Piše: prof. dr. sc. Vlatka Zoldoš

Tko kaže da znanstvenici moraju biti zapušteni i neugledni i da jedino mare za svoj rad?
Ovo je slogan internacionalne organizacije Future-ish, pokrenute 2011. godine, a koja se bavi rušenjem tabua o znanstvenicima kao krutim, nemaštovitim osobama koje ne zanima ništa osim njihova znanstveno-istraživačkog rada. Ovdje se ne radi samo o tome tko je najbolje odjeven/a znanstvenik/nica, već Future-ish pokazuje na svojoj Stylish Scientist List da i znanstvenici mogu biti fascinantne osobe koje se uz znanost zanimaju i za druga zahtjevna i zanimljiva područja poput sporta, tehničkih inovacija, dizajna, slikarstva, pa i mode. Na njihovoj listi eminentnih znanstvenika, koji su napravili neki inovativni iskorak u svjetskoj znanosti, nalaze se ujedno i znanstvenici zavidnih sportskih postignuća, chefovi (kuhanja), fotografi, ali i modno osviještene osobe. Ova organizacija želi pokazati da mnogi stylish znanstvenici mogu biti uzor i inspiracija učenicima i studentima, te njihovim roditeljima, susjedima, ali i javnosti poznatim osobama. Uključivanjem u znanstveni svijet osoba koje imaju utjecaj na šire mase, poput poznatih glumaca i glazbenika, stylish znanstvenici lakše promoviraju znanost i tehnologiju, te na taj način pomažu u zajedničkom nastojanju da oblikujemo budućnost. Na Future-ish listi su se i prošlih godina našli i eminentni hrvatski znanstvenici Iva Tolić i Igor Štagljar.

Čak i u Hrvatskoj je započet ovaj proces povezivanja znanstvenika s javnosti poznatim osobama, te se na taj način znanost i znanstvenici približavaju onima kojima je inače znanost daleka i nepoznata tema. Nije rijedak slučaj da su me čak i moje prijateljice sa zanimanjem, ali i nerazumijevanjem ispitivale čime se ja to bavim, te su me pitale plaćaju li mi znanstveni časopisi objavljivanje mojih znanstvenih radova. Kada bih im uz smijeh odgovorila negativnim odgovorom, te dodala da naprotiv časopisu ja moram obično platiti da mi objave rezultate (normalni page charge koji većina ozbiljnih časopisa ima) vidjela bih čuđenje u pogledu tih mojih prijateljica, kao da žele reći nešto poput: „Ti se zaista baviš nekim vrlo čudnim, pomalo boemskim poslom“. Mislim da se danas taj naš „čudan“ posao sve više približava običnim ljudima, onima koji ne razumiju točno što je znanost i kako znanstvenici funkcioniraju. Mislim da se upravo isticanjem toga kako i znanstvenice vole lijepu odjeću, vole se našminkati, biti njegovane, izlaziti i zabavljati se, vole muziku, slikarstvo, te se bave sportom i slično, približavamo „normalnom“ svijetu neznanstvenika kako bi nas prihvatili kao manje čudne jedinke.

Foto: Prof. dr. sc. Vlatka Zoldoš ispred Tehničkog muzeja “Nikola Tesla” na predstavljanju kolekcije posvećene hrvatskim znanstvenicima

