Razgovarala: Josipa Bubaš
O radu Zaklade Solidarna, kapacitetu solidarnosti, spremnosti na odgovor na krizu, civilnim i pojedinačnim inicijativama razgovarala sam s Karlom Pudar, voditeljicom Fonda za žene, kustosicom, aktivistkinjom koja djeluje na umjetničkoj i nevladinoj sceni niz godina.
Josipa: Kako je nastala Zaklada Solidarna? Tijekom godina širite područje djelovanja, možeš li reći nešto o razvoju i inicijativama Zaklade?
Karla: Zaklada je nastala 2015. godine, to je bila burna godina za ljudska prava, desnica je uzela zamah na hrvatskoj političkoj sceni. Solidarnu je, kao reakciju na ta zbivanja, osnovalo 55 zakladnika, od čega je 6 organizacija i 49 pojedinki i pojedinaca. To su aktivistkinje, feministkinje, borci za ljudska prava, stručnjaci iz pojedinih polja, itd. Bitno je naglasiti da je Zaklada nastala iz potrebe zajednice za zajednicu. Osam godina kasnije, Solidarna je i dalje tu, raste i nadamo se da adekvatno odgovara na trenutne potrebe. Solidarna radi kroz nekoliko programskih djelatnosti, a vjerojatno smo najvidljiviji preko fondova. Trenutno imamo 5 fondova i svaki od njih je osnovan jer se pokazala potreba za regiranjem na pojedinu situaciju. Od starta je tu program Kultura u zajednici. Mali, šarmantni program koji podržava društveno angažirane kulturno-umjetničke prakse s manjim financijskim donacijama. Pomažemo projektima koji su već u nekom zaletu, ali im treba financijski push kako bi se što bolje do kraja realizirali. Ovaj program prvi spominjem, jer mi je iznimno važan, budući da smo svjesni kako kultura kotira u današnjem društvu, ali isto tako i koliko je važna za kataliziranje određenih promjena i ukazivanja na važna pitanja. Još jedan nužno potreban fond svakako je Desa i Jerko Baković, za školovanje djece iz socijalno i ekonomski ugroženih uvjeta. Nastanak Fonda jedna je od meni ljepših priča u Zakladi. Naime, gospođa Desa Baković za svoj je stoti rođendan prodala stan i Solidarnoj donirala sredstva od prodaje. Doslovno nam je rekla: „Evo, za decu!“ Prema njezinoj želji, ta su sredstva usmjerena djeci. Osnovali smo 2018. fond koji nosi ime nje i supruga, inače brata sestara Baković, a koji i je ove, 2023. upisao novi “solidarni razred” od 30 stipendista i stipendistica. Važno mi je naglasiti da cilj Fonda Desa i Jerko nije stipendiranje izvrsnosti, već podrška djeci osnovne i srednje škole da ostavare jednake šanse za bolji život. Djecu pratimo, neovisno o dobi ulaska u program skroz do mature. Ako je to npr. drugi osnovne, podršku imaju do završka srednje škole. Podrška nije samo financijska, uistinu popratimo i njihov rast i razvoj i gledamo kako odgovoriti na specifičan talent ili potrebu. Jedan bivši stipendist je, ispostavilo se, talentirani crtač, a ove godine je upisao kiparstvo na Akademji, što se vjerojatno ne bi dogodilo bez podrške Fonda, zahvaljujući kojoj je upisao gimnaziju u Zagrebu, a ne šumarsku školu doma. Pokušavamo individualno pristupiti svakome. Uskoro, 7. listopada u Branimir Centru radimo humanitarni događaj, Top lista regionalista, gdje će nastupiti šest komičara iz regije i sva sredstva idu upravo u Fond Desa i Jerko Baković, a koji ste svi pozvani. Kako bi teta Desa rekla: “Ljepše je donirati, nego primati”, pa podržite. Neposredno nakon potresa u Zagrebu nastao je Fond 5.5, za pomoć stradalnicima potresa, i njegov nastanak lijepo svjedoči moći inicijative „zajednice za zajednicu“. Pet prijateljica, Hrvatica koje su u tom trenutku živjele u Nizozemskoj se organiziralo kad su vidjele