VLATKA ZOLDOŠ Osvrt na vrijeme korone: Imamo li pravo mladosti oduzeti mladost?

2021-04-26T10:57:09+00:0026. travnja 2021.|Kolumne, Znanost|

Piše: prof. dr. sc. Vlatka Zoldoš

Nedavno je World Happiness Report objavio da je Hrvatska na visokom 23. mjestu najsretnijih zemalja na svijetu, što je najviše mjesto na listi sreće na koje se naša zemlja popela u proteklih 9 godina od kada postoji ova publikacija Sustainable Development Solutions Network Ujedinjenih naroda. Svima je jasno da je u prošloj godini, kada smo uz pandemiju SARS-CoV-2, koja nas je sve zatekla, pretrpjeli i dva jaka potresa, razlog sreći koju stanovnici Hrvatske osjećaju više nego prijašnjih godina sigurno to što smo imali puno razumnije i blaže mjere od ostalih zemalja u EU tijekom pandemije, što drugim riječima znači veći oblik slobode. Ipak, kao i u svim ostalim zemljama EU i u Hrvatskoj se vodi ružni medijski rat između znanstvenika, političara i ostalih uključenih na bilo koji način u pandemiju, a koji su zauzeli suprotne strane – zagovaratelja strogih mjera (pa čak i potpunog lockdown-a) poput nošenja maski i na otvorenom, on-line nastave, rada od kuće, maksimalne zatvorenosti, naspram zagovaratelja razumnih ograničenja ali donekle i slobodnog ponašanja uz osobni oprez i samodisciplinu koji smanjuju vjerojatnost zaraze virusom. Nažalost, medijski rat, senzacionalizam, neprofesionalnost mnogih novinara, koja je u ovoj pandemiji izašla na površinu u najgorem mogućem obliku, uzrokuje velike štete na svaki mogući način. U jednom svom odličnom tekstu Velimir Šonje to naziva (citiram) „novim pandemijskim fašizmom koji se na zastrašujući način prelio na ukupan društveni ambijent, koji je do dan-danas ostao teško zaražen netolerancijom“. U istom tekstu kaže da je „totalitarna (i po definiciji ne-znanstvena) perspektiva pronašla snažne zagovornike upravo u dijelu znanstvene zajednice koja je propagandistički stala iza kineskog crno-bijelog lockdown-skog pristupa povukavši za sobom dobar dio glavnostrujaških medija i, posljedično, horde sljedbenika na društvenim mrežama“. Ne može se bolje reći nego je rečeno.

Ono što me iznimno iznenadilo u trenutnoj situaciji pandemije je stav upravo te znanstvene „elite“ koja je propagandistički stala iza kineskog pristupa. Kako sam i sama dio znanstvenog miljea onda su mi i osobno poznati pojedinci iz ove skupine zagovarača strogih mjera i pandemijskog fašizma. Kao i u svakoj profesiji pa tako i u znanosti nisu svi znanstvenici vrhunski, a usudila bih se reći da u Hrvatskoj neki od onih koji sebe nazivaju znanstvenicima to i nisu. No, u skupini zagovaratelja pandemijskog fašizma radi se o vrhunskim, pametnim znanstvenicima, koji najednom upadaju u zamku nelogičnih razmišljanja vjerojatno potaknutih paničnim strahom za sebe ili pak za svoje bližnje, ili pak potaknutih nekim ne baš moralnim razlozima. Iznenađuje me da ti vrhunski znanstvenici kao da zaboravljaju da nismo svi isti, niti genetički niti epigenetički. Čini mi se da je upravo sada, više nego ikada, u zaborav pala različitost. Kao da smo se vratili 100 godina unazad, a možda i više, i najednom je zavladao totalitarizam, za sve vrijede ista ograničenja i pravila – i oni koji su preboljeli i nisu preboljeli koronu, i oni koji su se cijepili i koji se nisu cijepili, i oni koji imaju antitijela i koji ih nemaju, i oni koji su zaista ugroženi i oni koji nisu, svi u isti koš. Čak bismo se trebali „opustiti i prepustiti“ njihovim savjetima kako se ponašati i živjeti, te ne slušati vlastiti razum.

Na planeti Zemlji nema dvije iste osobe. Čak niti jednojajčani blizanci nisu identični kao što mnogi laici misle, jer ih osim identičnog genotipa definira različiti epigenotip. To znači da je osoba – njezin izgled, njezino ponašanje i njezino zdravlje – rezultat složenih interakcija gena i različitih faktora iz okoliša te jedinke. Epigenetički mehanizmi medijatori su između gena i okoliša na način da se molekula DNA, koja nosi genetičku uputu, označava nekim kemijskim skupinama koje nose poruku genima – budi upaljen i radi svoju zadaću ili budi ušutkan i ne radi ništa. Različit okoliš djeluje na gene tijekom života i mijenja njihovo stanje aktivnosti te na taj način mijenja i izgled, ponašanje i zdravlje neke osobe. Zbog toga se i jednojajčani blizanci tijekom života i starenjem počnu razlikovati. No okoliš nisu samo izvanjski faktori, već oni unutarnji, produkti metabolizma, hormoni i neurotransmiteri koje luči naš organizam, te oni također mijenjaju aktivnost gena. Lučenje različitih hormona i neurotransmitera djelomično diktira i naše emocije i naše ponašanje. Sreća, zadovoljstvo, fizička aktivnost potiče lučenje „dobrih“ hormona i neurotransmitera, a strah, zabrinutost, kontinuirani stres, nedostatak viđenja perspektive, beznadnost potiče lučenje „loših“ hormona i neurotransmitera.

