ŽENE S PROBLEMOM OVISNOSTI U Hrvatskoj nema sekularnih terapijskih zajednica za žene

2021-04-13T21:01:48+00:0013. travnja 2021.|Civilno društvo|

Piše: Bojana Guberac

U Hrvatskoj nema rodno osjetljivih i sekularnih programa usmjerenih na rehabilitaciju žena s problemom ovisnosti i upravo nam je to bio povod za razgovor s Gretom Grakalić Rački iz riječke Udruge „Vida“, udruge za pomoć ovisnicima koja djeluje s ciljem prevencije i suzbijanja ovisnosti, pružanja podrške ovisnicima i ovisnicama u svrhu rehabilitacije i socijalne reintegracije te pomoći obiteljima ugroženima ovisnošću i pratećim bolestima, invaliditetom, nasiljem i/ili poteškoćama nastalim zbog deficita mentalnog i psihičkog zdravlja.

Aktivno djeluju na promicanju i razvoju volonterstva i socijalnog poduzetništva, na unapređenju i zaštiti zdravlja, smanjenju stigme, kao i na prevenciji i suzbijanju ovisnosti u lokalnoj zajednici.

Oporavak od ovisnosti uglavnom se događa kroz tri različita, ali povezana ambijenta – ambijent liječenja, rehabilitacije i resocijalizacije.

„Ako se liječimo, znači da se uključujemo u zdravstveni sustav – primjerice, psihijatrijsku bolnicu ili centar za izvanbolničko liječenje ovisnosti. Rehabilitacija podrazumijeva širok spektar intervencija koji vode životu izvan ovisnosti. Ovisnici i ovisnice se danas najčešće rehabilitiraju u terapijskim zajednicama. Za resocijalizaciju su važne usluge organiziranog stanovanja u stambenim zajednicama ili programi potpore u udrugama gdje vježbamo radne navike, društvenost, komunikaciju s drugima i slično. Zabrinjava nas izrazito mali broj usluga za žene s problemom ovisnosti u sva tri ambijenta. Na području Republike Hrvatske ne postoji sekularna terapijska zajednica za žene, čime se mogućnost rehabilitacije sužava za velik broj žena koje se ne žele rehabilitirati u vjerskim zajednicama. Nema niti stambenih zajednica za žene“, opisuje nam Grakalić Rački problematiku s kojom se svakodnevno susreće.

Greta Grakalić Rački, Udruga “Vida”

Prije nekoliko godina Udruga „Vida” pokušala je oformiti stambenu zajednicu za liječene ovisnice, no zbog manjka usluga za žene u cjelokupnom sustavu nisu uspjele obuhvatiti dovoljan broj ovisnica u apstinenciji, koje su prošle neki rehabilitacijski program, ili stabilnih na farmakoterapiji – za koje bi ova usluga bila primjerena, budući da se radi o otvorenoj zajednici, koja zahtjeva određeni stupanj autonomije.

„Nismo imale ni smještaj prilagođen majkama s djecom. Umjesto toga u udruzi provodimo rodno osjetljiv program kroz aktivnosti volontiranja za žene s problemom ovisnosti i druge žene sa psihosocijalnim teškoćama, kao i za studentice koje će u budućnosti raditi u pomagačkim zanimanjima; pružamo usluge savjetovanja (individualnog, partnerskog ili grupnog), organiziramo psiho-edukativne ženske krugove, dijelimo kondome i higijenske potrepštine uz informiranje o reproduktivnom zdravlju i higijeni; dajemo podršku partnericama i majkama osoba s problemom ovisnosti, koje traže potporu… Moram naglasiti da su našu udrugu prije 15 godina osnovale upravo majke ovisnika i ovisnica koje su i danas važan dio „Vide“ kao članice Skupštine i Upravnog odbora udruge“, ističe Grakalić Rački, inače magistrirana kulturologinja i teologinja te dugogodišnja aktivistkinja u području borbe za ljudska prava koja je strastvena u radu s marginaliziranim društvenim skupinama. Njezin afinitet i znanje o feminističkoj i rodnoj teoriji i praksi prenijela je na rad sa zaposlenicama i korisnicama udruge, pa je tako zaslužna i za organizaciju radno-okupacijskih aktivnosti korisnika i korisnica.

Pitamo ju zbog čega u državi ne postoje sekularne terapijske zajednice.

„U ovom trenutku odlično je što su barem vjerske terapijske zajednice otvorene ženama s problemom ovisnosti, pogotovo ako tamo mogu boraviti s djecom. Ipak, neke se žene ne žele rehabilitirati u vjerskim ustanovama. Jedna demokratski uređena država trebala bi omogućiti pristup rehabilitaciji svim osobama, bez obzira na njihov spol i rod, ili vjerski identitet, kroz suvremeni, znanstveno utemeljen pristup oporavku. Što se tiče odnosa vjere i ovisnosti, zamijetile smo da i medijski diskurs ženu s problemom ovisnosti opisuje kao ‘grešnicu’, ‘zabludjelu’, ‘posrnulu’ koja će zatim kroz prihvaćanje kršćanskih vrijednosti biti ‘očišćena’ i ‘spašena’. Ovo nije stvar samo pojedinog članka, nego duboko utkanih kulturoloških mitova čija je osnova banalizirana teologija spasenja. Preobraćenje – na vegetarijanstvo, kršćanstvo, scijentologiju – nije oporavak, iako rad na duhovnosti kod nekih ljudi može biti konstruktivan dio procesa oporavka. Dodajmo i da su danas zastarjeli koncepti rehabilitacije, gledali na ovisnost kao grijeh, a na liječenje kao na ispravljanje neželjenog ponašanja.“

Pristup liječenju u Hrvatskoj je ograničen, pogotovo za majke s djecom što donosi čitav niz dodatnih problema.