što se dogodilo u Zagrebu i napravile su crowdfunding kampanju u kojoj su prikupile oko 100.000 EUR. Javile su se Solidarnoj kako bi se taj novac implementirao. Upravo je taj njihov napor i kampanja postao seed money za ono što je tada postao Fond 5.5 (nazvan po magnitudi potresa u Zagrebu). Skupljeni iznos Solidarna je kroz svoj fundraising i više nego poduplala, a sredstva su implementirana kroz direktnu financijsku pomoć stradalnicima potresa. Svega nekoliko mjeseci kasnije, dogodio se niz nemilih potresa na području Sisačko-moslavačke županije i Fond 5.5 tada je reaktiviran. Usudila bih se reći da smo kroz uisitnu intenzivan rad na Baniji, koji traje i dan danas, vjerojatno stekli najveću prepoznatljivost kod ljudi, između ostalog jer smo imali bolje i pravovremenije odgovre na krizu i od same države. Fond Solidarno s Ukrajinom osnovan je kao direktna reakcija na rat te smo odlučili kroz njega direktno pomoći izbjeglicama koje dođu u Hrvatsku. I naravno Fond za žene, nastao iz dugogodišnjeg rada na ženski pravima i inicijativa u kojima je Solidarna sudjelovala. U svaki fond može se donirati tijekom cijele godine, bilo trajnim nalogom ili pojedinačnom uplatom, bilo da ste individualna osoba ili poslovno tijelo. A budući da beskompromisno inzistiramo na transparentnom upravljanju, svi podaci dostupni su na našem webu solidarna.hr.
Stipendisti Fonda Desa i Jerko / Foto: Anto Magzan
Josipa: Kako financirate rad?
Karla: Solidarna nije financirana javnim sredstivma, stoga se puno radi na diverzifikaciji izvora financiranja. Dio sredstava prikupljamo kroz kampanje i direktne donacije, drugi dio kroz konzultantski rad i usluge koje pružamo te kroz upravljanje velikim međunarodnim grantovima. Zaklada je kroz ovih 8 godina prepoznata kao pouzdan partner i puno surađujemo s organizacijama civilnog drušva, ali i korporacijama. Često smo pozvani da održimo edukacije za zaposlenike, pomognemo s korporativnim volontiranjem, kao suradnici na određenim projektima ili kao konzultanti za teme kojima se bavimo – ljudska prava, rodna ravnopravnost i slično. Korporativni svijet puno je zainteresiraniji za te teme nego što mnogi misle, između ostalog i zato što unutar svog poslovanja teže društveno odgovornom poslovanju. Nije na odmet napomenuti i da se doniranjem do 2% godišnjeg prihoda umanjuje iznos oporeziv porezom na dobit. Isto tako, mislim da se odnos civilnog i privatnog sektora itekako treba njegovati jer nudi puno potencijala za obje strane. Često nam se firme obraćaju, i ako nam se vrijednosti slažu, idemo u zajedničke akcije. Trenutno surađujemo s Erste bankom na projektu Ostavi dobar trag, namijenjenom osnaživanju udruga. Korporativni sektor je jedan veliki potencijal, suradnje između civilnog i poslovnog sektora su nešto na čemu Solidarna teži i što nam je jako važno. Nedavno smo održali seriju edukacija na temu rodne ravnopravnosti za jednu IT firmu: i to ne samo o ravnopranosti na radnom mjestu, veći u roditeljstvu. A želim vjerovati kako se lagano i miijenja razumijevanje što civilno društvo radi te shvaća dodana vrijednost koju ono donosi.
Josipa: U nekim stvarima i krpate rupe sustavu.
Karla: Naši fondovi jesu usmjereni prema točkama u kojima sustav ili ne djeluje ili djeluje presporo, mi uskačemo kao korektiv. Ali čvrsto smatram da uloga civilnog društva nije da u potpunosti zamijeni ulogu institucija, mi trebamo utjecati na to da se institucije iznutra sistemski mijenjaju, da rade svoj posao te da naš rad bude pozitivan dodatak, a ne osovina.