Poznata je stvar da je važan prvi dojam – kako na prvom „čvenku“, tako i na razgovoru za posao koji želite dobiti, ali i pri nastupu ispred auditorija od nekoliko stotina znanstvenika na znanstvenom skupu gdje ćete izložiti svoje rezultate. Prvi dojam, uz naravno stav i govor tijela, je svakako i naš fizički izgled koji uključuje i njegovu prezentaciju – kako smo odjeveni, kakva nam je frizura, djelujemo li njegovano ili zapušteno. Svima je poznato da će muškarčevom autoritetu na nekom važnom sastanku pomoći savršeno skrojeno odijelo, a ženi saliveni kostim, savršeno izglačana bijela košulja, te uređena kosa i uredni nokti. No, paradoksalno, u svijetu znanosti je upravo obrnuto – najviše se vjeruje da su pravi znanstvenici oni koji ne mare kako su odjeveni jer se smatra da su oni posvećeni samo intelektualnom, samo znanstvenim istraživanjima na kojima rade, pa su stoga i ozbiljniji. Ako se na kongresu pojavi žena koja je odjevena drugačije od ostalih žena, ako se na njoj uočava da odaje „pretjeranu“ pažnju što je jutros odjenula, ili ako slučajno otkriva malo više svoju ženstvenost, nju se odmah i nesvjesno tretira kao neozbiljnu znanstvenicu. Kada dolazim na kongrese i držim predavanja jako promišljam kako ću se odjenuti. Rekla bih da niti po čemu nisam klasična, pa niti u odjevnom stilu. Iako je dobar kostim nešto što bi svaka žena trebala imati u svom ormaru, od mnoštva odjeće koju imam u vlastitom ormaru ja nemam neki klasični kostim koji bih obukla da izađem pred znanstvenu publiku. Stoga često razmišljam što bi izgledalo najmanje otkačeno ili neozbiljno, a opet nikada se ne uspijem othrvati svojoj potrebi za posebnošću. Tako mi nikada ne uspijeva da se uklopim u tu znanstvenu „masu“ i nažalost (ili na sreću) uvijek odskačem tim vanjskim izgledom. Kada sam bila mlađa, na samim početcima moje znanstvene karijere, imala sam strašnu tremu i nesigurnost, tada me jako pogađalo što drugi ljudi misle o meni, time sam se silno opterećivala. Kažu da godine donose iskustvo ali i sigurnost u sebe, a sada znam da je to doista tako. U svojim zrelim godinama osjećam se izvanredno jer sam se oslobodila svih opterećenja zbog moguće „osude“ okoline. Više se previše ne zamaram time što ću obući kako bi me drugi smatrali ozbiljnom znanstvenicom. Naravno, razlog tome su i moja znanstvena postignuća koja su svjetski priznata.

Dugo je vladalo mišljenje da su znanstvenice žene koje ne mare za svoj izgled, ne zanima ih estetika, moda, ili bilo što osim znanosti. Kada se krećete na nekom malo većem međunarodnom znanstvenom kongresu možete uočiti da zaista uglavnom postoji neki tip znanstvenice koji nije previše usmjeren na estetiku. Žene znanstvenice ipak nisu zapuštene žene masne kose, na svakoj od njih se vidi potreba da se malo dotjera, no na njima se može uočiti da im odjeća ili pak neki prepoznatljivi modni izričaj nije visoko na listi prioriteta. Sjećam se početka moje znanstvene karijere, kada sam došla raditi na Zavod za molekularnu biologiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i toga da su o meni kružile svakojake priče. Čak su neke tadašnje profesorice znale prigovoriti mojoj šefici, prof. dr. sc. Draženi Papeš: „Pa, zašto si uzela ovu malu, ne treba nam neka manekenka na Zavodu“. No, ona je bila slična meni – vrlo tvrdoglava u svojim odlukama, vrlo ženstvena i puna joie de vivre, jedan pravi bonvivan – i ne mareći puno za mišljenje drugih ona se nije obazirala na takve komentare, podržavala me u svemu. Bilo je i pitanja, također od meni nadređenih osoba, cijenjenih profesorica: „Pa kako ti imaš vremena da se svako jutro našminkaš i stojiš ispred ormara da odabereš tako pomno promišljenu odjevnu kombinaciju?“. Bili su to uvijek pomalo šaljivi upiti, no ipak s priličnom dozom ozbiljnosti ispod te šaljivosti. Uvijek sam bila promatrana kao neko „svjetsko čudo“ u znanstvenom svijetu, a situacija je postala čak i lošija kada sam došla u Pariz izraditi svoj doktorat. Pariz! Prijestolnica mode za koju uvijek zamišljamo da se njezinim ulicama i svim ostalim kutcima kreću neke prekrasno odjevene žene koje nikada nećemo moći dostići stilom. U Parizu sam doživjela sve samo ne tu romantičnu sliku pariškog stila i mode. Da, naravno viđala sam, vrlo rijetko, žene takvog nedostižnog stila, i to na ulicama oko Rue du Faubourg Saint-Honoré, Avenue des Champs-Elysées, Rue de Francs-Bourgeois, ili nekim finim kvartovima kao Saint-Germain-des- Prés i 7 arondismanu (kvart oko Eiffelovog tornja), robnim kućama Le Bon Marché ili Galeries Lafayette. No u mojem miljeu, laboratoriju u kojem sam radila svoj doktorat, pa čak i u francuskom društvu s kojim sam se družila izvan posla, okruživale su me djevojke i žene potpuno nemaštovito i uniformno odjevene, s nezaobilaznim zaštitnim znakom – šalom obavijenim oko vrata. Niti jedna žena nije imala vrat bez neke ružne krpe oko njega omotane, osim naravno mene. No, niti jedna od njih nije na nogama nosila štikle, a na usnama žarko crveni ruž, osim naravno mene. Bio je to moj zaštitni znak kojeg sam se nažalost, vremenom odrekla ne bih li bila prihvaćena. Velik šef (kako smo ga zvali) cijelog Odjela za evoluciju i sistematiku bilja Sveučilišta Južni Pariz XI izjavio je na jednom laboratorijskom partiju: „Pa Vlatka, ti si zaista jedna super zanimljiva i pametna djevojka“. Bila sam konsternirana tom izjavom i uzvratila pitanjem „Zašto to kažete? Zašto ne bih bila?“ Objasnio mi je da oni, Francuzi, „stavljaju“ žene koje nose štikle, crveni ruž i listaju Vogue, u jedu posebnu ladicu, te da je on svjestan da je to cliché, da on tako ne misli, no da je to jednostavno realnost tog staromodnog tradicionalnog francuskog društva.

