VEĆE OD TRAUME Autorice filma o ženama silovanima tijekom Domovinskog rata: ‘Očekivale smo veći interes ženskih udruga’

2022-06-17T10:03:33+00:0016. lipnja 2022.|Civilno društvo|

Piše: Bojana Guberac

Pogledale smo nagrađivani dugometražni dokumentarni film dugogodišnje hrvatske novinarke Vedrane Pribačić. Dokumentarac „Veće od traume“ 25 godina nakon Domovinskog rata predstavlja priče žena koje su preživjele mučenja, silovanja i ubojstva najbližih te u sebi nose duboke traume. Film prati grupu polaznica trogodišnjeg, za naše prostore nažalost, atipičnog terapijskog programa. Stječući povjerenje žena Vedrana Pribačić i koautorica i producentica Mirta Puhlovski pred gledateljstvo donose njihova bolna i intimna iskustva, suočavanje s nikad izliječenim traumama te uspijevaju prenijeti iskrenost polaznica bez natruhe patetike. Do samog kraja filma publika ostaje u neizvjesnosti jer Pribačić briljantno uspijeva prikazati stvarni život u kojem zaista nikad ne znamo što će biti s nama u budućnosti. I čeka li nas kao protagonistice filma – sretan kraj i osnaživanje.

Kroz program pružanja grupne psihološke pomoći naziva „ Ja sam mnogo više od moje traume“ u fokusu dokumentarca su protagonistice Katica, Marija, Đurđica i Ana. Ana je jedina Srpkinja u grupi pa se žene, iako sve silovane od strane srpskih vojnika, suočavaju s dodatnom traumom – pitanjem nacionalnosti.

Pribačić i Puhlovski na filmu su radile pet godina. Snimanje filma trajalo je tri godine, a snimljeno je 125 sati dokumentarnog materijala, od kojeg je tijekom šestomjesečne montaže odabrano četiri sata te se šest mjeseci radilo na „brušenju“ materijala i na koncu je uvršten materijal u trajanju od 90 minuta.

Izostao interes civilnog sektora i sustava

Iako je psihološki program bio uspješan od njega se odustalo zbog, kako je rečeno, nedostatka sredstava. Financijsku potporu Pribačić i Puhlovski dobile su od institucija za film. A kada je film izašao, autorice je iznenadilo što ih nitko od relevantnih udruga civilnog društva koje se bave pravima žena i pitanjem nasilja nije kontaktirao niti izrazio interes za program.

„Kada je film krenuo u distribuciju, od ne znam koliko udruga civilnog društva koje se bave nasiljem, pravima žena i sličnim gotovo nitko nam se nije obratio. Pretpostavljamo da nisu ni pogledali film, jer nam nitko nije prišao ni s komentarom niti s interesom za program ‘Ja sam mnogo više od moje traume’, prikazan u filmu. Slale smo im pozivnice, pozive na projekcije, bili smo u medijima, govorile o filmu – nismo dobile niti a. To nas je razočaralo, ali i začudilo. Zašto udruge koje se bore protiv nasilja nisu zainteresirane saznati više o programu namijenjenom upravo ženama – žrtvama nasilja? Jedna je gospođa iz CESI izrazila želju da napravi projekciju u mjestu gdje radi. Film su pogledale Rada Borić i Sandra Benčić. Međutim i kod potonje dvije stalo je samo na pohvalama za film“, iskreno će Pribačić na početku našeg razgovora.

Sam program je bio, dodaje, predstavljen Ministarstvu zdravstva, Hrvatskom saboru, predsjednici Grabar-Kitarović. „Rezultat je da program ne ide dalje zbog nedostatka novčanih sredstava. Što se više ima za reći?“

Koautorica Mirta Puhlovski ističe da ju je nezanimanje civilnih udruga koje se direktno bave temom iznenadio, no sveukupni neinteres, smatra Puhlovski, govori jasno u kakvom svijetu živimo. „Kad je neko suđenje dvoje holivudskih drogeraša glavna tema „ženskih“ pa onda i svih ostalih javnih „intelektualnih“ osoba, kad se društvo bavi tračevima i podmeće ih kao društveno relevantne teme, kad se ljudi za svoja prava okupljaju na prosvjedima koji više sliče „društvenim događanjima“ za fotografiranje poznatih, kad se sve ono bitno što čovjeka može usmjeriti prema unutarnjem rastu i razvoju izbjegava moramo se pitati u čijem je to interesu. Tko profitira od toga da ne slijedimo sebe i svoju istinu pa i svoju prirodu već razne budalaštine koje nam serviraju?“, pita se Puhlovski.

