Prenosimo članak naslova “Moja supruga, poznata novinarka, morala je na bolnu operaciju. Tad sam shvatio koliko naš sustav omalovažava ženske bolesti“ autora Josipa Šarića objavljen 30. kolovoza 2025. na portalu Telegram.hr. Riječ je o prvom tekstu iz autorskog serijala “Ženska bolest” ostvarenom uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
Piše: Josip Šarić
Ovo je velikim dijelom vrlo osobna priča. Priznajem, nikad nisam posebno razmišljao o takozvanim “ženskim bolestima”. Dok je prvi razlog jasan – nisam žena, drugi je možda taj što sam uvijek bio okružen jakim ženama koje su minorizirale svoje “ženske” probleme.
Od tinejdžerskih fora o neprovjerljivosti toga što više boli – udarac nogom u muško međunožje ili ženska menstruacija – do, sad tek vidim, omalovažavanja problema kolegica na fakultetu ili poslu kad bi govorile da imaju bolnu menstruaciju, obilno krvarenje i da netko treba preuzeti njihovu obavezu. Da, i ja i mnogi moji kolege vidjeli smo to kao izvlačenje.
No, kako život ide, skupljaju se godine i vlastiti posjeti doktoru postaju češći i kompliciraniji, tako je i s mamom, sestrom, suprugom, prijateljicama. Pravo buđenje i shvaćanje problema i posljedica “ženskih bolesti” nastupilo je prije tri godine, kad je supruga morala na operaciju.
Novinarka na operaciji
U našu je kuću i u moj život stiglo niz kratica koje sam morao guglati: PAPA je loš, CIN je visok, HSIL također. Nataša ide na operaciju, tješi i sebe i mene i cijelu obitelj da nije najgore, tj. operacijom će se spriječiti najgore.
Ona je ipak Nataša Božić, novinarka televizije N1, za nju je to još jedna od sto obaveza koju će odraditi. Ipak, vidim i osjećam da se muči i boji, dijete je malo, nisu se nikad odvajali, a sad slijedi operacija i bolnica. Bilo je stresno prije zahvata, no iznenađenje nastupa na dan zahvata.
“Gospođo, moram Vas upozoriti da se nakon ovog zahvata najmanje trideset dana trebate suzdržavati od spolnih odnosa.” To je bilo prvo na što mi je mladi liječnik specijalizant svratio pozornost neka tri sata nakon obavljenog postupka LLETZ konizacije, što je stručni naziv za odstranjenje dijela grlića maternice zbog rizičnih promjena na stanicama. Dijagnoza: N87 displazija vrata maternice. Nakon što je još rekao da je zahvat prošao dobro i da se, ako se osjećam dobro, mogu spremiti za doma, pitala sam ja njega: “A bolovanje? Kad smijem na posao?”
Sa stola na posao
“Sutra!”, odgovorio je. “Slobodno možete već sutra na posao, ne morate ići na bolovanje nakon ovog zahvata. Ali nužno je da se pridržavate zabrane spolnih odnosa trideset dana”, ponovio je za svaki slučaj, prisjeća se Nataša dok razgovaramo o problemu modernog pristupa “ženskim bolestima”.
Pitam je li bila sretna jer ide odmah doma, ali ona vrti glavom. “Bila sam zbunjena, pa i zabrinuta. Pazi, tog jutra (29. rujna 2022. godine) oko 9 sati bila sam na operacijskom stolu, pod lokalnom anestezijom osjetila sam miris vlastita spaljenog mesa i osjećala sam priličnu neugodu, zapravo i bol tijekom zahvata.
Da to nije samo moje iskustvo, nego očekivano neugodan zahvat, govorila je činjenica da je u operacijskoj sali uz mene bila i medicinska sestra koja me cijelo vrijeme držala za ruku, tješila i zapričavala kako bi neugoda bila što manja.
‘Vratite se raditi’
Liječnik specijalist obavio je zahvat, koji je trajao petnaestak minuta, i već oko podneva bila sam spremna za otpust. U sebi sam imala par metara gaze koju sam sama, rekao mi je liječnik, trebala izvući iz sebe nakon par sati”, priča mi dalje Nataša. Da će moći doma isti dan, doznala je tog jutra u pripremi zahvata.
