Ivana Perković Rosan
One Dread je sedmeročlani zagrebački reggae band koji ima ne jednu već tri pjevačice, Teu Anzulović te sestre Tenu i Niku Starčević. Vokalni trio kojeg zovu i TNT vocal force svoj talent i originalnost pokazao je u njihovom najnovijem singlu Mr. Nicey Nice kao i u spotu za pjesmu Mighty Lioness u kojima progovaraju o ženskoj solidarnosti te borbi protiv onih koji zlorabe pozicije moći. O tome koliko je ženama teže probiti se u svijetu glazbe, što spremaju za svoj prvi studijski album, kao i o tome gdje ćete ih ovo ljeto moći čuti uživo razgovarale smo s Tenom Starčević.
Na domaćoj glazbenoj sceni nema puno žena u reggae i dub žanru, a kod vas u bendu su čak tri pjevačice. Kako je bend nastao?
Domaća reggae/dub scena zapravo sama po sebi nije prevelika, a kao i u mnogim drugim žanrovima nekako očekivano dominiraju muški bendovi i izvođači. Uostalom, One Dread su također 2007. godine osnovali dečki koje je spojila ljubav prema reggae glazbi, dok su pozicije pratećih vokala bile rezervirane za ženske vokale. U prvoj postavi benda je upravo Tea pjevala back vokale sve do trenutka u kojem je bend privremeno raspušten sve do 2012. godine kada smo se Nika i ja pridružile One Dreadu, također kao prateći vokali. Ipak, nakon što je nekadašnji frontmen napustio bend, pojavila se ideja da umjesto potrage za novim muškim vokalom uputimo Tei poziv za suradnju što je rezultiralo potpunim zaokretom benda što se tiče zvuka, ali i vizualnog dojma na pozornici.
Recite nam kako to izgleda kada radite na novim pjesmama, tko potpisuje tekstove?
Budući da smo sedmeročlani bend, davno smo krenuli eksperimentirati s različitim pristupima rada kako bi kolektiv nesmetano funkcionirao. Iako nam u nazivu benda stoji brojka jedan, zapravo nemamo tu jednu glavnu osobu koja donosi odluke, piše tekstove i stvara glazbu, već unutar kolektiva vlada demokracija i neka vrsta horizontalne unutarnje strukture. U punom smislu riječi su naše autorske stvari plod zajedničkog rada, truda i razmjene različitih mišljenja. Zna se dogoditi da pojedini članovi benda dođu na probu s gotovo potpunim materijalom, a nisu nam strane niti situacije u kojima netko ima samo ideju za rif ili tekst pjesme pa se u jammanju pjesma razvije u nekom neočekivanom smjeru. Mislim da nas u velikoj mjeri određuju i karakterne osobine zbog kojih će neki članovi više potegnuti, a neki malo manje, ali zapravo nema pjesme u koju nije utkan doprinos svih sedam članova benda. Tekstove i glazbu potpisuje osoba koja je na probu došla s idejom, a aranžman uvijek potpisujemo kao bend. Iako sam mišljenja da bi aranžmane pojedinih pjesama uredno mogao potpisati Ivan Perković (klavijatura, truba) koji se u procesu rada na autorskom albumu pokazao kao vrstan aranžer i pojedine su pjesme zazvučale tek kad ih je on dobro “pretumbao”. Ponekad mi se čini da bi bilo jednostavnije da imamo tu jednu osobu koja lupi šakom o stol i donese konačnu odluku, ali naša bendovska vijećanja itekako imaju svojih čari.
Na početku ste pjevale obrade, a onda ste počeli snimati autorski materijal koji progovara o ženskoj snazi i emancipaciji… Najnoviji singl Mr. Nicey Nice govori o iskorištavanju pozicije moći i patrijarhatu?
Započeli smo s radom kao cover bend, a u posljednjih desetak godina obradili smo oko stotinjak pjesama iz reggae, ska, dancehall, pa čak i hip hop žanra. Naš glazbeni put je poprilično atipičan jer nam je trebalo dosta vremena da se odvažimo na autorski rad. Ipak, tijekom višegodišnjeg iskustva sviranja cover-a stekli smo brojna iskustva, a osim toga smo se međusobno dobro upoznali i povezali u glazbom smislu zbog čega je autorski rad postao logična stepenica u razvoju benda. Puno ljudi se nerado prisjeća 2020. godine – pandemije i potresa koji su nas izmjestili iz naših uobičajenih svakodnevica, ali u slučaju One Dreada je lockdown prouzročio pauzu od live svirki što je u pozitivnom smislu rezultiralo viškom vremena koji smo odlučili iskoristiti na način da se zatvorimo u studio i konačno snimimo autorske materijale. Pjesme na albumu ne govore isključivo o ženskoj snazi i emancipaciji, već o različitim vidovima borbe, ali i o ljubavi. Pa ne možemo svirati reggae, bez da uključimo i ljubavne pjesme. Baš zbog toga što imamo nekoliko tekstopisaca u bendu smo i po pitanju tekstova poprilično tematski raznoliki.
U jednom intervjuu ste rekli kako se znalo dogoditi da su muški pojedinci, kako bi osporili vaš trud i talent, uspjeh pripisivali fizičkom izgledu. Koliko je naše društvo napredovalo što se tiče položaja žena, koliko se mlade žene često moraju boriti s pasivnom agresijom i mikroagresijama?
