Piše: Antonija Dujmović

Prvu ovosezonsku izložbu Umjetnički paviljon u Zagrebu posvetio je ženama. “Zagreb, grad umjetnica” ujedno je i prva izložba od hrvatske samostalnosti kojom se u ovako velikom vremenskom razdoblju, od kraja 19. stoljeća pa do danas, predstavljaju radovi hrvatskih umjetnica. Izložba je priređena u povodu predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije, a obuhvaća 73 rada s područja slikarstva, kiparstva, video performansa, zvučnih i video instalacija najznačajnijih umjetnica.

Ravnateljica Umjetničkog paviljona Jadranka Poklečki Stošić i idejna autorica izložbe, dulje je vrijeme razmišljala o ovoj ideji: “Sada je sazrio društveni kontekst. Zadnjih dvije-tri godine žensko pitanje je dospjelo u fokus javnosti, sve se više govori o položaju žena, o nasilju prema ženama kako globalno tako i kod nas”, rekla je na otvorenju izložbe dodajući kako im je želja ovom izložbom potaknuti na razgovore o položaju žena u hrvatskoj umjetnosti danas.

Pedeset četiri umjetnice, kao i njihove radove, odabrale su autorice stručne koncepcije izložbe dr. sc. Ljerka Dulibić, Iva Radmila Janković, viša kustosica MSU-a u Zagrebu i dr. sc. Ivana Mance. Autorica prostorne koncepcije i likovnog postava izložbe je arhitektica Morana Vlahović.

“Preduvjet afirmaciji žena na području umjetnosti od kraja 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća bila je njihova puna profesionalizacija. One su naizgled imale jednake mogućnosti, naime, žene iz dobrostojećih obitelji u to vrijeme upisuju likovne akademije, makar i po posebnim programima, polaze razne poduke iz područja umjetnosti, no krajnji cilj nije bio da se one samostalno profesionalno bave umjetnošću već da ih dobro obrazovanje i odgoj pripremi za njihove standardne uloge supruga, majki, nositeljica kućanstva”, kaže autorica prvog dijela izložbe dr. sc. Ljerka Dulibić.

Foto: “Zagreb, grad umjetnica”, suautorica izložbe dr. sc. Ljerka Dulibić

Ova povjesničarka umjetnosti naglašava da je put do profesionalizacije umjetnica bio mukotrpan i dug te napominje da možda ni danas nije prevladana ta razlika između privatne sfere koja se tradicionalno pripisuje ženskim karakteristikama i one javne koja je nekada bila gotovo isključivo rezervirana za muškarce.

“No pojedine umjetnice su pronalazile načine kako ostati prisutne, neke od njih postale su slavne, priznate od svojih suvremenika, a neke je hrvatska povijest umjetnosti naknadno etablirala, ponajviše od strane žena u ovoj profesiji”, kaže dr. sc. Dulibić.

Drugi dio izložbe posvećen je umjetnicama koje su stvarale nakon Drugog svjetskog rata u okolnostima socijalizma i moderne. U ovom vremenskom kontekstu za žene se općenito poboljšavaju uvjeti zarađivanja i rada, rodna ravnopravnost se podrazumijeva i puno žena razvija profesionalnu samosvijest.

Foto: Izložba “Zagreb, grad umjetnica”, Umjetnički paviljon

Ovaj dio izložbe pripremala je dr. sc. Ivana Mance koja ističe da žene tada upisuju likovnu akademiju u punom programu (između 1950. i 1970. diplomiralo ih je oko 30 posto), a temeljem svoga rada i kao članice ULUPUH-a ostvaruju sva prava iz rada, uključene su u sustav za specijalizaciju u zemlji i vani, sustav državnog otkupa umjetnina i nagrađivanja. Napominje da su većina umjetnica toga doba ujedno bile majke i supruge posvećene obiteljskom životu te da je zapravo profesionalnu i obiteljsku realizaciju žene poticao i tadašnji društveni sustav.

“Izlagačke okolnosti su im pružile podršku za vidljivost na sceni kakvu umjetnice do tada nisu imale. Likovna kritika prati njihove radove, društvo ih kao umjetnice tretira ravnopravno i one se tako osjećaju. Opći je dojam da je njihov rad vidljiv i cijenjen. No, možda je naknadna recepcija povijesti umjetnosti davala prednost muškim imenima toga doba, a zapostavljala ženska. Činjenica je da su neki od opusa umjetnica nedovoljno uključeni u narativ o nacionalnom modernizmu, možda bi trebalo malo više svijesti o tome”, kaže povjesničarka umjetnosti Mance.

Foto: Tonka Petrić, Žena koja se šminka (1977.)

Od kasnih 60-ih godina 20. stoljeća bilježi se iskorak i širenje medijskog izričaja na prostor, tijelo, video, tekst… ističe treća autorica Iva Radmila Janković, zadužena za dio izložbe od doba kasnog modernizma pa do danas.

“Tada umjetnice sve više govore o društvenim represijama pa i neravnopravnosti spolova. To se proširilo sa zapada, na čemu možemo zahvaliti umjetnici Sanji Iveković koja je uvela taj jedan feministički diskurs u svoju umjetnost, a i druge umjetnice svojim radikalnim izričajima u to vrijeme govore o nesputanoj, krvlju stvorenoj seksualnosti i uopće bivanju ženom”, kaže viša kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti, Iva Janković.

Foto: “Zagreb, grad Umjetnica”, Svjedok – video instalacija Ksenije Turčić (2011.)

Dodaje kako se osamdesetih godina, umjetnice pojavljuju i brzo nestaju sa scene pritisnute upravo neravnopravnim društvenim ulogama dok se devedesetih godina javlja sve više umjetnica koje ulaze u javni prostor i kritički reagiraju zahvaljujući ćemu se razvija jaka ženska umjetnička scena.

Izložba “Zagreb, grad umjetnica” otvorena je do 12. travnja, a bit će popraćena panel diskusijama. Naime, Umjetnički paviljon kroz ovu izložbu želi obuhvatiti i širi društveni kontekst položaja žena u 21. stoljeću – od općenitog položaja, primjerice u poslovnom svijetu, do činjenice kako su žene svakodnevno izložene nasilju i agresiji od strane muškaraca, kao i pokušati utvrditi kakav je položaj umjetnica u Hrvatskoj 2020. godine.