Josipa: Za vrijeme pandemije reagirali ste na ugrozu mentalnog zdravlja kroz program KRIK – kriza i kreativa, a brzo ste reagirali i na potres na Baniji. Koliko je struktura s puno zakladnika, a malo zaposlenih omogućila brzu reakciju i djelovanje? Čini se da ste fleksibilni i da brzo odgovarate na krize. Što u organizaciji pridonosi brzom djelovanju? Koja je, u tom smislu, razlika između civilnog sektora i državnih institucija, koje su blago rečeno zakazale. Upoznata si i s djelovanjem na gradskoj i državnoj razini, gdje vidiš razliku?
Karla: Mislim da je naša najveća prednost u tome što nam je stalo, ali isto tako u spremnosti, profesionalnosti i pripravnosti na reagiranje u trenutku potrebe. Spomenula si potres u Petrinji – tada smo reaktivirali Fond 5.5. Bili smo na terenu odmah i doslovno tjedan dana nakon potresa donesen je plan i program rada Fonda, ništa se ne radi na pamet. Nedavno sam ponovno čitala taj dokument, ne bih mijenjala ni zarez. To je ta spremnost, čitanje i mapiranje potreba i to ne nužno samo kada se nešto dogodi, nego i cijelo vrijeme osluškivanje situacije u društvu oko nas i svijest o tome, o smjeru u kojem treba djelovati. Tako je došlo i do programa KRIK – kriza i kreativa koji smo realizirali u sklopu programa Kultura u zajednici. Zbog potresa i pandemije jako se puno pričalo o zdravlju, međutim, ti su razgovori, uvijek išli u smjeru fizičkog zdravlja, no s druge strane, što je s mentalnim zdravljem o kojem se i danas, nakon tri godine kasnije, ne govori dovoljno, mada dostupni podaci pokazuju veliku potrebu. Kroz KRIK smo podržali ukupno 15 organizacija koje se bave zaštitom mentalnog zdravlja i to kroz kreativni pristup. Rezultati su bili izvrsni! Posebno bih izdvojila projekt Tajno šumsko društvo umjetnice Ane Zubak koja spaja boravak u prirodi s umjetnošću te pozitivno pridonosi mentalnom zdravlju djece.
Solidarna prepoznaje potrebe zajednice i potom vidimo kako možemo djelovati da odgovorimo na njih. Uz sve naše zakladnice/ke i zaposlenice/ke imamo i veliki broj suradnica/ka. Svaki fond ima svoje vijeće koje čine stručnjaci i stručnjakinje iz tog polja tako da uvijek imamo široku stručnu podršku. Uz fondove koje imamo i koji su direktna pomoć krajnjim korisnicima, imamo i razvijen program dodjele financijskih potpora organizacijama civilnog društva jer Solidarna u suradnji s partnerskim zakladama povlači sredstva od EEA fondova i EU fondova. Trenutno smo dio konzorcija za Active citizens fund (sredstva Islanda, Lihtentštajna i Norveške kroz EEA fondove), kao i konzorcija koji provodi program Impact4Values (financiran sredstvima programa CERV Europske unije). Paralelno povlačimo sredstva i od privatnih korporacija i korporativnih zaklada koje dalje usmjeravamo putem natječaja prema organizacijama civilnog društva u Hrvatskoj. Cilj je jačanje civilnog društva. Sada smo već razvili široku mrežu suradničkih organizacija, suradnika i suradnica, tako da je osluškivanje potreba i praćenje toga što se zbiva s jedne strane lakše, s druge strane teže jer uistinu ima puno potreba pa treba navigirati prioritete. Tu uvelike pomaže nasa Zakladna uprava, koja nam je često i kompas i sidro.
Fond 5.5 / Foto: Zaklada Solidarna
Josipa: Puno si radila na Baniji. Što je Solidarna tamo napravila?
