Piše: Ivana Perković Rosan
Nakon što su od granatiranja pobjegle s djecom na sigurno u Hrvatsku, Ukrajinke Tatiana Karkachova i Natalia Kaliužhna krenule su u potragu za poslom kako bi sebi i svojim obiteljima osigurale egzistenciju. I dok ističu kako su zahvalne ljudima koji su prema njima jako ljubazni i srdačni ono što nisu očekivale je kako će njihov najveći problem postati ostvarivanje prava na zdravstvenu skrb. Naime, kako nam objašnjava i prevoditeljica Natalija Lumezi iz Isusovačke službe za izbjeglice sustav ne funkcionira kako bi trebao.
Kako drugačije objasniti situaciju u kojoj se našla jedna od trudnih Ukrajinki koja dva mjeseca ne može naći obiteljskog liječnika koji bi je primio i dao neophodne uputnice. Ni krive ni dužne žene koje proživljavaju agoniju izbjegličkih dana našle su se u grotlu hrvatske birokracije. I dok na papiru imaju zajamčena prava na zdravstvenu skrb, stvarnost nekih je nažalost takva da nisu dovoljno ni upoznate s načinima ostvarivanja svojih prava, a još teže ih i ostvaruju.
Jedan od velikih problema je i manjak prevoditelja koji bi s njima išao liječniku. Iako ona nema problem s hrvatskim jezikom, Natalia Kaliužhna nije krila razočaranost zdravstvenim sustavom čije mane je dobro upoznala zbog svoje kćeri koja ima šećernu bolest.
‘U Ukrajini sve ide elektronski, a u Hrvatskoj moraš ići od jednog do drugog, pa trećeg i četvrtog doktora to je strašno. U nas nazovete obiteljskog doktora, ne trebate ići kod njega i on vas pošalje endokrinologu kod kojeg sve dobijete, uputnicu za inzulin i sve što treba. Sve kod njega napravite, pretrage krvi i analize na jednom mjestu’, priča s nevjericom.
S traženjem posla u Hrvatskoj nasreću nije imala problema. Natalija je nakon tri mjeseca uspjela naći posao u svojem području. Naime kao ayurvedska terapeutkinja zaposlila se u jednom zagrebačkom salonu zdravlja i ljepote.
‘Sve je dobro, jako dobri ljudi, ekipa je prekrasna, jedino što je mala plaća. Moraš stalno na nečemu štedjeti’, priznaje Natalia dok prevoditeljica Lumezi nadodaje kako situacija u kojoj se izbjegle Ukrajinke nalaze zaista nije nimalo laka. Naime, one uz sve troškove koje svi imamo proživljavaju neizvjesnost jer ne znaju koliko će dugo ostati u prostorima u kojima trenutno borave, moraju plaćati najamninu, režije i imati sa strane dovoljno da prežive ako danas-sutra moraju izaći iz tih prostora.
Tatiana Karkachova, Natalija Lumezi i Natalia Kaliužhna / Foto: Ivana Perković Rosan
Za razliku od Kaliužhne kojoj učenje hrvatskog jezika sjajno ide njena djeca, 20-godišnja kćer i 17-godišnji sin nadaju se da će se što prije vratiti doma pa se ne trude toliko učiti jezik. No, s druge strane, itekako su aktivni u pomaganju svojim sunarodnjacima, objašnjava prevoditeljica Lumezi. Tako sin pomaže kao volonter u JRS-u, uređuje telegram platformu koja pomaže svim Ukrajincima, oko 300 njih na dnevnoj bazi da ih informira o svim pitanjima koja njih brinu, a kćer puno pomaže ženama s malom djecom i kad god ima slobodan trenutak uskače oko čuvanja djece.
Njena sunarodnjakinja Tatiana Karkachova priča kako je njen sin Miroslav bio taj koji je, kada su bježali iz Irpinja, htio da dođu baš u Hrvatsku.
‘Rat se pojačao, dijete i ja smo morali pobjeći. Moj sin tinejdžer koji se bavi nogometom rekao mi je: Mama u Hrvatskoj je jako razvijen nogomet, mi moramo krenuti tamo. Sada trenira u HAŠK-u, lijepo je primljen, jako mu dobro ide i sretan je’, kaže Tatiana koja je u Hrvatsku došla u ožujku, ali još uvijek nije uspjela pokrenuti posao, iako je krenula s puno entuzijazma.
‘Dijete je odmah krenulo trenirati, a ja sam počela razmišljati kako zarađivati da bi mogli preživjeti. Prva ideja koja mi je pala na pamet je nahraniti naše sunarodnjake s ukrajinskim jelima. Okupila sam oko sebe žene koje su bile kuharice u Ukrajini i bavile se cateringom i odlučile smo pokrenuti nešto slično ovdje. Do sada sam uspjela otvoriti dioničko društvo, ali tražim prostor da bi u njemu mogla otvoriti restoran s ukrajinskim jelima. Na taj način za sebe rješavamo više problema, prvo zapošljavamo naše izbjeglice, a drugo hranimo našu djecu. Otvorio se dječji vrtić za Ukrajince koji vode Ukrajinci i mi želimo tu djecu hraniti’, rekla je Tatiana koja je objasnila kako je većina djece na početku imala poteškoća s probavom jer nisu naviknuli na jače začinjenu hrvatsku hranu.
No, ni tu ne ide sve glatko, osim traženja prostora naišla je već i na probleme s papirologijom.
‘Za tri tjedna pogledali smo osam restorana, ili je previše skupo ili su prostori toliko mali da mogu poslužiti samo za catering ili gazde traže plaćanje tri-četiri mjeseca unaprijed. Uz to se pojavio novi problem, koji intenzivno rješavamo zadnjih mjesec dana. Kada sam otvorila firmu nisam znala dobro hrvatske propise i hrvatske zakone, a računovotkinja mi nije dala adekvatnu informaciju što sada pokušavamo riješiti”, kaže nam na kraju našeg razgovora Tatiana.