Iako sam tada bila šokirana, nisam se htjela pomiriti takvim viđenjem stvari. Nisam se htjela odreći sebe i svog stila s kojim sam živjela od kada sam svjesna sebe, od kada sam bila djevojčica u osnovnoj školi, no zbog toga da budem prihvaćena malo sam se primirila, ali samo privremeno. Maknula sam crveni ruž, štikle sam zamijenila malo debljom petom, ali to je bila jedina promjena. U mojoj glavi nisam mogla shvatiti razlog zašto znanstvenice ne bi trebale polagati na svoj izgled, zašto se to gleda kao nešto negativno i ponižavajuće za struku, dok je posve normalno da su liječnice, arhitektice, odvjetnice uvijek sređene i to ide uz njihovu struku. No, to nisu „isprazna“ zanimanja, koja traže manje angažmana pa zaista ne razumijem taj stereotip neuredne, pomalo zapuštene žene bez stila, kojoj moda ništa ne znači, a koji bi trebao činiti auru znanstvenice. Čak vrlo nedavno doživjela sam nešto što me u najmanju ruku ponovo začudilo. U travnju prošle godine, u modnom časopisu Elle u sklopu priloga „Znanstvenice na vrhu svijeta“ objavljen je tekst o meni i još tri znanstvenice. Ovaj sam prilog objavila na svojoj profesionalnoj stranici društvene mreže Facebook, i začudila sam se kada sam naišla na neobičan komentar ispod te objave. U njemu je pisalo je da bih, kao znanstvenica, trebala biti daleko iznad ovakvih modnih časopisa jer ljudi prirodnih struka, neovisno o spolu, ne listaju ovakve isprazne časopise. Ono što me najviše začudilo je što je komentar napisala žena moje dobi ili čak i mlađa od mene!

