Ružica Ljubičić
Sandi Dizdarević je docent na kolegijima Kriminalistički intervju i Kriminalistička psihologija koje predaje na Fakultetu za pravo i kriminalistiku Univerziteta modernih znanosti, CKM Mostar. Profesor je na Visokoj školi UNION u Mostaru. Trenutno je zaposlen na funkciji glavnog zapovjednika zatvorske policije, radio je kao bivši istražitelj Uprave policije i tužiteljstva, odjel za ratne zločine. Njegovo područje znanstvenih istraživanja su tehnike i taktike integriranog saslušanja svjedoka i ispitivanja osumnjičenih, te profiliranje i istraživanje ubojstava i silovanja. Nedavno je izdao knjigu Vrisak Lotosa koja detaljno opisuje sav proživljeni pakao rodno zasnovanog nasilja. Dizdarević je jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih autora zainteresiranih za problematiku nasilja nad ženama koje postaje rak rana našega društva. Za portal Žene i mediji, autor je podijelio svoje stavove o patrijarhatu, mizoginiji, šutnji o nasilju, stigmatizaciji žrtava, edukaciji djece o nasilju. Opisao je proces nastanka knjige i istaknuo važnu poruku da je bolje otići od nasilnika nego čekati njegovu promjenu.
Povod našeg razgovora je Vaša knjiga o nasilju nad ženama Vrisak Lotosa. Rodno zasnovano nasilje je u porastu, mizoginija i patrijarhat su neki od glavnih pokretača ove rak rane našeg društva, što je Vas potaknulo da pišete o ovoj temi?
Puno je razloga zbog kojih fenomen nasilja nad ženama zaslužuje biti tema o kojoj će se svakodnevno raspravljati i iznalaziti načini za prevencijom i sprečavanjem. Jedan od razloga jeste patrijarhat, ali ono što je činjenica jeste da nije i jedini. Uvijek se kod nasilja nad ženama radi o jednom spektru činioca koji utiču na individuu koja rezultira cijelim ciklusom nasilja o kojem šutimo, a i kad saznamo pokušavamo ga „upakovati“ pod termine „znaš imaš djecu, narod će pričati, šta će reći tvoje prijateljice“. Upravo u ovom dijelu naše šutnje patrijarhat igra ključnu dodatnu viktimizaciju žene koja je žrtva nasilja. Iako nasilje nad ženama nije moja uža oblast interesovanja, već dva njena bitna segmenta a to su žrtva s jedne strane, i zlo, odnosno nasilje počinitelja s druge strane, moram istaći da se zadnjih dvanaest godina, što u praktičnom tako i u znanstvenom smislu, stalno dotičem nasilja nad ženama, bilo u okviru ratno seksualnog nasilja, bilo ratnog ili mirnodopskog silovanja, pa i dok sam radio u policiji, nasilja u obitelji, odnosno u najvećoj mjeri nasilja nad ženama. Upravo je ovo i jedan od razloga zbog kojih je roman Vrisak Lotosa i napisan. Radi se o jednom stvarnom događaju, jednom predmetu koji sam radio sada već daleke 2010./11. godine u kojoj je žrtva nakon dugogodišnjeg nasilja, zahvaljujući primarno svojoj odluci, a potom podršci tada dvojice istražitelja danas sretna žena s troje djece i prekrasnim mužem. Upravo ta žena, nekada žrtva, poslije 8–9 godina ponovno me kontaktirala u želji da se vidimo i da mi se zahvali za sve ono što sam tada uradio. U prvi mah nisam se mogao sjetiti detalja, a nakon što smo se sreli njena želja je bila da se mnogim ženama koji prolaze njenu sličnost pomogne kroz roman. Tako je zapravo, na jedan spontan način i nastao roman pod nazivom Vrisak Lotosa.
Svaka žena može biti žrtva nasilja bez obzira na nacionalnost, klasnu i ekonomsku pripadnost, piše li u Vašoj knjizi kako prepoznati upozorenja da bi moglo doći do nasilja u vezi ili braku?