Karla: Kao što sam ranije rekla tamo smo od prvog dana i puno smo toga napravili, od direktne pomoći korisnicama i korisnicima kad su se nabavljale osnovne potrepštine, čizme, donji veš, preko privremenih stambenih rješenja poput mobilnih kućica i kontejnera, sve skupa smo dali na korištenje 51 mobilnu stambenu jedinicu dok se domovi ne saniraju. Nakon toga smo išli u osiguravanje trajnih stambenih rješenja što je bio najveći izazov. Kao i u svim našim programima pristupali smo individualno, tako da smo popravljali manje oštećene kuće, gradili gospodarske objekte, drvene kuće, montažne i kupovali postojeće. Kada dođeš na Baniju, koja je zaboravljena već 30 godina i ne znaš koje su posljedice potresa a koje rata, i gdje je stanovništvo izgubilo svaku nadu, ne možeš jednako pristupiti starijem i mlađem građanstvu. Nama je od početka bilo jasno da će ta obnova potrajati, u tom trenutku je prošlo malo više od pola godine od potresa u Zagrebu, a u Zagrebu se nije ništa poduzelo – to je rečenica koju smo vrlo često čuli od stanovništva Banije: „ Što se mi imamo nadati kad vidimo da ni Zagreb još nije obnovljen.” Pokušali smo drugačije pristupiti starijem stanovništvu kojem je trebala brza pomoć, čim prije ih smjestiti u objekte koji će im vrlo vjerojatno postati njihovi trajni domovi. U isto vrijeme pristupiti mladim, pogotovo onima višečlanim obiteljima na korak da napuste županiju koja je ionako već zaboravljena. Kako ih zadržati? Također, bio je velikih problema s nesređenim imovinsko-pravnim odnosima, legalizacijom objekata, tu smo išli u zajedničku zagovaračku akciju s nekoliko organizacija koja je na kraju urodila plodom pa su donošene izmjene Zakona o obnovi. Dijelili smo financijske potpore građanstvu, ali i razvojnim inicijativama – organizacija, OPG-ova i malih poduzetnika, a kroz rad Koordinacije humanitaraca za SMŽ radili smo veliku procjenu potreba.
Josipa: Koliko ljudi je zaposleno u Solidarnoj, koliko vas obavlja sav taj posao?
Karla: U trenutku kada je počeo potres na Baniji u Solidarnoj je radilo 6 ljudi, ali smatram da je naša velika snaga suradničko djelovanje. Bivša upraviteljica Marina Škrabalo već je u prvim danima nakon potresa sugerirala da se osnuje ono što i dan danas postoji, a to je Koordinacija humanitaraca za Sisačko-moslavačku županiju koja je tada brojala oko 50-tak organizacija, od udruga i neformalnih volonterskih inicijativa do institucija i pojedinaca, a s ciljem što boljeg umrežavanja i razmjene informacija o potrebama jer se znalo dogoditi da dovezeš kontejner na teško pristupačno brdo gdje je prije pola sata netko drugi već poslao svoj. Htjeli smo izbjeći takve stvari i što bolje upravljati resursima, u cilju što brže pomoći i zadovoljenja potreba pogođenog stanovništva
Josipa: Postoje li modeli koje državne institucije mogu preuzeti od civilnog društva, u smislu veće učinkovitosti? Koliko su gradska i državna tijela spremna učiti od civilnog sektora?
Karla: Trebalo bi to njih pitati. U prvim mjesecima, a neki bi rekli i danas, humanitarne organizacije, civilno društvo, neformalne inicijative na Baniji su napravile više nego država. Državi je trebalo jako dugo da se usustavi. Kroz Koordinaciju smo u tada uspjeli ostvariti suradnju s nacionalnim stožerom i izmjenjivali smo informacije. No, nažalost, a tome svjedočimo svugdje, implementacija je uvijek problem. Jedna stvar je izboriti se i ukazati na nešto, a druga stvar je to uistinu sustavno provesti. Civilno je društvo zaista puno napravilo i stalno smo mislili da će se dogoditi nešto da se usustavi i institucionalno djelovanje. Stalno smo ukazivali na mogućnosti, pomagali, savjetovali, trebala je osovina koja sve drži, što bi trebao biti državni sustav, a zapravo bi svi mi trebali biti dodatna vrijednost. Možda najbolji primjer je činjenica da je Solidarna u prve dvije godine od potresa izgradila više kuća od države. Ali i kad sustav ne funkcionira, a vama je stalo, gurate dok se pomak ne ostvari. Npr. jedna gradska