Foto: Igor Rudan, Aleksandra Dojčinović, Tomislav Madžar, Vlatka Zoldoš, Gordan Lauc

Prošle godine u travnju, točno sto godina nakon što je ugledni američki stručni časopis The Electrical Experimenter započeo seriju članaka „Moji pronalasci“ o izumima tada već poznatog znanstvenika Nikole Tesle, hrvatska modna dizajnerica Aleksandra Dojčinović predstavila je svoju novu kolekciju Resort 2019 u zagrebačkom Tehničkom muzeju, te ju je posvetila hrvatskim znanstvenicima koji su se istaknuli svojim radom u Hrvatskoj i svijetu. Među pozvanima bili su i akademik Igor Rudan, zatim Igor Štagljar, Gordan Lauc, Iva Tolić, te moja malenkost. Time je ova dizajnerica pokušala spojiti modu, znanost i vizionarstvo Nikole Tesle. Slijedili su i drugi primjeri povezivanja mode i znanosti. Varteks na čelu s Nenadom Bakićem, nakon prvotnog promoviranja nesavršenog muškarca u savršenom odjelu (gdje su se opet pojavili, između ostalih uspješnih poduzetnika i znanstvenici poput Gordana Lauca i Igora Rudana), promovirao i nesavršene žene u savršenoj odjeći od kojih je kao prvu odabrao upravo svjetski poznatu znanstvenicu Ivu Tolić. Da su moda, znanost i izumiteljstvo (uz vizionarstvo) spojivi nedavno mi je ukazala jedna draga osoba koja je u svojim 50-ima odlučila ispuniti svoj san i konačno upisati slikarstvo na Akademiji za likovnu umjetnost i obrazovanje u Ljubljani. Napisala mi je poruku ljetos: „Spremam ispit iz Psihološke podloge vizualne umjetnosti i saznajem zašto se tako dobro razumijemo. Jer imamo dosta zajedničkog….“ te mi je uz tu poruku poslala poveznicu na sljedeći tekst iz te knjige: „Kreativnost se odražava u gotovo svim područjima ljudskog djelovanja, međutim, tri su u prvom planu: znanost, izum i umjetnost. Uzmimo četiri skupine ljudi koji su kreativni u svom poslu: umjetnike, znanstvenike, izumitelje i obrtnike.”

Unatoč promjenama koje se možda zadnjih desetak do petnaestak godina događaju u svijetu znanosti što se tiče promjena uobičajenih stereotipa, svjesna sam da sam još uvijek pomalo neobična u znanstvenom svijetu. Danas je puno žena znanstvenica oko mene koje su njegovane i lijepo odjevene, no ipak moj je modni izričaj svojevrstan izuzetak u tom znanstvenom svijetu i poslu kojim se bavim. U mom slučaju odijevanje je čin metamorfoze osjetljive i vulnerabilne djevojčice u sigurnu u sebe i jaku ženu. Ako se i probudim neraspoložena sigurno će me čin metamorfoze učiniti da se osjećam puno bolje. Kada se otisnem na posao i sjednem u svoj ured, te počnem raditi mene to duboko me smiruje. „Ful oprema“ (kako bi mnogi rekli za moj odjevni stil) usko je povezana s time da sam spremna za kreativno djelovanje na poslu. I tako sama potičem unutarnji vrtlog mojeg stvaralaštva. Ne mogu zamisliti da dođem na posao u trenirci, pa i one dane kada nemam nastavu, dakle neće me vidjeti masa studenata, ili pak sastanke, već ću većinu dana sjediti zatvorena u svom uredu i buljiti u kompjuter. Često me kolege pitaju kako imam volje odijevati svaki dan ulažući toliko pažnje i posvećenosti, kako imam vremena za to? A ja odgovaram da mi to oduzima isto toliko vremena kao da sam obukla trenirku i tenisice.