No, ima i onih, dodaje producentica, koji nikad nisu bili zainteresirani za ono što je pomodno, ono što je „In“, koji su tražili ono što je autentično. „Nažalost danas se to mora tražiti jer je skriveno i kad se pronađe većina će to ignorirati jer je opasno po njihov „stil života“. Ja iskreno suosjećam i s jednima i s drugima jer čovjek koji nije spreman na istinu ne može podnijeti niti njen teret, a tek kad podnesemo taj teret slijedi rasterećenje. To je upravo ono o čemu naš film govori.“

Zanimalo nas je kako komentiraju neinteres za temu s obzirom na masovna silovanja koja se trenutno događaju u Ukrajini.

„Žene su oduvijek preplavljene silovanjima, ne samo u ratu. U Ukrajini je sad epicentar i ta tema opet izlazi na površinu iako se u Ukrajini već godinama siluju žene kao dio strategije sukoba. Svaka bi zemlja koja je prošla rat trebala, na nacionalnoj osnovi, napraviti centar za traume koji će provoditi dugogodišnje intenzivne i sistemske integrativne metode kako bi poboljšali kvalitetu života i sanirali traume civilnih žrtava, žena silovanih u ratu i branitelja. To ne bi trebala raditi jedna ili 50 udruga, ludnica, bolnica ili psihijatar već timovi stručnjaka posebno obučeni za ratne traume a isto tako nešto trebalo bi postojati i za žrtve nasilja u obitelji. Naš film pokazuje i nužnost i benefite takve jedne mogućnosti“, odgovara Puhlovski, a Pribačić nam postavlja pitanja koja ćemo kako se ne bi izgubila misao redateljice ostaviti u autentičnoj formi.

„A kako vi na to gledate? Kako se vi osjećate kad vam netko kaže da nije baš zainteresiran za temu rasta i razvoja žena koje su od silovanih žrtava rata postale snažne i samosvjesne? Da, one jesu potpuno marginalizirane bile su i prije, a interes za ovaj film samo to potvrđuje. No to je zato što društvene su vrijednosti temeljene na lažima koje nam „pomažu“ da se ne bavimo nama samima. Sve žene koje ovo budu čitale – kako se vi osjećate što vam tamo neki koji odlučuju, iskazuju nezainteresiranost za nešto što bi vam moglo pomoći ako vam se desi takva vrsta zlostavljanja? Ili bilo koja vrsta zlostavljanja? Od koje vas očito sustav ne može zaštititi. Ali evo, ne želi vam ni pomoći. Tako ja na to gledam. Psihopatija čovječanstva, nemam što drugo reći. S druge strane, publika želi vidjeti ovaj film. Tome su dokaz stajaće ovacije na premijeri i dvije nagrade publike koje je film već osvojio u Hrvatskoj. Javnost je itekako svjesna potreba liječenja trauma i problema seksualnog i drugog nasilja nad ženama. Osim toga, više od 50 posto populacije čine žene, znači da interes za ovakvim programima, a i potrebu rekla bih, ima više od polovice stanovništva.“

Mirta Puhlovski i Vedrana Pribačić, ZAGREB DOX 2022. / Foto: privatni album

„Jadno je sažalijevati te žene“

Redateljica nam priznaje da joj je bilo teško s profesionalne i ljudske strane biti posvećena radu na filmu toliki vremenski period uzimajući u obzir bolnu tematiku. No ipak je uspjela zadržati profesionalizam.

„Bilo mi je osobno vrlo teško na početku, često sam plakala zbog sudbina žena. I te se sudbine stalno ponavljaju, u svakom ratu, u miru.. I nije samo silovanje u pitanju. Zatočena žena ne zna hoće li je silovati jednom ili stotinu puta, koliko njih, hoće li joj taj dan dati jesti, hoće li joj upaliti svjetlo, dati joj na wc, hoće li povrijediti njeno dijete ili majku, a onda kad izađu iz užasa dožive osuđujuću okolinu punu nerazumijevanja, sudstvo koje je takvo kakvo je, sve u svemu – strahota. I danas naše protagonistice sreću svoje silovatelje na cesti. Međutim, morala sam se odvojiti od toga, kako bih napravila dobar film. Kako Mirta kaže, empatija i sažaljenje su dijametralno suprotni. Tijekom snimanja, potpuno sam prestala s osobnom patetikom, jer sam ih upoznala. Pa te žene nisu žrtve, već pravi heroji! Ostati s tom traumom 27 godina, oboljeti od mnogih bolesti, a za to vrijeme raditi, odgajati djecu, brinuti se za obitelj i funkcionirati, potom krenuti na jednu ovakvu intenzivnu terapiju, suočiti se s demonima kako su one napravile i promijeniti perspektivu da bi na kraju ponovno osjetile ljepotu života – pa što ja tu imam plakati? Koliko je to pogrešno i jadno sažalijevati ih? One su hrabre, moćne, svoje, snažne. Sad sam puna divljenja i zahvalnosti.“

Drugačiji terapijski program

Za terapijski program saznala je preko koautorice i producentice filma Mirte Puhlovski, koja je voditelj tehnike sistemskih strukturnih konstelacija, jedne od tehnika koja se može vidjeti u filmu.