ustanova u malom gradu zbog malog broja zaposlenika i slabih upravljačkih kapaciteta treba 6 mjeseci da odgovori na potrebe spajanja 300 kontejnera na vodovodni sustav. S druge strane postoje sredstva, postoje majstori. U toj situaciji mi, civilno društvo, aktivira udruženja obrtnika da oni ponude svoje usluge jer je evidento da u drugom smjeru neće ići. Nedostajalo je puno dobrog menadžmenta i operative, to smo znanje mi imali i stvarno smo uspjeli odčepiti neka uska grla. Bilo je i sugovornika s visokih državnih pozicija koji su bili vrlo otvoreni i suradljivi, recimo tadašnji potpredsjednik Vlade Boris Milošević, koji je uistinu bio voljan čuti i djelovati, Ured pučke pravobraniteljice je uvijek velika podrška. Ali nažalost, trebalo se proći 3 godine da treći ministar graditeljstva svojim dolaskom donese plan koji su civilno društvo i Solidarna od samog starta provodili da se obnova ubrza. S jedne strane, imamo mobilne kućice, to je brza, flaster pomoć, s druge strane razradili smo projekte malih drvenih kuća za starije stanovništvo koji će zapravo postati trajan smještaj. Vidjeli smo da ima puno praznih kuća koje su statički sigurne, imaju zelenu naljepnicu oštećenja i kupovali smo te “zelene kuće” za stanovništvo voljno da se preseli. To su vrlo često kuće srpskog stanovništva koje se nakon rata nije vratilo. One su zdrave, sigurne kuće. Nismo čekali državnog statičara, poslali smo naše stručnjake koji su pregledali te kuće, odradili smo ako je trebalo manje popravke, npr. postavili nove dimnjake, opremili kuće, i uselili obitelji koje su kuću dobile u svoje vlasništvo.
Josipa: Kako ste riješili imovinske odnose?
Karla: Kuće smo kupovali sklapanjem kupoprodajnog ugovora između bivšeg vlasnika i novih vlasnika, često mladih obitelji s djecom koje do tada bile u najmu ili objektu s više vlasnika, a željeli su tamo ostati. Njima smo kupili “zelene kuće” i oni danas žive tamo, ideja je bila brze i održive pomoći. Zadnji model trajnog zbrinjavanja su montažne kuće čije arhitektonske projekte smo dobili kao donaciju od tri Rotary kluba. Njihovi su članovi, stučnjaci iz struke na čelu s Borisom Blaževićem, razvili projekt svega par mjeseci nakon potresa. Mi smo još tada bili spremni ići graditi, no sve se odužilo zbog nesnosne državne birokracije, tako da kuće tek sada završavamo. A zanimljivo je da iste tipske kuće danas gradi i država, budući da smo im projekte, na njihov upit, donirali.
Josipa: Kako ste financirali te projekte?
Karla: Solidarna je kroz Fond 5.5 skupila malo više od 17 milijuna kuna, donacije su došle s dvije strane – direktne donacije građana i građanki iz Hrvatske inozemstva oko 30.000 i oko 600 poslovnih tijela. Najveća pojedinačna donacija je bila milijun kuna, a najmanja par kuna, no njihova vrijednost u vidu namjere je jednaka. Bilo je i jako lijepih situacija. Imali smo jednu djevojčicu koja je slavila rođendan pa je prijateljima rekla da joj ne kupuju poklone, nego uplate za pomoć, a jedna austrijska firma koja posluje u Hrvatskoj donirala je kuću koja je na kamionima putovala 2500 km. Bilo je puno partikularnih situacija, sve skupa jedna lijepa mreža solidarnosti. Mislim da je jako bitno naglasiti da kada govorimo o obnovi ne govorimo samo o obnovi domova, iako to jeste primarno, nego govorimo i oporavku zajednice, jer ako izgradiš kuću, a ne pružiš ljudima razloga da ostanu, nisi puno napravio i ponovo ćeš imati zaboravljeni kraj.
Joispa: Kako ste pristupili oporavku zajednice?
Karla: Imali smo čitav niz akcija kojima smo pokušavali utjecati na oporavak zajednice, od direktne financijske pomoći stradalnicima, financijske pomoći za razvojne projekte, od pomoći OPG-ovima, udrugama, radili smo programe osnaživanja organizacija, umrežavanje, edukativne, kreativne radionice, radionice za ljude u kontejnerskim naseljima, podražavali smo organizacije koje se bave psihosocijalnom i pravnom pomoći koje su se pokazale kao dva najneophodnije oblika pomoći, uz stambenog smještanje.