Termin žrtva je danas često korišten termin osobito u dnevnoj štampi, a da rijetko se na njega promatra s jednog znanstvenog ili stručnog aspekta. Nije sporna činjenica da bilo koji oblik nasilja nad ženom istu čini žrtvom, međutim žena postaje žrtvom onog trenutka kada nasilnik kod nje primjenom straha, fizičkog i psihičkog nasilja, seksualnim nasiljom izazove strah, odnosno kada kod žene počne proces uništavanja njene slobode: mišljenja, stava, prava na odluku o odlučivanju. Jednom sam napisao: „da smrt nije samo proces u kojem dolazi do fizičkog i biološkog prestajanja važnih funkcija tijela, već da smrt nastupa kada duša i intelekt čovjeka dosegne razinu gubitka slobode“. Upravo je tako i kod nasilja nad ženama. Kada nasilnik svojim nasilnim oblicima dovede ženu u stanje kada je izgubila slobodu, to znači da počinje gubiti i dušu. To je temeljni cilj nasilnika, kojeg niti jedna žena ne smije dopustiti. Upravo sadržaj romana ukazuje kako žene mogu prepoznati u ranoj fazi svoje veze ili braka simptome na koje odmah moraju reagirati, kako ih nasilnik ne bi uveo u svijet žrtve. S druge strane, cilj romana jeste da mnoge žene koje su žrtve nasilja shvate i ohrabre se da potraže pomoć, a ona uistinu postoji. Obično žrtve nasilja prvu pomoć traže kod članova obitelji ili prijateljica kojima vjeruju, i vrlo često činioc kojeg ste spomenuli odigra bitan faktor za nastavak viktimizacije a to je strah od zajednice, u smislu šta će oni kazati ili patrijalnog sistema obitelji. Žene žrtve nasilja trebaju shvatiti da okolina, pa ni obitelj ne smiju biti barijera da ona i dalje ostane žrtva.
Koliko Vas nervira, iritira ili možda motivira na daljnu analizu sveprisutno pitanje „zašto je šutjela do sada“?
Oni koji koriste rečenice „zašto je šutjela do sada?“ pokazuju svoje neznanje, neprofesionalizam a prije svega nehumanost i nečovječnost. Znate, nije problem neznanje, ali je danas ogroman problem neznanje u akciji. Upravo rečenica „zašto je šutjela do sada?“, pokazuje neznanje u akciji. Mnoge žrtve koje su se obraćale sistemu države tražeći pomoć nailazile su često na ovu rečenicu čak i od onih koji su plaćeni i nemaju pravo da ne znaju. Nažalost, takvi stavovi doprinijeli su da žrtve ostanu u takvim vezama u kojem nasilnik postaje još veći nasilnik. Zbog toga je vrlo bitno da na takvim pozicijama rade osobe koje su nadasve stručne, koje imaju senzibilitet za žrtve, ali koji svojim znanjem i iskustvom mogu na jedan objektivan način sagledati cjelokupnu situaciju. Veoma često kroz praksu radeći sa žrtvama, i predavajući studentima ali i stručnoj javnosti naglašavam jednu vrlo bitnu odrednicu a to je da žrtve nisu objekt već subjekt i da kao profesionalci nemamo pravo igrati se što zbog neznanja ili neke administrativne barijere sa životima žrtava.
Što mislite, mogu li se edukacijom promijeniti stavovi muškaraca o silovanju, da su žene to tražile i da zapravo uživaju u grubom seksu?
Edukacija i obrazovanje su baza za razvoj i promjenu svijesti kod velikog broja subjekata. Međutim, takav sistem edukacije i obrazovanja mora se temeljiti na jednom strateškom usmjerenju a ne na fragmentiranim elementima. To znači da edukacija i obrazovanje o ovakvim fenomenima moraju se konzumirati još kroz osnovno obrazovanje. S druge strane, mišljenja sam da mi kroz sistem obrazovanja možemo educirati i razvijati svijest kod djece, ali prije toga moramo djelovati na svijest njihovih roditelja. Djeca uče i oponašaju prije svega roditelje i svoje vršnjake, odnosno idole. Ako dijete u svom ponašanju kao primarni element koristi nasilje, onda je vrlo bitno pitanje gdje i od koga je naučio takve matrice ponašanja. Silovanje kao protupravan čin bilo u moralnom bilo u kaznenom smislu našao je svoju kaznu. Međutim, ono što trebamo znati jeste da se od davnina, pa i našoj bliskoj prošlosti, ali i sadašnjosti silovanje veoma često koristi kao oružje. U ratu se silovanjem nastoji uništiti moral protivnika, i učiniti ga vojno neupotrebljivim. U miru silovanje se koristi kao akt zadovoljenja vlastite patologije. U jednoj od knjiga koje sam izdao napisao sam: “silovanje u ratu i u miru treba se promatrati kao „muška slabost“ kao kukavičluk, kao element zla.”