„Budući da sam u početku željela snimiti moju susjedu, ženu sa sličnom sudbinom protagonistica filma, koja u tom trenutku nije prošla ama baš nikakvu terapiju, bila sam svjesna da ne mogu snimati film o takvoj osobi bez stručne pomoći. Raspitivala sam se među liječnicima i psihijatrima, međutim nitko u Hrvatskoj nije provodio niti čuo za ikakav program namijenjen specifično žrtvama ratnog silovanja i zatočeništva. A u institucijama je isti tretman za ljude koji pate od raznih psihičkih bolesti – psihoterapija, uz medikamente unutar bolnica. Jedina udruga koja je imala nešto drugačije je Udruga Žene u Domovinskom ratu kroz zakladu Sunčica. I za to je znala Mirta jer poznaje jednu od osnivačica programa, Branku Devčić. Program „Ja sam mnogo više od moje traume“, radi osim na duši i na tijelu, jer trauma ostaje i u tijelu, a konvencionalna medicina to nekako čini mi se zanemaruje. Program mi se jako svidio kao i njegovi postulati i ciljevi, vidjela sam da ženama pomaže. A i kad slušamo o ratu, uglavnom slušamo samo o traumi. Željele smo napraviti nešto drugačije, pokazati neko svjetlo na kraju tunela, traumu prikazati kao jednu točku iz koje možemo mijenjati stvari. Na bolje. Također, bilo mi je važno prikazati rat iz ženske perspektive“, ističe Pribačić.

Put do povjerenje žena

Doći do povjerenja žena koje su povjerenje u ljude izgubile zahtjevan je pothvat. Pribačić smatra da su način na koji su ženama prišle, kako su snimale te davanje slobode ženama da same odabiru trenutke u kojima im je ugodno biti pred kamerom ključni faktori za stvaranje međusobnog povjerenja.

„Također i terapeuti su nam pomogli u međusobnom prihvaćanju i prihvaćanju kamere u intimnom prostoru terapije. Program ih je osnažio da govore. No povjerenje je moralo biti obostrano – i ja sam njima morala dati povjerenje – prvo da ću imati sretan kraj filma, što nije uopće moralo tako biti. Mogla je terapija ne uspjeti, mogle su se razboljeti, mogle su odustati od terapije ili filma. I što bih ja s pet godina snimanja? Tako da smo se međusobno prepoznale. Protagonistice su se nekako prirodno istaknule tijekom snimanja. U početku smo snimale cijelu grupu žena, i mislile da ćemo imati šest protagonistica. Međutim, tijekom snimanja shvatile smo da kroz upravo ove četiri protagonistice najbolje možemo prezentirati njihovu zajedničku priču.“

Tijekom snimanja svako malo su se suočavale preprekama i izazovima. Što se tiče dramaturgije, kaže Pribačić, brinule su se hoće li uspjeti posložiti radnju tako da je gledatelj može tečno pratiti. Pitale su se kakvu radnju uopće ima film koji govori o unutarnjoj promjeni? Kako to uopće prikazati?

„Sama sam snimala ton, kako ne bismo previše filmske opreme i ljudi uveli u prostor radionica. Nismo željele smetati njihov terapeutski proces. Bojala sam se stalno hoću zeznuti nešto sa snimanjem tona jer do tada nisam snimila ni intervju s mobitelom, a kamoli ozvučavala prostoriju, šest žena i imala miksetu zvuka u rukama. Ali sad kad gledam unazad, jedan od većih izazova su mi bile financije. Ne možeš raditi nešto drugo kad snimaš ovakav film jer ti uzme sve vrijeme. A teško da će za hrvatski dokumentarni film koji nerijetko poput nas autori rade i po pet godina ikada biti dovoljno sredstava da bi dobivala honorar s kojim bih mogla preživjeti pet godina, a da radim jedan film pa onda sam sebi skidaš honorare da bi platio nešto ‘bitnije’ za film.“

Film trenutno igra po raznim art kinima, a njegovu televizijsku ekranizaciju gledat ćemo na HRT-u koji je koproducent. Kad? Ne zna se.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.