Foto: Prof. dr. sc. Vlatka Zoldoš u personaliziranoj kreaciji brenda A’marie

Oduvijek sam imala vremena za sve. Iako bih danas željela jednu „inserciju“ (kako bi se u jeziku biologije reklo za umetak) od 5 do 6 sati dnevno, ja ipak uspijevam balansirati ulogu majke, supruge, znanstvenice, a osim toga stignem i održavati brojna prijateljstva. Nikada mi nisu više bile važne veze s mojim ženskim prijateljicama. Jedino što ja ne želim u životu je umrijeti i taj strah od smrti ubijam ljubavlju prema životu – ja moram raditi, stvarati, ali i svakodnevno se kreativno metamorfizirati u neku novu, drugačiju ženu da bih se osjećala živom i uzbuđenom, sretnom – tu je moj medij moja odjeća. Moja životna filozofija je „Sreća nije cilj, sreća je putovanje“. Na tom putovanju mi je dakle bitno da sam većinu vremena zadovoljna, a za to mi je estetika u odijevanju, estetika u domu, estetika u uredu, estetika svuda gdje se nalazim, neizostavna, bez nje ne bih mogla živjeti, ona je moj ultimatum. Ovu bih moju potrebu usporedila s danskim konceptom sreće nazvanim hygge čije značenje zapravo dolazi od norveškog termina za dobrobit, a Danci su ga usvojili kao pojam za sreću, blagostanje i životni stil. Istinska suština hygge-a je težnja za svakodnevnim osjećajem sreće. Ovaj koncept bukvalno zahtjeva samo svijest i sposobnost prisutnosti u trenutku, sposobnost uživanja u sadašnjosti uz jednostavne svakodnevne rituale. Uz moje mnoge rituale potreba za estetikom spada u moj hygge ritual. Ponekad, izmorena „borbama“ koje često moram voditi u svojem poslovnom okruženju, jer biti znanstvenik nije nimalo jednostavna stvar u zemlji poput Hrvatske, kada se vratim kući dovoljno mi je i sama ugodnost mojeg doma kojeg sam sama uredila tako da se tu osjećam bolje nego u najluksuznijem hotelu na svijetu. Dovoljno mi je leći na krevet, otvoriti moj ormar s odjećom, te uroniti pogledom na šarene odjevne predmete (obožavam boje, nisam od onih žena koje se odijevaju u crno, smatram to dosadnim) i izmjenjivu postavu cipela koje stavim kao ukras u ormar ovisno o godišnjem dobu. Volim različite brendove, od onih ekskluzivnih i skupih, do manje skupih, no to mi nije nikakav uvjet da bih nešto smatrala zanimljivim i lijepim. Bitna mi je posebnost koju vidim samo ja u određenom komadu odjeće, pa tako imam u ormaru čak i odjeću koju sam sama dizajnirala, a sašila mi ju jedna iznimno talentirana šnajderica. Veliki sam fan hrvatskog brenda A’MARIE od kojeg imam po nekoliko komada odjeće vjerojatno iz svake njihove kolekcije i to od samih početaka, pa čak i iz vremena kada je Anamarija Brkić radila unikatne haljine. Posebno sam ponosna na dvije unikatne haljine, s mojim izvezenim inicijalima, a koje su bile izrađene uz inicijativu platforme Buro 24/7 za humanitarnu zakladu osnovanu kao uspomenu na prerano i tragično preminulu Ivanu Hodak.

Uz šalicu čaja ili čašu pjenušca i sam pogled na te moje šarene „krpice“ me razvedri, a često buljeći u ormar oslobođena svih misli i problema dobijem najbolje poslovne ideje, kreativnost mi je tada na najvišoj razini. Moja kreativnost se ogleda i u strasti za dizajnom interijera. Potpuno sam sama uredila tri kuće – ovu u kojoj živim u Zagrebu, i dvije kamene kuće na moru. Najveći mi je kompliment kada me ljudi pitaju tko mi je pomogao oko uređenja kuća. Smatram da se upravo zbog one poveznice četiriju tipa osoba iznimne kreativnosti svaki od tih tipova može baviti isto toliko dobro i nekim drugim poslom iz suprotne domene. Stoga smatram da bih bila isto toliko dobra arhitektica, dizajnerica interijera, dizajnerica odjeće, ili pak spisateljica romana, kao što sam odabrala biti znanstvenica. Ljudi su fascinantna bića u kompleksnosti svojih talenata, te se zbog toga ne treba ograničavati stereotipovima, a povlašteni su oni koji mogu svoje talente otkriti i ostvariti.