isključiti već si mu i učitelj i proširena obitelj koja mu daje podršku i motivira ga da ne odustaje i da ustraje. Učitelji su ti koji svakodnevno stavljaju svoje sve brige po strani, a sve kako bi pružili osmjeh, podršku i poticaj svojim učenicima. No ono što je samo uteg njihovom radu, to su dodatna administrativna opterećenja, ponajviše razrednica (sada još više po pitanju obveza vezenih uz COVID), komunikacija s roditeljima koja je na dnevnoj bazi, a problem su i epidemiološke mjere koje se provode u školi, gdje učitelji moraju biti i medicinski radnici i inspektori i provoditelji mjera i medijatori. No zaboravlja se da učitelji nisu ti koji su donijeli te mjere već oni samo žele obrazovati i odgajati djecu kako to najbolje mogu, i to usprkos sustavu koji im ne daje dovoljnu podršku, a ne zahvaljujući njemu. Svakako je potrebno saslušati se međusobno te pokazati razumijevanje kako bi zajednički svi mogli dati najbolje od sebe našim učenicima. Problem su i nejasne upute, nedovoljna podrška resornog ministarstva i agencija te sustav koji je već predugo pogrešno postavljen i nikako ne ide u korak s vremenom.“

Govori nam kako je nedavno razgovarala sa svojim susjedima koji su se nedavno doselili iz Njemačke. Kazali su joj da se u Njemačkoj učiteljičina riječ ne propituje, već poštuje, za razliku od Hrvatske gdje roditelji, svjedočimo godinama, glume đavolje odvjetnike svoje djece čime im, mišljenja je Tuškan, čine „medvjeđu uslugu“. „Ranije je „zadnja“ bila ona od učiteljice, a sada se njihov rad preispituje od strane svakoga, a osobito tijekom online nastave kada u kritikama sudjeluju svi članovi nekog kućanstva. Kada je riječ o zaključivanju ocjena, pritisci idu do neba, a isto se tako konstantno propituje njihov autoritet, što se, u tolikoj mjeri, ne događa niti u jednom drugom zanimanju. Jedina pozitivna strana COVID-a (ako se to tako uopće može reći) jest to da su istraživanja pokazala kako učenicima doista nedostaju njihovi učitelji i kako su se mnogo više povezali s njima kada su se vratili na nastavu uživo. Zapravo je pitanje autonomije ironično jer su ranije učiteljice imale veću autonomiju u praksi, a sada ju imaju u teoriji, no u praksi nikako. Naime, sada kada su navodno bitni samo ishodi, a ne sadržaji, učiteljice se napada ako imalo „prijeđu granicu“, iako je cilj usvojiti ishode. Ishodi bi se, naravno, mogli ostvariti s puno manje sadržaja, no za to nisu krivi učitelji već zastarjeli kurikulumi i loše postavljen sustav obrazovanja. Tu velik problem predstavlja nepostojanje jasne vizije resornog ministarstva te lošeg vođenja unutar Agencije za odgoj i obrazovanje koja bi trebala biti podrška učiteljima kroz edukacije, savjetovanja i redovne evaluacije, no ona je u potpunosti izgubila svoju funkciju jer premalo koristi stručne osobe koje ima na raspolaganju.“

Jedan od problema unutar sustava Tuškan vidi u zatiranju kritičkog razmišljanja. Smatra kako je ono nametnuto od strane društva koje zapravo ne potiče, pa čak i ne dozvoljava autonomiju. „Sustav, koji navodno potiče kritičko razmišljanje, u praksi ga itekako „guši“. Metode se preispituju, ukazivanje na probleme se shvaća kao napad, a ne kao prilika za rješavanje problema, a mišljenje struke se rijetko kad doista uzima u obzir. Nerijetko dolazi i do nerazumijevanja roditelja, i to više nego u bilo kojem drugom zanimanju te se svi osjećaju pozvanima kritizirati rad o kojem ne znaju ama baš ništa i onda se upliće u rad za koji se učiteljica školovala. Kada, primjerice, odvedemo auto mehaničaru ili odemo zubaru, sigurno se nećemo toliko uplitati u njihov rad.“

