Tijesna veza rasne i rodne neravnopravnosti

2020-10-28T16:44:13+00:0028. listopada 2020.|Civilno društvo|

Prenosimo tekst Selme Pezerović koji je objavljen na phralipen.hr. Rad je ostvaren uz potporu Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja kvalitetnog novinarstva.

Objektivizacija i dehumanizacija tijela Romkinja, a kojima su doprinijeli rasizam, klasna diskrimacija, seksizam i drugi povezani faktori, jednostavno su našli uporište u različitim sistemima – diktatorskim, tranzicijskim ili demokratskim. Rasizam, koji po svojoj osnovnoj karakteristici dolazi od većinskog stanovništva, u društvu u kojem Romkinje vrlo često nisu prihvaćene kao ravnopravne te seksizam s kojim se susreću u romskoj zajednici u ime tradicije, a koji utječe na njihove individualne živote, ali i položaj cjelokupne romske zajednice, dovode Romkinje u nezavidan položaj.

Od slučajeva zatočenja ili ubijanja vještica tijekom srednjeg vijeka, ropstva u Mađarskoj i Rumunjskoj u kojima su Romkinje mogle biti kupljene, prodavane ili poklanjane do prisilne sterilizacije u Češkoj i Slovačkoj, primjeri su kako su tijela Romkinja korištena za katalizaciju mržnje koju su svojedobno financirali državni sistemi.

Velika sličnost se pronalazi između romskog pokreta i pokreta Afro-Amerikanaca, a onda unutar toga i sličnost borbe crnkinja i Romkinja. Iz navedenih razloga stoga ne čudi što su posljednih nekoliko desetljeća u razgovorima o jednakosti i ravnopravnosti Romkinje koristile pojam intersekcionalnosti – prizme kroz koju vidimo kako različiti oblici nejednakosti često funkcioniraju zajedno i međusobno se pojačavaju.

Kako i navodi Kimberlé Crenshaw, koja je razvila koncept intersekcionalnosti, uobičajeno je govoriti o rasnoj nejednakosti kao odvojenoj od nejednakosti zasnovanoj na rodu, klasi, seksualnosti ili imigrantskom statusu te nam često izmiče da su neki ljudi subjekti svega toga te da iskustvo nije samo zbroj svih tih dijelova. I dok su se Romkinje uglavnom bavile preklapanjem seksizma i rasizma kroz navedenu kategoriju odnedavno su istom počele propitivati i pitanje klasnog i rodnog identiteta, ali i drugih čimbenika koji određuju njihov identitet, kao što su radna sposobnost, migrantska pozadina, bezdržavljanstvo, religija ili starost.

Alexandra Oprea u svom radu The Erasure of Romani Women in Statistical Data: Limits of the Race-versus-Gender Approach (2009) navodi da je konceptualizacija rase i spola kao zasebnih, pa čak i nepovezanih kategorija, obilježila marginalizaciju Romkinja u prikupljanju statističkih podataka te da žene iz manjinskih zajednica često doživljavaju višestruke oblike diskriminacije, kao rezultate rase i spola:

Ograničena feministička i antirasistička politika u Europi sustavno ignorira Romkinje. Romske nevladine organizacije, koje su na čelu antirasističke borbe u Europi, bave se rasizmom, ali se ne uspijevaju pozabaviti ulogom patrijarhata, ključnim čimbenikom ugnjetavanja romskih žena. Feminističke organizacije u Europi usredotočene su pak na rodnu podređenost, ali zanemaruju rasizam, što predstavlja ključnu prepreku za Romkinje. Tretiranjem rase i spola kao uzajamno isključivih kategorija, romske nevladine organizacije i feminističke organizacije ne uspijevaju se nositi s višestrukom diskriminacijom koju trpe Romkinje. Ovaj ograničeni diskurs rase protiv spola također dominira u procesima prikupljanja podataka, što je ilustrirano u nekoliko izvještaja međunarodnih i nevladinih organizacija. Kao rezultat toga, one ne uspijevaju shvatiti čitav spektar prepreka s kojima se suočavaju Romkinje. Za Romkinje višestruka diskriminacija znači visoku stopu nepismenosti, male mogućnosti zapošljavanja, loše fizičko i psihičko zdravlje i povećanu ranjivost na nasilje u obitelji.