Što mislite o stavovima žena koje smatraju da je rodno zasnovano nasilje tabu tema o kojoj se ne smije govoriti i da je to osnovni dio patrijarhalnog obiteljskog sustava?
U prethodnom dijelu sam ukazao da nitko nema pravo, pa tako ni žene sebe promatrati kao objekt, već isključivo kao subjekt i to ravnopravan subjekt koji ima pravo na slobodu u svakom smislu. Ono što je i danas prisutno u mnogim patrijahalnim obiteljima jeste viktimizacija ženskog djeteta još od samog rođenja. Rođenjem djeteta čestitamo roditeljima i onda ide ona naša čuvena rečenica: „žensko, nije bitno šta je neka je samo živo i zdravo“, dok kod rođenja muškog djeteta veći dio jasno ukazuje „ma neka je živ i zdrav prava momčina“. Nadalje odrastanjem djece, roditelji često prave diskriminaciju na način da žensku djecu učimo gdje im je mjesto, šta su njihove obaveze i šta ne smiju. Bojim se da naši sustavi patrijahalnih obitelji žensku djecu viktimiziraju od rođenja do udaje. Time takve žene postaju predisponirane kao žrtve. Niti jedan oblik nasilja a osobito onaj prema ženi ne smije biti tabu tema. Žene, kroz sistem edukacije, obrazovanja, savjetovanja treba da izgrađuju vlastiti stav negativizma prema nasilju, a osobito prema nasilniku.
Koliko Vam je bilo teško pisati o ovome, koliko dugo je trajao proces pisanja knjige?
Pisati o ovakvim temema meni osobno nije teško, puno je teže raditi u praksi sa žrtvama i proživljavati sve te procese na jedan drugi i drugačiji način. Svaki predmet bilo ubistva, bilo nasilja nad ženama, bilo silovanja kod mene kao istražitelja, ali i kao čovjeka je budio jedan dio shvatanja novog. Često sam mislio da sam u takvim slučajevima spoznao sve, a onda vam se desi slučaj u kojem shvatite da uvijek postoji veće zlo od onog kojeg ste već obrađivali i upoznali. Stoga, pisanje je imalo za cilj da mnogim ženama koje budu imali priliku pročitati roman, a koje prolaze slične događaje potakne na naprijed, na proces izlaska i distanciranja od nasilja i nasilnika. Proces pisanja trajao je oko 2 godine. Započet je 2019. godine detaljnom izjavom žrtve o čitavom životnom prcesu, od rođenja, preko odrastanja, adolescencije, udaje i na kraju izlaska iz tog pakla nasilja. Prvobitno je trebala biti stručna knjiga. Međutim, shvatajući kao sveučilišni profesor da će jako malo osoba doći do iste, osim nekolicine studenata onda sam na nagovor prijatelja odlučio da to bude u formi romana, smatrajući da će na takav način puno više žena imati mogućnost doći do istog i pročitati ga.
Mogu li žrtve rodno zasnovanog nasilja u Vašoj knjizi pronaći nadu ili inspiraciju da je moguć izlaz iz tog pakla?
