Nastavljajući rad na pravima Romkinja, intenziviran unatrag nekoliko godina, Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” u povodu Međunarodnog dana žena organizirao je 9. ožujka 2026. okrugli stol pod nazivom Kuća za nas posvećen temi sigurnosti i rodno uvjetovanog nasilja. Naziv je izveden iz veoma uspješnog romana Sigurna kuća hrvatske književnice Marine Vujčić.
Podijeljen na dva dijela – na razgovor s književnicom Vujčić i nakon toga na panel-raspravu s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova Višnjom Ljubičić, psihologinjom Senkom Damjanović iz doma Duga-Zagreb te romskim aktivistima Anesom Šabani Prusina i Ardijanom Gašijem – okrugli stol je pitanju rodne (ne)ravnopravnosti, posebno one u romskoj zajednici, pristupio iz više dobro pogođenih smjerova. To je potvrdio i velik odaziv sudionika i sudionica iz državnog, civilnog i medijskog sektora.
Kako bi temu okruglog stola smjestila u odgovarajući kontekst, jedna od moderatorica Maja Grubišić u uvodu je citirala dio govora bivše europarlamentarke Soraye Post sa zagrebačke Konferencije Romkinja: “Kad sam bila djevojčica, već sam znala kako izgleda diskriminacija. Moji roditelji željeli su da idem u školu, učim i izgradim bolju budućnost. No škola je rekla: “Ne želimo romsku djecu ovdje.” Rekli su da imam problema s koncentracijom i poslali me na psihološko testiranje. Sjećam se kako sam sjedila u toj sobi i točno odgovarala na svako pitanje. Na kraju je liječnik rekao: “Ovo dijete je vrlo inteligentno.” Bilo je to prvi put da me netko vidio onakvom kakva zaista jesam – ne kao stereotip, već kao sposobnu, malenu Romkinju. To je iskustvo ostalo sa mnom. Naučilo me da, kada društvo zatvara vrata, moramo pronaći prozor i otvoriti ga, ne samo za sebe već i za druge.”
Na traženje alternativnih puteva referirala se uvodno i predsjednica SRRH “KALI SARA” Suzana Krčmar, dodavši kako “ni građani ni institucije nisu u potpunosti svjesni s kojim se preprekama Romkinje suočavaju i što sve nose na svojim leđima”. Govoreći o rodno uvjetovanom nasilju i institucionalnoj zaštiti žena, kazala je “da je realnost na žalost takva da su kapaciteti u sigurnim kućama mali i da kao društvo ne djelujemo dovoljno, pogotovo zato što su potrebe velike.” Zato je pozvala Romkinje i sve koji ih podupiru u borbi za prava žena da budu još glasniji i ustrajniji.
Saborski zastupnik Veljko Kajtazi istaknuo je zadovoljstvo činjenicom da je SRRH “KALI SARA” prošle godine organizirala tri događaja posvećena pravima Romkinja: okrugle stolove Zapošljavanje Romkinja 50+ i Romkinje i mediji te već spomenutu Konferenciju Romkinja u studenom. Rekao je da su se zahvaljujući tim događajima poslale snažne poruke i postavili kvalitetni temelji za daljnji rad.
Marina Vujčić i Ana Plenča / Foto: Žene i mediji
Roman o neljubavi
U razgovoru s drugom moderatoricom okruglog stola novinarkom Anom Plenča književnica Marina Vujčić govorila je najprije o motivaciji za pisanje romana Sigurna kuća. “Prije sedam-osam godina počele su me uznemiravati vijesti o femicidu, odnosno način na koji se o njemu piše. Naslovi poput “Ljubomorko zatočio suprugu” ili “Nije mogao podnijeti što ga je napustila” ne samo da su pogrešni – jer umanjuju zločin počinitelja i žrtvu femicida pretvaraju u njegova krivca – nego i kod publike stvaraju otupjelost na ono o čemu se kod femicida radi. Usprkos tome što je Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova negdje u to vrijeme izradio Kodeks o medijskom izvještavanju, koji je potpisalo više od deset velikih medijskih kuća, efekta nema jer nema dovoljno sankcija ni kazni. Na komentare ispod takvih tekstova kao što je komentar “Zašto ga nije ostavila?”,” kazala je Vujčić, “odgovaram podatkom da je 80 posto žena ubijeno baš zato što su ostavile svoje partnere.”
Na pitanje o odnosu fikcije i realnosti u romanu Vujčić je odgovorila kako joj je bilo važno da roman bude dokumentaran. “Za roman sam istraživala tri godine. Mnogo materijala preuzela sam iz priča žena koje su živjele u nasilnim vezama, dakle od žena žrtava nasilja, čak i od žena u kaznionicama koje su, u nekoj vrsti samoobrane, ubile partnere. Roman govori o tome kako izgleda nasilna veza i kako se iz “velike ljubavi” razvije zlostavljanje. Isto tako, govori o tome da je sustav koji bi trebao zaštititi žrtvu nasilja jako inertan i neučinkovit i da uopće nije na strani žrtava nasilja.”