Prosvijed Dosta! / Foto: Nina Đurđević
Josipa: Solidarna je aktivna u borbi za rodnu ravnopravnost. Koje su vaše aktivnosti i projekti?
Karla: Pitanjima ženskih prava i rodne ravnopravnosti SOLIDARNA se bavi od svog nastanka. Pokušavamo temi pristupiti intersekcionalno i kroz sve naše program implementiramo feminističke vrijednosti. Prva akcija koju je Solidarna napravila 2016. bila je Drugotna na sav glas kao odgovor na sve jači mizogini diskurs koji dolazi iz klerikalnih krugova te sve intenzivnije napade na reproduktivna i seksualna prava žena u Hrvatskoj. Tiskale su se sjajne majice s prigodnim sloganima – štraca, drugotna, neposlušna i od Evinog rebra (muška solidarna majica), a skupljala su se sredstva za podršku ženskim inicijativama. Zatim je tu program ekonomskog osnaživanja Odvažna koju smo radili u suradnji s ACT grupom, IKEAom i u početku MasterCardom. To je program osnaživanja žena, malih poduzetnica koje imaju firme, obrte, gospodarstva koja vode ili žene ili imaju većinu zaposlenica koje su žene. Mislim, ili se bar nadam, da se svi sjećamo akcije Dosta! koju su organizirale feminističke organizacije, uključujući i Solidarnu, u svibnju 2022. kada je jednoj od naših sugrađanki uskraćena medicinska usluga prekida trudnoće. Organizacije su solidarno stale u njezinu podršku, ali i podršku svim ženama. Ta akcija mi je jedan od najboljih primjera građanske solidarnosti kod nas, naravno uz Fond 5.5. Trebao se hitno skupiti iznos od 3500 EUR, a najgori dan za napraviti početak fundraising kampanje je pred vikend. Mi smo uspjeli u 48 sati vikenda prikupili oko 270.000 kn donacija od 1718 fizičkih i 19 pravnih osoba, što je pokazalo da taj potencijal građanske solidarnosti u Hrvatskoj stvarno nevjerojatan. Cijela akcija je uključivala i veliki prosvjed na Trgu bana Jelačića i u desetak drugih gradova, deseci tisuća su se okupili kao bi podržali jednu od nas. Budući da je skupljno puno više novaca nego što je bilo potrebno, preostale donacije postale su seed money za ono što danas u sklopu Fonda za žene provodimo kao programski stup dostupnosti usluga vezanih uz reproduktivno zdravlje. Slična je priča grass root djelovanja bila i s inicijativom #spasime, kroz koju je nastao istoimeni fond za direktnu pomoć osobama koje su preživjele obiteljsko i seksualno nasilje. Krajem 2022. godine smo donijeli stratešku odluku da ćemo taj niz programa kojima se bavimo od starta svesti pod zajednički nazivnik Fonda za žene, što je vrlo česta praksa u svijetu. Tako da vođen feminističkim načelima i vrijednostima Fond za žene operira kroz nekoliko programskih stupova, spomenuto reproduktivno zdravlje, pomoć žrtvama obiteljskog i seksualnog nasilja, edukaciju, prevenciju i ekonomsko osnaživanje, te naravno zagovaranje koje radimo kroz sve naše programe. Veliki dio posla je rad s korisnicima, koje se direktno javljaju za financijsku pomoć, bilo da je to vezano uz medicinski zahvat za reproduktivno zdravlje, bilo da su preživjele nasilje i trebaju sredstva za odvjetničke i životne troškove, najamninu, i slično. Kroz Fond za žene samo od početka ove godine pomogli smo 47 žena s 51 djetetom na njihovom putu ka životu bez nasilja. Pratimo i bilježimo izazove i napore koje žene koje su preživjele nasilje prolaze u cilju da se osamostale, ostvare i razviju te ih kroz financijske potpore Fonda za žene nastojimo podržati na tom putu.
Josipa: S obzirom na terensko i programsko iskustvo i uvid u podatke koje imaš, kako vidiš poziciju žene u Hrvatskoj? Često se inzistira na slici poboljšanja pozicije žena u društvu, no je li to zaista tako?