“I to mi je bilo čudno, no iskreno sam se šokirala kad mi je liječnik rekao da već sutra mogu na posao. Pa kako ću sutra već raditi, ići s terena na teren i vući stative od kamere, a danas mi je odrezan dijelić tijela? Kad sam ginekologinji u primarnoj praksi rekla da idem na ovaj zahvat, otvorila mi je bolovanje na tri dana, uz riječi ‘Pa ćemo vidjeti za dalje’. A sad doktor kaže da već sutra mogu na posao.” Nataša priznaje da joj se u glavi vrtilo stotinu pitanja, javio se strah i zabrinutost.
Moja supruga odležala ipak tri dana, koliko je imala već propisanog bolovanja, i u ta tri dana lagano krvarenje nije ni u jednom trenutku sasvim prestalo. Na posao je išla s ulošcima, svaki dan ispitujući i sebe i mene je li normalno da i dalje krvari, je li to uobičajeno ili je komplikacija, pretjeruje li sa strahom. Nismo znali jer nismo doktori.
Krv u Saboru
“Da stvar ipak nije u redu, otkrivam nakon jednog teškog dana na poslu kad sam posred Sabora obilno prokrvarila. Tog 12. listopada odlazim u Hitnu ambulantu bolnice u Vinogradskoj, gdje mi ponovno stavljaju tampon i otpuštaju me doma da ga sama izvadim nakon osam sati. I naravno, mogu dalje na posao. Bolovanje nije potrebno.”
Idućeg tjedna, 17. listopada ista situacija, obilno krvarenje iz rodnice, ponovno hitna, ponovno tampon i Monsel otopina. Ovog puta Natašu ostavljaju preko noći.
“Cijelo to vrijeme bila sam izvan sebe od zabrinutosti i straha. Imala sam malo dijete, vrlo stresan posao i proganjao me osjećaj da se nešto jako loše događa s mojim zdravljem, a da liječnici to uopće ne doživljavaju kao problem. Kako može biti normalno da krvarim i dvadeset dana nakon operacije, poslije koje su me odmah drugi dan poslali raditi?
Izostanak poštede
Sutra mi je vrlo ljubazan i smiren liječnik Ante Vuković, koji je i obavio operaciju, objasnio da se u nekom manjem broju slučajeva “stvari nakon LLetza znaju zakomplicirati”, da sad više ne krvarim i da mirujem par dana. Dolazim u ordinaciju primarne prakse, a doktorica se promijenila. Treći ginekolog u primarnoj u četiri godine. Kad sam novoj doktorici objasnila o čemu je riječ, dala mi je još tri dana bolovanja”, sjeća se Nataša kako je priča tad završila.
Na dokumentu s kojim je otpuštena iz bolnice pisala je nova dijagnoza: “N93.9 Nenormalno maternično i vaginalno krvarenje, nespecificirano”.
“No, ja se nisam mogla oteti dojmu da je to ‘nenormalno maternično krvarenje’ vrlo specificirano i da mu je uzrok činjenica što nakon operativnog zahvata nisam imala adekvatno vrijeme za poštedu i mirovanje”, zaključuje Nataša.
Kako je bilo 1980-ih
Takav zaključak dodatno je potpirivala činjenica da su čak dvije žene iz našeg najbližeg okruženja svojedobno bolovale od iste bolesti, odnosno imale vrlo sličnu dijagnozu i isti zahvat, konizaciju ili odstranjivanje djelića grlića maternice. Dok je Nataša bila u bolnici, njezina mama Ana stigla je kod nas da pomogne oko čuvanja našeg tad četverogodišnjeg sina.