Genetički make-up i epigenetički status su interaktivni – genotip definira jesmo li otporniji ili osjetljiviji na stres, a okoliš (stres) mijenja putem epigenetičkih mehanizama aktivnost naših gena. Zbog naših genetičkih različitosti različito i reagiramo na sve što se u našem životu događa. Neki ljudi su puno osjetljiviji od drugih na krizne situacije. Pandemije su oduvijek postojale, no neki ljudi na to nisu nikada niti pomislili. Nikada nisu niti zamišljali da se ovakva situacija može dogoditi za njihovog životnog vijeka, pogotovo u uređenom, razvijenom, modernom svijetu u kakvom danas živimo. Da ne kažem da neki ljudi ne vjeruju u postojanje virusa jer ih ne vide golim okom i sve što se događa čini im se kao velika prevara, odlaze u razmišljanja o teorijama zavjere. Drugi se pak nezaustavljivo uvlače u vrtlog straha i panike. Prvo im se događa strah od novog i nepoznatog, a onda im se događa novi val straha i panike uzrokovan strašenjem kroz medije, od strane različitih autoriteta, najviše znanstvenika zagovaratelja strogih mjera i apokaliptičnih scenarija, „pandemijskog fašizma“. Nikada do sada nisam doživjela takav medijski pritisak na opće stanovništvo, ali niti takvu moć znanstvenika koji zastrašuju ljude kataklizmičkim scenarijima. Povrh svega, međusobno suprotstavljanje mišljenja, no ne na onaj konstruktivan način, već kroz vrijeđanje i omalovažavanje mišljenja onih iz drugog tabora, stvara ogromnu zbunjenost i osjećaj nesigurnosti u ljudi koji su laici, te gubitak povjerenja u ljude kojima je profesija da razumiju biologiju virusa, interakciju virusa i čovjeka te da to približe laicima. Kome vjerovati?

Velika razlika između pandemije španjolske gripe koja je trajala od ožujka 1918. do lipnja 2020. i pandemije SARS-CoV-2 koja započinje 2019. je upravo nova tehnologija prijenosa informacija – u sekundi možemo doznati i vidjeti što se događa na suprotnoj strani planete. Iznimna moć za manipulaciju ljudima! Oni koji su u najosjetljiviji, a to su bolesne osobe bilo koje dobne skupine i na bilo koji način (fizičke ili psihičke bolesti), najgore prolaze u ovoj suludoj situaciji koja se stvorila oko pandemije SARS-CoV-2.

Prije nekoliko tjedana šokirao me i duboko uznemirio zagrebački slučaj samoubojstva petnaestogodišnjaka koji je od rujna 2020. pohađao nastavu on-line jer su njegovi roditelji tražili od Ministarstvo obrazovanja RH odobrenje za taj način pohađanja nastave i dobili ga, uz obrazloženje da spadaju u ugroženu skupinu od covida19. S obzirom da se radi o petnaestogodišnjem dječaku, roditelji nisu mogli biti u ugroženoj skupini zbog dobi, nego su vjerojatno ugroženi jer su bolesni. Ako je jedan (ili oba) roditelja bio bolestan, ta osoba je već samim time „krhka“ i mentalno zbog svog ugroženog fizičkog stanja. Pritisak medija i sijanje sjemenja straha od covida19 nikako ne pomaže takvim osobama u adaptaciji na situaciju već ih stavlja u nezavidnu situaciju u kojoj oni žele zaštititi ne samo sebe već i svoje dijete kako ne bi ostalo bez roditelja. Dogodilo se suprotno, ono što se nikome ne bi trebalo dogoditi, a to je da su roditelji ostali bez djeteta, a ne dijete bez roditelja. Dogodilo se da roditelji, u dobroj vjeri, nisu uspjeli zaštititi svoje dijete. Dogodilo se da se dijete u pubertetskoj, najosjetljivijoj dobi, nije moglo nositi sa situacijom zatvorenosti te si je na kraju oduzelo život.