Karla: Ako samo otvorimo novine, upalimo TV ili bilo koji portal, mislim da je situacija jasna. Rodna ravnopravnost svodi se na check the box sistem, a na postizanju stvarne ravnopravnosti imamo još posla. To se najbolje vidi u kontekstu najranjivijih kod nas, i dok god u medijima čitamo izjave „sama si je kriva”, dok god imamo klečavce koji nesmetano kleče po trgu i mole se za uskraćivanje ljudskih prava, dok god nam se uskraćuju zakonom zajamčene zdravstvene usluge – nije dobro. Sustavne promjene u zakonodavstvu i institucijama su nužne i moraju uključivati međuresornu suradnju, implementaciju, monitoring i analizu stanja. Evo, počnimo sa sustavnom i smislenom implementacijom Istanbulske konvencije, uz bolju povezanost i educiranost institucija i službi. Zar moramo čekati da GREVIO (EU) da opomenu kako bi se stvari mijenjale?!
Upravo kroz komunikaciju sa ženama koje su preživjele nasilje kroz Fond za žene direktno svjedočimo svim manjkavostima sustava na koje su feministkinje više puta ukazivale kroz kampanje, akcije, dopise i otvorena pisma, izvještaje u sjeni. Problem nećemo riješiti radeći na jednom polju, obrazovanje se mora pokrenuti, policija, pravosuđe i socijalna skrb jer o njima ovisi goli život naših sugrađanki. Jednako tako mi kao pojedinci i pojedinke moramo prestati okretati glavu kada je nasilje u obitelji u pitanju, moramo početi vjerovati ženama. I svaka žena mora znati da nije sama.
Prosvijed Dosta! / Foto: Nina Đurđević
Josipa: Kolika misliš da je realna opasnost da se u Hrvatskoj dogodi poljski scenarij?
Karla: Klečavci svakako djeluju na više fronti i imaju veliku međunarodnu podršku. To su prakse koje smo gledali u Poljskoj, a vidimo kakva je danas tamo situacija. Mislim da sve takve tendencije koje vidimo na našim ulicama, u našim novinama, u našoj politici predstavljaju rizik. Vidimo situaciju u Poljskoj, a to smo možda mi za 10 godina, ako se ne trgnemo. Zabrana pobačaja ne znači da se on ne provodi, znači samo da su žene izložene većem riziku. Normalizacija nasilja, patrijarhalnih sterotipa i mizoginije izuzetno je opasna. Prostor sužavanja je tu. S druge strane, svakodnevno svjedočimo potencijalu feminističkih organizacija, općenito civilnog društva kod nas, aktera i ljudi. Naprosto, želim vjerovati da ćemo se uspjeti izboriti za promjene i prije nego voda dođe do grla. Zato treba osnaživati feminističke organizacije i napore, podržavati i ulagati u njih. Imali smo velike rasprave oko klečavaca, i meni je sjajno ovo što Arijana Fridrih-Lekić radi svaki prvu subotu u mjesecu, taj njezin politički angažiran performans svakako podržavam. S druge strane, neki psiholozi često govore da upravo taj tip ličnosti traži pažnju i da ih ne treba hraniti. Mislim da treba posuti trg s kukuruzom netom prije pa da vidimo kolika im je predanost cilju. Svaki novi slučaj nasilja i femicida je toliko poražavajuć i pokazuje koliko smo kao društvo uistinu podbacili. Iskreno vjerujem da je svatko od nas agent/ica promjene. Trebamo krenuti od sebe, regirati i pomoći, trebamo krenuti od odgoja svoje djece, muške, ne samo ženske, to je paralelni tijek koji treba ići, osnaživati djevojčice, educirati dječake. Kod nas je patrijarhalni i mizogini narativ toliko duboko ukorijenjen i noramaliziran da seksizam i ne primijetimo niti se na njega reagira. A poražavajuće je i koliko mlade generacije pokazuju sklonost prema fundamentalističkim stavovima, to je jako zastrašujuće.
Josipa: Spomenula si veliku razliku između gradskih središta i ostalih dijelova Hrvatske.