“Kad se kći istog dana nakon konizacije vratila doma, miješali su mi se osjećaji. Bila sam sretna što je sve dobro završilo, ali mi nikako nije bilo jasno kako je moguće da se tako brzo oporavi. I sama sam prije više od trideset godina prošla isti postupak sa sličnom dijagnozom. Tad se to smatralo značajno ozbiljnijom opasnošću po zdravlje. Sjećam se da mi je ginekolog nakon lošeg Papa testa i visokog CIN-a rekao da su promjene na stanicama početak karcinoma i da je zahvat hitan, a oporavak dug”, prisjeća se Ana.
Zbog visokog CIN-a, Ana je 1985. godine prošla postupak konizacije. “Djeca su mi tad imala devet i pet godina, bila sam u strahu od prognoze liječenja, ali i od razdvajanja. Brzom i kvalitetnom intervencijom liječnika te dugotrajnim bolovanjem s tri produženja u ukupnom trajanju od dva mjeseca srećom sam tu ružnu dijagnozu ostavila iza sebe zauvijek”, prisjeća se Natašina mama Ana Božić, koja je nedavno proslavila 74. rođendan.
Dugotrajno bolovanje
Podatak u njezinu zdravstvenom kartonu kaže da je konizaciju imala u rujnu 1985., na bolovanju je prvo bila od 17. rujna do 16. listopada. Nakon kontrole, bolovanje je produženo prvo do 31. listopada, a potom još jednom, do 15. studenog 1985.
Sve je prisnažila i naša susjeda Katica, koja je isti zahvat imala iste godine kad i Ana. “Išla sam kod doktora na pregled i pokazalo se da nalazi nisu bili dobri. I kaže moj liječnik da hitno moram na operaciju. Bila sam uplašena, on je rekao: ‘Ako ne odete, jako riskirate karcinom’.
Otišla sam na Institut za tumore i to sam tamo riješila. Kod njih sam bila dva tjedna, ležala na odjelu. Poslali su me kući, točno dva mjeseca nakon operacije došla sam na kontrolu i onda sam počela raditi”, priča susjeda Katica Petrinić. Dodaje da je na operaciju išla svega 45 dana nakon što je počela raditi u zagrebačkoj Nami. I nitko nije pravio problem oko toga.
Režu komad tebe
“Meni je ustvari bilo neugodno toliko dugo biti na bolovanju, ali doktori su mi rekli: ‘Ako ne miruješ i ne zaliječiš sve kako treba, možda nećeš više nikad ni ići na posao.’ Bilo je to brutalno s njihove strane, ali sam prihvatila. Gle, ja nisam liječnica, ne znam, moje je da vjerujem stručnjacima”, priča Katica, koja je ostala u čudu kad je čula da je Nataša za isti zahvat dobila tri dana bolovanja.
“Znam ja da je danas sve bolje, modernije, naprednije, ali kako možeš ići raditi tri dana nakon što ti odrežu komad tvoga tijela? I to u intimnom području! To mi jednostavno ne zvuči ispravno.”
I tako, tri priče i dva različita vremena, države, uređenja. S potpuno različitim pristupom oporavku. S istom dijagnozom i nakon istog zahvata, odstranjenja grlića maternice. I sto pitanja.
Odgovori nisu jednostavni
Je li normalno da je oporavak od operacije i odmor od posla toliko dug kao u bivšoj državi, ili je ipak potrebno kraće vrijeme? Jesu li se nekad bolovanja davala šakom i kapom, a danas je rigorozniji pristup? Je li medicina toliko napredovala da je danas zahvat lakši, a oporavak brži?
Ima li ipak nešto u svjedočenjima stotina žena da se njihovim “ženskim bolestima” pristupa lakonski i omalovažavajuće? I u konačnici, da, zaista, je li normalno ići raditi odmah nakon što ti odrežu komadić tijela?
U nastavcima naše priče donosimo odgovore na ova pitanja koji nisu uvijek jednoznačni. U intervjuima koje smo vodili sa specijalistima ginekolozima, u bolničkoj i primarnoj zdravstvenoj zaštiti, ali i mnogim drugim stručnjacima koji se u svojoj praksi i aktivnostima bave reproduktivnim zdravljem žena – stavovi se često sudaraju.
Feljton “Ženska bolest” čitajte OVDJE.