Učiteljice nemaju zaštitu od nasilja

Problem je, kaže, i u sigurnosti jer, kada se dogodi napad na učiteljicu ulijevanjem dezinficijensa u vodu ili alkoholizirani roditelj zabija „nožić“ u stol razrednici, reakcija resornog ministra je ta da se radi o „nepodopštinama“ te se napad nožem opravdava time da nije bio smišljen. „To nije dobra poruka. Poštovanje mora biti obostrano, a ministar mora jasno dati do znanja da nema tolerancije na ikakvo nasilje, bilo da je ono od profesora, roditelja ili učenika. Ako ne postoji podrška s vrha te jasno određene vrijednosti ciljevi i zaštita profesije, tada su temelji loši“, primjećuje tajnica sindikata.

A kad dođe do nasilja u školi, govori naša sugovornica, tada čitav sustav ne može riješiti problem za kojeg se svakodnevno očekuje da ga učiteljica sama rješava. „Sada, kada imamo propisane epidemiološke mjere u kojima se rijetko tko snalazi, jer su neke neprovedive, neke donesene bez ikakvog znanstvenog uporišta te je nemoguće predvidjeti svaku situaciju u učionici zasebno, tada moraju objašnjavati neobjašnjivo, ponavljati jedno te isto sto puta, razgovarati s učenicima i roditeljima, dijeliti s njima strahove i veselje, imati razumijevanja i sluha ali i odgajati te primjenjivati pedagoške mjere (koje su vrlo zastarjele, time i neučinkovite) i to svakodnevno. Dakle, da bi postojala autonomija, učiteljica bi, prije svega, trebala imati, slobodu od pritisaka, vrijeđanja, zaštitu te bi trebala biti participirana kao partnerica i suradnica, trebalo bi ju se više poslušati po pitanju edukacija koje su joj doista potrebne jer je svakome potrebno nešto drugo, svatko ima svoje metode i način rada.“

Etiketa uhljeba i mizerne plaće

Tko živi u Hrvatskoj upoznat je s činjenicom da se zaposlenike državnih službi kolokvijalno naziva uhljebima, a takvu etiketu kvalitetnoj učiteljici, govori tajnica sindikata, može prišiti samo onaj tko ništa ne zna o njezinom poslu. „Tako“, kaže, „dolazi do podjela u društvu koje su apsolutno štetne jer i privatni i javni sektor moraju biti jedan drugome na usluzi, a jedino međusobnim uvažavanjem i poštovanjem svačijeg poziva možemo graditi bolje društvo u cjelini.“

Plaće učiteljica su rasle štrajkom, no porasli su troškovi namirnica, energenata, benzina, a i došlo je do inflacije pa se primici, ističe, brzo „tope“. „Podsjećam da smo bili predzadnji na ljestvici plaća i iako se obrazovanje „diglo“, to nije ni blizu onome kako bi trebalo biti. Mora se raditi na privlačenju i zadržavanju kvalitetnog kadra jer će se, u suprotnom mladi odlučiti za druga zanimanja, što već dugo postoji kao problem. Zato se mora kontinuirano ulagati u obrazovanje i zalagati za rast plaća, motiviranje zaposlenika, što je uostalom prepoznato i predviđeno novim Planom oporavka i otpornosti Vlade RH iz srpnja 2021. Plaće učitelja, ali i drugih zaposlenika u ustanovama za odgoj i obrazovanje nikako ne odgovaraju odgovornosti, složenosti i opsegu posla koji zaposlenici obavljaju. Učiteljica je srce obrazovanja, ali su škole jedinstven organizam kojem moraju svi organi jednako dobro funkcionirati da bi nastava mogla biti kvalitetna i na korist svim učenicima“, zaključuje tajnica Sindikata hrvatskih učitelja za naš portal.

U kojem smjeru ide društvo koje ne valorizira učiteljice i ostale zaposlenice u sustavu odgoja i obrazovanja – zaključite sami.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.