Karla: Mislim da stalno i opetovano trebamo osvještavati da Hrvatska nije samo Zagreb i druge urbane sredine, da kada i kako god možemo trebamo pokušati uvidjeti što je realnost izvan balončića naših istomišljenica/ka. Korisnice našeg Fonda za reproduktivno zdravlje i nasilje dolaze iz čitave Hrvatske. Kada pričamo o nasilju, nema razlike jesi li iz ruralnog ili urbanog područja, visoko obrazovana ili ne, svima se može dogoditi da postanu žrtve nasilja i trebamo razvijatu kulturu nenasilja. Nasilje ne smijemo gledati kao “obiteljsku” ili “privatnu” stvar. Prosvjed solidarnosti sa žrtvama nasilja vezano uz femicid u Bosni koji se dogodio u kolovozu bio je izuzetno važan i osnažujuć jer je, između ostalog, u solidarnosti pospojio devetnaest gradova i iz Hrvatske, većih i manjih. Inicijativa je krenula odozdo, od poziva na solidarnost iz BiH gdje se organizirala feministička zajednica, a proširilo se na regiju. Ženska mreža Hrvatske je aktivirala svoje članice, i spontano su se žene javljale, okupljale u različitim gradovima. Bilo je lijepo osjetiti tu solidarnost i potencijal promjene. Udruge u Hrvatskoj imaju ključnu ulogu u podršci osobama koje su preživjele nasilje i podizanju svijesti o problemu nasilja.
Josipa: Možemo li ipak reći da raste svijest o rodnoj ravnopravnosti?
Karla: U usporedbi s vremenima kad su nas palili kao vještice sigurno, ali daleko smo od mjesta na kojem bi rodna ravnopravnost trebala biti u 21. stoljeću. U nekim smo se pitanjima pomaknuli naprijed, a u nekima itekako vratili unazad. Kada govorimo o mijenjanjima paradigmi, govorimo o sustavnom radu, jer to je pitanje edukacije, građanskog i seksualnog odgoja u školama, ali itekako pitanje klase i moći. Usitinu mislim da je edukacija izuzetno bitna, od malih nogu, doma i u školama. U tom smjeru seksualni odgoj čim prije uvesti kao obvezni u kurikulum. To je pitanje i educiranja ljudi koji rade u institucijama. Krenimo sa sudstvom, policijom. Izjave koje čujemo od naših korisnica kada govore što im je rečeno direktno u lice su poražavajuće stvari. Imam dojam da žene što god da rade, koliko god da dobro rade i za to su priznate uvijek se moraju tri puta više dokazivati da bi ih percipiralo. Pravila igre naprosto nisu jednaka. Ako smo strastvene i angažirane, vide nas kao histerične, dok su oni naprosto energični. Nedavno sam sudjelovala u jednom druženju s ljudima koje površno znam, kada je jedna majka opravdavala dječaka što fizički gnjavi djevojčicu jer “tko se tuče taj se voli”, gdje je na moju (nježnu) reakciju uslijedilo “pa i nas su tako dečki vukli za pletenice”. Moramo se truditi biti bolji, činiti bolje, razvijati empatiju. Mislim da je moj sin tek krenuo u vrtić kada je s razumijevanjem usvojio da floskula „tko se tuče taj se voli“ nema ništa s ljubavlju i da nasilje nije ljubav. Isto tako, ako gledamo kroz prizmu ulaganja u ravnopravnost, GFW kaže da je svega 1.9% donacija na globalnoj razini usmjerneno je prema organizacijama koje se bave ženama.
Josipa: Solidarna je dobitnica nekoliko nagrada, možeš li reći nešto o tome?
Karla: Iako Solidarna ne radi za nagrade, lijepo je vidjeti da su naš rad i napori prepoznati. Prošle smo godine za rad na potresom pogođenom području dobili nagradu Europski građanin od EU Parlamenata, a naša bivša upraviteljica Marina Škrabalo prepoznata je za svoj rad u Solidarnoj kao Vizionarka godine kroz nagradu T-portala. Uz te dvije recentne, Solidarna je dobitnica i nagrade Diana Obexer Budisavljević za humanost i pravednost koju dodjeljuje Srpsko narodno vijeće, #spasime je dobio IPRA nagradu, a KRIK priznanje od Montessori Global Education Awards. Lijepa je to potvrda i poticaj za dalje. No, važno je opetovano naglašavati da sva ta priznanja i nagrade ravnopravno pripadaju i svakoj našoj donatorici i donatoru, svima koji nas podržavaju i svima kojima kroz svoj rad pomažemo.