“Rijetko se dogodi da žena ubije muža i to je gotovo uvijek u samoobrani. No društvo i pravosuđe to ne opraštaju jer nemaju razumijevanja za to da se žena u tom trenutku branila. Kad u novinama čitate vijesti o femicidu, pročitat ćete kako je ubojica “bio drag i pozdravljao susjede”, ali za, recimo, Anu Magaš, koja je ubila supruga, nikad nitko nije napisao da je “lijepo pozdravljala susjede”. Ona je već od prvog dana bila “promiskuitetna”, “zla” i “samo se htjela riješiti muža”.” Vujčić se osvrnula i na naslov romana za koji je rekla da je ironičan. Naime, prva sigurna kuća za protagonistkinju romana Ladu Lončar bio je – zatvor u kojem je završila nakon ubojstva supruga. Nije bila sigurna ni u prvoj obiteljskoj kući, onoj roditeljskoj, jer joj je u njoj uništeno samoupouzdanje, što je onda stvorilo podlogu za toksičnu i nasilnu vezu. “Ženu se odmalena uči poslušnosti”, rekla je Vujčić, “a kada uđe u brak, već je baždarena na to da joj je normalno biti poput muževa vlasništva. I onda je pod izgovorom “velike ljubavi” muškarcu dopušteno činiti bilo što prema svojoj partnerici. Zbog toga je važno djelovati i na muškarce. Drago mi je što su moj roman čitali i muškarci, a pogotovo mi se svidio komentar jednog čitatelja koji je rekao da je zbog romana počeo preispitivati svoj odnos prema ženama. Moje djelo bavi se time kako ljubav ne smije izgledati. Još nam kao djeci govore onu rečenicu: “Tko se tuče, taj se voli”. To nije ljubav. Ljubav je sigurna kuća – kuća povjerenja, podrške i dijaloga”, zaključila je Vujčić.
Što će ljudi reći
Na panel-raspravi u drugom dijelu okruglog stola pravobraniteljica Višnja Ljubičić pohvalila je roman Sigurna kuća, opisavši ga kao priručnik o temi obiteljskog nasilja jer suptilno prikazuje sve elemente toga negativnog fenomena. Kazala je da rad na rodnoj ravnopravnosti treba početi još u najranijoj dobi u odgojno-obrazovnim institucijama, a u prevenciju svakako ulazi i sustavna edukacija stručnih osoba. Važnu ulogu imaju i pravosudna tijela jer često daju preblage kazne koje šalju lošu poruku. “Radili smo analizu zadovoljstva počinitelja i žrtava rodno uvjetovanog nasilja odlukama suda. Rezultat je da su počinitelji dvostruko zadovoljniji odlukama suda. To puno govori o sustavu u kojem živimo”, upozorila je Ljubičić.
Druga sudionica panela, psihologinja Senka Damjanović govorila je o Romkinjama koje zaštitu traže u sigurnoj kući Duga-Zagreb. Udio Romkinja u ukupnom broju štićenica je 12 posto, što je znatno više od udjela Romkinja u ukupnoj populaciji žena u Hrvatskoj. To znači da je nasilje prema ženama u romskoj zajednici češće, a Damjanović ga je objasnila višestrukim teretom koji Romkinje nose, od onog siromaštva i diskriminacije do rodne neravnopravnosti. Dodatan problem je to što Romkinje često ne govore o nasilju koje trpe, a mnoge ga i – ne prepoznaju.
Iz perspektive muškarca o temi rodne ravnopravnosti govorio je aktivist Ardijan Gaši. Nepatrijarhalan odgoj kroz koji je prošao pozitivno je utjecao ne samo na njega i njegovu sestru nego i na Ardijanov brak i roditeljstvo. Premda je njegova majka odrastala u tradicionalnijoj obitelji, u svoju je djecu htjela usaditi načela ravnopravnosti, samostalnosti i slobode izbora. Komentirajući preispitivanje muškaraca, o čemu je govorila Marina Vujčić, Gaši je istaknuo je da to iznimno važno za zdravu partnersku vezu.
Aktivistkinja Anesa Šabani Prusina iz SRRH “KALI SARA” fokusirala se na strukturni negativni pritisak rečenice “Što će ljudi reći”. Ta rečenica, primjerice, pred mladu osobu postavlja očekivanja koja se kose s njezinim razvojem. “Kada osoba koja je odrastala u zajednici s rigidnim očekivanjima dođe u rizičnu situaciju, ona se neće maknuti iz nje, nego će ostati i trpjeti maltretiranje. Voljela bih da mlade žene koje danas sjede u publici više ne budu pod pritiskom onoga što će drugi reći.”
Izvor: Phralipen.hr / Matej Čolig