„Majke i trudnice jedne su od najranjivijih skupina žena s problemom ovisnosti. Budući da skrb o maloj djeci uglavnom pada na žene, odlazak na rehabilitaciju bi značio odvajanje majke od djeteta. Žene to nekad ne žele iz raznih razloga – nemaju kome ostaviti dijete na tako dug period ili strahuju da bi dijete moglo završiti u sustavu alternativne skrbi. Mi smatramo da bi sustav trebao biti otvoren za mogućnost zajedničkog boravka majke i djeteta/djece za vrijeme njezine rehabilitacije, ako to ona može i želi. Rad na vlastitom oporavku uz istovremenu brigu o djeci može biti težak zadatak – ali možda može biti i motivacija za uključivanjem u terapijsku zajednicu i uspostavom novih životnih obrazaca izvan ovisnosti. To potvrđuju i istraživanja provedena na ovu temu“, napominje Grakalić Rački.

Ističe da Evaluacija nacionalne strategije i akcijskog plana suzbijanja zlouporabe droga iz 2017. godine naglašava da je potrebno potaknuti inicijativu za osnivanje ili prilagodbu jedne od postojećih terapijskih zajednica za žene s problemom ovisnosti, naročito majke s djecom. „2021. godine još nema pomaka, ali nadamo se da on stiže, naročito jer ne znamo kako će situacija s COVID-om utjecati na širenje ovisnosti u zajednici“, kaže nam.

Dvostruka stigmatizacija

Ovisnice su više stigmatizirane od ovisnika. U našoj kulturi, ženu koja eksperimentira sa sredstvima koja izazivaju ovisnost, pa i ovisnicu, snažnije se posramljuje od muškaraca.

„Društvo sugerira da u odnosu na muškarce postoji nešto naročito odbojno u pijanim ženama, drogiranim ženama, ženama koje gube kontrolu za slot aparatima u casinima… No što ako je ta ovisnica usto i beskućnica? Prostitutka? Žrtva nasilja? Bivša zatvorenica? Kroz rad u udruzi vidimo da se ovisnice često bore s barem još jednim marginalnim identitetom zbog čega možemo reći da su dvostruko stigmatizirane. Zanimljivo je da neke od ovisnica rado prihvaćaju još jednu ulogu koja ih prilično stigmatizira iako se žene u našoj kulturi uobičajeno potiče na nju – to je ona majke. Ovisnice su stigmatizirane i unutar ovisničke populacije te su podložne autostigmatizaciji zbog čega dugi niz godina izbjegavaju kontakte s institucijama i udrugama gdje mogu dobiti pomoć. Samim time je potreba za neosuđujućim i visoko dostupnim ambijentima tretmana još više naglašena“, objašnjava Grakalić Rački.

Zbog stigme i srama ovisnice se manje javljaju na mjesta gdje bi mogle dobiti pomoć ili tretman, od muškaraca s problemom ovisnosti.

„Izostaje motivacija za uključivanjem u rehabilitaciju zbog manjka infrastrukture u kojoj bi mogle boraviti s djecom, ali i programa koji bi adresirali majčinstvo. Možda je pitanje obuhvata povezano i s prirodom intervencija. Predsjednica „Vide“ Sanja Filipović, psihologinja s dugogodišnjim iskustvom rada s ovisnicima i ovisnicama u Italiji i Hrvatskoj, stalno nam priča da je imala najviše obuhvaćenih žena onda kada je provodila nadzor nad obiteljima ovisnika i ovisnica, što joj je omogućavalo da dođe k njima doma, umjesto sadašnje dominantne paradigme gdje se traži da one dođu k nama. Možda bi neki oblik mobilnih timova povećao obuhvat. Ove su intervencije u sustavima skrbi u drugim europskim zemljama su uobičajene“.

U Udruzi „Vida“ rješenje vide u osnivanju ustanova i drugih mogućih prostora opravka za žene s problemom ovisnosti te senzibiliziranju postojećeg sustava o važnosti uključivanja roda u računicu oporavka.

„Jako je važno da usmjerimo svoje snage u osnivanje sekularne terapijske zajednice za žene s problemom ovisnosti, tako da ona bude prilagođenom majkama s djecom. Mislimo da je to u ovom trenutku krucijalno da bi uopće razmišljali o drugim uslugama, poput stambenih zajednica. Za kraj, želimo da rodno osjetljivi programi nađu svoje mjesto u psihijatrijskim ustanovama, zdravstvenom sustavu i civilnom sektoru“, zaključuje Grakalić Rački za naš portal.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.