Upravo je to motiv, i cilj romana. Sadržajno, roman opisuje viktimizaciju žrtve kroz čitav život, a posebno u vanbračnoj zajednici u kojoj doživljava i proživljava poniženja, batine, seksualno nasilje, abortuse, pokušaje samoubojstva. Uslijed svog tog sivila, odluka žrtve da potraži pomoć i uloga dva kriminalistička istražitelja omogućavaju njen izlazak iz tog pakla. Dakle, rečenica koja je bila mehanizam okidač da počnem pisati ovaj roman je rečenica žrtve: „Sandi, pomogao si meni prije deset godina, pomozi i drugim ženama“. U tom trenutku nisam znao kako i šta zapravo traži od mene, jer nisam više radio na tim referatima, a onda sam shvatio da zapravo raspolažem sa jednim od najačih oružja, a to je olovka, u ovom slučaju tastatura. “Olovka je moćnija od mača.” Zbog toga sam mišljenja da roman ne samo da daje nadu već inspiraciju i putokaz za hrabrost i odlučnost ka naprijed. Za razliku od mnogih drugih romana napisanih na istu temu, u ovom romanu govori se o stvarnom a ne imaginarnom događaju, o stvarnim i realnim elementima nasilja koje je žrtva proživjela. Stoga u ovom romanu o nasilju nad jednom ženom priča upravo žena koja je zatražila pomoć koju su joj pružila dvojica istražitelja radeći svoj posao. O ovom romanu priča žena koja je danas sretna, zadovoljna i koja danas ima toliko poštovanja prema sebi, da jednostavno ne dozvoljava više bilo koji oblik ponižavanja. A to je cilj. Žene su ravnopravan subjekt a ne objekt na kojem će se nasilnici iživljavati.
Tko Vam je bio najveća podrška tokom pisanja knjige i kome biste željeli zahvaliti?
Kod svakog pisanja knjige, a do sada ih je šest, tako i kod ove najveća podrška su mi moja supruga Danijela i kćerke. One su zapravo u jednu ruku žrtve u vremenu kojeg posvećujem drugima kojima je pomoć neophodna umjesto s njima. Kada imate takvu podršku supruge, i kćerki onda zapravo motiv za moj posao je neopisiv. Ispričat ću vam jedan detalj iz procesa nastanka ovog romana. Kada smo se moja supruga i ja našli sa žrtvom i njenim suprugom prije dvije godine, moja supruga je prvi puta od žrtve čula sav taj slučaj kojeg sam radio. Inače nikada nije znala na kojem predmetu radim, osim ako taj predmet nije završio u javnim medijima. Jutro poslije tog sastanka i naše zajedničke kave uslijedilo je prvi puta jedna rečenica od moje supruge: „Znaš Sandi, prvi puta sam shvatila tvoj posao, i prvi puta se ponosim sa onim što si radio i sa onim što ćeš raditi jer sam zapravo prvi puta čula i vidjela nekog sa kim si radio i čula sve te strahote“.
S druge strane, moj motiv za rad uvijek su bile žrtve, potreba da se pomogne onom kome je pomoć neophodna. Ne znam da li je to moja sreća ili nesreća ali satisfakcija sigurno jeste i leži u činjenici kada jedan proces u kojem je neko bio žrtva izvedete do kraja. U tom procesu, postoji nekoliko zadovoljstava: prvi je kada pomognete toj osobi i prolazite taj trnovit i enormno stresan put izlaska, drugi je sam čin kada sam hapsio nasilnike i kada zapravo vidite da oni nisu muškarčine već obične kukavice, treći dio jeste presuda i kazna, i na kraju jeste život te osobe poslije svega. Na kraju mogu samo kazati, ako ovaj roman, a to je i cilj same žrtve iz romana, pomogne makar jednoj ženi da pronađe put u kojem će izaći iz pakla nasilja onda smo ona i ja svoju misiju ispunili.
Što želite poručiti ženama koje u ovom trenutku proživljavaju rodno zasnovano nasilje?
Ono što bi možda za kraj ukazao jeste da veoma često govorimo o nadi koju žrtve trebaju imati. Odgovorno vam tvrdim da tu nema nade i da žrtve ne treba motivirati na takav način, već na akciju, odnosno odvažnost da naprave prvi korak, a prvi korak je odluka kao psihološka kategorija. Nasilnik primjenom nasilja ubija dušu, slobodu, a time i odluku. Onog trenutka kada žrtva donese odluku za naprijed, tada se svi ostali moraju uključiti da pomognu. Dakle, formula za naprijed je: Odluka = prijava + stručnost i humanost + podrška = izlazak iz pakla nasilja.