Zatvorenost je jedno strašno stanje svijesti za većinu ljudi, nepodnošljivo stanje u kojem osjećamo gubitak slobode, socijalnu izolaciju, ograničenost kretanja, klaustrofobiju, javljaju se simptomi psihičkog poremećaja, anksioznost zbog neizvjesnosti, nepoznatog, nepredvidivog, strah od toga hoće li ikada ponovno biti isto, hoće li ikada više život biti „normalan“, onakav kakvog ga poznajemo. U socijalnoj zatvorenosti, zatvorenosti u jednom domaćinstvu, suživotu samo s nekoliko osoba svaki dan, dan za danom, neke će osobe osjetiti nepodnošljivost života, pogotovo one mlade osobe koje su tek počele svoj život i od njega puno očekuju, što je uvijek slučaj u adolescenciji kada iz djeteta postajemo odrasle osobe definiranih mišljenja, htijenja i planova. Čak i u zatvorima gdje su ljudi lišeni slobode, najgora kazna za neki teški prekršaj je samica, što znači totalna izolacija, uskraćivanje bilo kakvog socijalnog kontakta. Možda netko smatra da je osoba koja si je oduzela život morala imati predispoziciju za tako nešto, no to naprosto ne mora biti tako. Možda je zatvorenost u kuću s roditeljima, nastava on-line, značilo ovom dječaku osamljivanje koje je on doživio poput samice u zatvoru i to više nije mogao podnijeti. Svi ljudi su osjetljivi, no neki svoju osjetljivost dobro štite, malo je onih koji se stoički bore u kriznim situacijama, a sigurno je jako puno onih koje strah naprosto izjeda, blokira i pretvara u drugu osobu od one kakvi su do sada bili, onih koji se loše prilagođavaju. I dok smo skočili na 23. mjesto najsretnijih zemalja u svijetu, još uvijek u Hrvatskoj ima jako puno uplašenih i nesretnih ljudi. Tome svjedočimo svakodnevno čitajući svakakve stavove i izjave na društvenim mrežama. Pitam se kako je tek u zemljama EU koje imaju na snazi daleko strože mjere od onih u Hrvatskoj već preko godinu dana?

Samoubojstvo petnaestogodišnjaka samo je jedan od tko zna koliko slučajeva jer o tome se ne piše. Naime, postoji medijski konsenzus o opreznosti objavljivanja takvih novosti. U jednu ruku to je i razumljivo jer ne želimo javno „poticati“ nestabilne i osjetljivije osobe da dignu ruku na sebe. No, s druge strane pitam se zbog čega ne postoji konsenzus da kao društvo budemo jedni drugima od pomoći umjesto da, dok vodimo rat protiv virusa, vodimo još veći rat jedni protiv drugih, koji na kraju može završiti ovako tragično. Ponavljam, događaj koji opisujem samo je jedan od puno slučajeva o kojima ne znamo ništa jer ih mediji ne prenose. No, taj je događaj u meni izazvao strašnu uznemirenost. Možda zato što sam i sama majka dvojice dječaka pubertetske dobi. Moja prva misao bila je: „Sretna sam što moja djeca ovako dobro preživljavaju situaciju pandemije“. No onda mi se vratila bumerang misao: „Možda je to zato što suprug i ja, kao roditelji, nismo stvorili nikakvu paniku oko pandemije te im dopuštamo da izlaze, da se druže, da žive.“ Roditelji koji su izgubili dijete na tako strašan način kao što je samoubojstvo zauvijek su osuđeni na bol, tugu, patnju. Tko je kriv – roditelji, oni koji donose odluke, autoriteti, mediji, ili pak cijelo društvo? Na bih se niti usudila nikoga okriviti, ali mi kao cjelokupno društvo moramo snositi odgovornost za našu mladost. Slušam prijatelje psihijatre koji mi govore da su bolnice pune adolescenata koji pate od depresije, anoreksije-bulimije i ostalih psihičkih poremećaja, i sve je to „izašlo“ u doba pandemije. O tome se ne piše. Iznose se samo puke brojke – koliko je danas bilo pozitivnih na SARS-CoV-2, koliko je osoba hospitalizirano, koliko ih je završilo na respiratoru, koliko je ljudi umrlo. Detalje ne znamo – koliko su godina imali ljudi koji su umrli, koje su dijagnoze imali, u kakvom su stanju bili kada su hospitalizirani, je li covid19 bio uzrok ili povod smrti? Međutim, što je s mladim životima, s mladošću koja je stup društva, što je s našom djecom, mislimo li u ovoj pandemiji, kada je čini se samo bitno tko je bio ili nije bio u pravu, što će biti s njima i momentalno i dugoročno? Je li opravdano društvo „zatvarati“, nametati ograničenja i time dugoročno štetiti psihičkom zdravlju velikog broja ljudi. Mnogima nije jasno da je čovječanstvo momentalno u ratu, a kao nakon svakog rata i nakon ovoga bit će puno ljudi koji će nositi psihičke posljedice. Opet, priča se o post-covid19 simptomima ili long-term covidu19, no ne priča se o long-term ili post-covid19 posljedicama na djecu, adolescente, mlade ljude. Adolescentima je 6 mjeseci ili godina dana vječnost ako im se donese zabrana izlaska, života. Kaže se „na mladima svijet ostaje“. Kakvu budućnost ostavljamo toj mladosti? Imamo li ipak obavezu i odgovornost kao društvo sada misliti i na mladost, a ne samo na starost?

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.