Iz tog razloga su izbacivanje etničke pripadnosti unutar feminističke politike i izbacivanje roda unutar romske politike podjednako važni u kritičkom promišljanju i djelovanju.

Angela Y. Davis, autorica dubinske studije o složenom odnosu rasizma i seksizma Women, Race and Class (1981), navodi kako su žene često bile pitane je li važniji crnački pokret ili ženski pokret, pritom ne razmišljajući o križanjima i povezanosti između tih dvaju pokreta.

Slično pitanje morilo je i Romkinje koje su tako preispitivale svoju lojalnost pokretu za prava Roma kroz otvaranje pitanja vezanih uz tradicionalne vrijednosti te shvaćanja života u zajednici. U romskom pokretu dominantni su bili uglavnom muškarci, a žene su bile vrlo rijetko uključene i imale su tek sporedne uloge. Iako su se promijenile vrijednosti isključivo muškog romskog pokreta i dalje postoje organizacije u kojima na svim vodećim i reprezentativnim pozicijama dominiraju muškarci koji od njih znaju tražiti da biraju između aktivizma u romskom ili feminističkom pokretu.

Romkinje koje pak pokušavaju ući u pokret suočavaju se s raznim izazovima, te se udružuju sa ostalim ne-Romkinjama čiji se odnos ne zasniva samo na podršci, nego i na razmjeni znanja i iskustava. Stoga je političkom participacijom romskih feministica pokazano da je feminizam koristan za sve Rome, a ne samo za ženski romski pokret te romske žene i djevojčice. Soraya Post, švedska političarka i članica Feminističke inicijative te prva Romkinja u švedskoj povijesti izabrana kao kandidatkinja za političku stranku, jedan je od primjera. Post je od 2014. godine punih pet godina bila članica Europskog parlamenta te se istaknula u zaštiti temeljnih prava Roma u borbi protiv diskriminacije i antidžipsizma u Europskoj Uniji.

Prema rezultatima istraživanja baznih podataka za učinkovitu provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma u Republici Hrvatskoj (2018) tri četvrtine Romkinja ili je nezaposleno ili su domaćice. Nepovoljniji položaj žena je očit i iz podatka kako od 41 posto pripadnika romske nacionalne manjine u radno sposobnoj dobi koji nikad nisu radili sačinjava 25 posto Roma i čak 58 posto Romkinja. Također, podatak da je u posljednjih 365 dana za novac radila približno petina žena i polovina muškaraca govori o velikom rodnom jazu u uključivanju Romkinja na tržište rada.

Gledajući pak statistiku o dobi rađanja prvoga djeteta, vidljivo je kako su maloljetničke trudnoće u romskoj populaciji izrazito česte, odnosno čak polovina žena rodila je u maloljetnoj dobi, bilo svoje jedno dijete ili prvo od više djece. Osim u području zdravlja, smanjenje broja maloljetničkih trudnoća trebao bi biti jedan od prioriteta za uključivanje Romkinja i u druge sfere života, kao što su obrazovanje i zapošljavanje.

Kada je riječ o europskom kontekstu, prema nalazima istraživanja EU-MIDIS II (2016), 28 posto svih ispitanih Romkinja navodi kućanske poslove kao svoju glavnu aktivnost, u usporedbi sa 6 posto svih Roma. Taj je omjer visok za Romkinje u usporedbi sa ženama iz opće populacije, što se može objasniti u smislu očekivanja tradicionalnih rodnih uloga.

Obzirom da Romkinje nisu dovoljno zastupljene, kako u romskom tako i u feminističkom pokretu, a kojima ravnopravno pripadaju, iznimno je važno stvaranje prostora za diskusiju. Tim više jer jaz između međunarodnog diskursa i onog u romskim zajednicama pokazuje da je lokalna zajednica sredina za djelovanje, uz primjenu nacionalnog i međunarodnog iskustva u romskoj politici.

Selma Pezerović / phralipen.hr

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.