Joj, ta izjava je iskorištena za clickbait naslov, a uopće priča nije trebala ići u tom smjeru. Poanta je bila u tome da nam je kao mladim ženama trebalo nešto više vremena nego našim muškim kolegama da se pozicioniramo na sceni. U tom članku je ispalo kao da naši dečki iz One Dreada misle da smo mi, kao bend, uspješni zbog fizičkog izgleda vokalistica, što nikako nije istina. Možda nas tri (TNT vocal force) jesmo upečatljive samim time što smo na prvoj fronti benda, ali ne smijemo zaboraviti da nam leđa čuvaju naši Bad Boysi – Goran Egić (gitara), Borna Ivezić (bass), Ivan Perković (klavijature, truba) i Matej Smiljanić (bubanj). Bez njih teško da bismo uspjele ostvariti sve što smo zamislile. Često se u razgovorima o napretku našeg društva nenamjerno zapletem u priču o svojoj sredini, odnosno gradu Zagrebu u kojem sam odrastala i ljudima s kojima se družim i surađujem. Međutim, onda se moram podsjetiti da to isto nije neka objektivna slika društva u cjelini i da mnoge žene diljem naše zemlje i dalje žive u izuzetno patrijarhalnim sredinama u kojima se njihov glas nedovoljno glasno čuje. Zbog toga imam neku potrebu progovarati o temama koje su važne i krojiti narativ koji potpisuje ženska ruka. Smatram da je u našoj sredini još uvijek neobično vidjeti mlade i sposobne žene koje ganjaju svoje snove i pritom nemaju pored sebe muške figure koje im omogućuju financijske i druge sigurnosti. Baš zato unutarnji poriv za stvaranjem postaje sve veći i veći, a uz malu dozu inata i prkosa na kraju dobijete izvrstan recept za pružanjem otpora ustaljenoj percepciji žena.
Spot za pjesmu Mighty Lioness snimili ste prošle godine tijekom noćnog marša za Dan žena i nosili ste natpis “Respect your sister”, tj. Poštuj svoju sestru. Ima li dovoljno solidarnosti i respekta među ženama?
Fraza s transparenta je stih pjesme Mighty Lioness koju je napisao i uglazbio osnivač i nekadašnji bubnjar benda – Miroslav Uremović, što potvrđuje činjenicu da ne moraš biti žena da bi napisao pjesmu s feminističkom porukom. Na temu ženske solidarnosti bih svašta mogla reći, ali nekako mislim da se situacija mijenja na bolje s godinama. Smatram da je toksična kompetitivnost među ženama također plod patrijarhata, pri čemu žene neprestano druge žene promatraju kao svojevrsnu prijetnju i konkurenciju. Međutim, ako samo pokušamo otkloniti takve naučene obrasce ponašanja prema drugima, shvatit ćemo da smo okružene predivnim ženama od kojih možemo puno toga naučiti, a isto tako i razviti divna i čvrsta prijateljstva. Ako nije uspjelo generacijama prije nas, tko kaže da neće našoj generaciji ili u krajnjem slučaju generaciji naše djece? Na nadolazećem albumu je i stih pjesme Spliffin koji kaže: “And the only way possible to reach happiness is to be the change you want to see in the world”, stoga nam preostaje da svaki dan prihvatimo kao novu priliku da budemo bolji ljudi – za okolinu, ali i za sebe.
Foto: Filip Kovačević
Spojila Vas je ljubav prema glazbi, a svaka od vas je imala drugačije interese kad ste upisivale fakultete, Tena je povjesničarka umjetnosti, Nika diplomirana komunikologinja, a Tea je odgajateljica u vrtiću?
Dva najučestalija pitanja na koncertima One Dreada su: “Koje dvije od vas tri su sestre?” i “Koliko dugo pjevate skupa?”. Uglavnom svi ‘fulaju’ odgovor na prvo pitanje jer misle da smo Tea i ja sestre, a kad krenem preračunavati koliko Nika i ja pjevamo skupa dođem do računice od 29 godina i 9 mjeseci, odnosno od dana kad sam došla doma iz rodilišta (Nika je starija od mene godinu i 15 dana). U svakom sam slučaju mislim da smo sve tri imale lude sreće da nas je svemir spojio i da imamo priliku zajedno stvarati glazbu. Budući da smo s radom započele tek na početku studiranja, novac i zarada nikad nisu bili neki motiv za bavljenje glazbom. Možda zbog toga uspijevamo očuvati taj iskreni odnos prema bendu jer svi imamo poslove koji nam nose kruh na stol, a glazba i dalje ostaje u domeni hobija koji se s godinama pretvorio u neki sporedni priljev novaca. Međutim, nekako imam osjećaj da bi se i u situaciji da nam svima glazba postane glavni izvor novaca svi nastavili dalje baviti drugim interesima.
Iza sebe imate već preko 400 nastupa, a i ovo ljeto očekuje vas niz nastupa, od Krka i Paga pa sve do Tučepa?
One Dread je u posljednjih desetak godina zaista zasvirao na raznim odredištima unutar granica Lijepe naše, a i šire. Osim brojnih samostalnih koncerata, također smo dijelili pozornicu s velikanima iz svijeta reggae glazbe, poput Maxa Romea i Lee Scratch Perryja, što nam je dakako izuzetna čast. Ove godine je pred nama ponovno uzbudljiva ljetna sezona, a na našim društvenim mrežama možete pratiti raspored svirki kako biste nas ulovili i zaplesali zajedno s nama. Od nadolazećim svirki svakako izdvajam nastup na ZMAJevo – festivalu craft piva i muzike na kojem ćemo zasvirati prije punk rock benda Šank?! i hip hop legende Edo Maajke. Festival se održava na Jankomiru (Ulica Kreše Golika 3a), a ulaz je besplatan, stoga dođite isprobati raznovrsne pivice, ali i uživati u sjajnom lineup-u.
Spremate prvi studijski album, što nam možete reći o tome?
Na putu do prvog autorskog albuma našle su se mnoge prepreke, ali smo ih uspjeli nadvladati i konačno možemo potvrditi da su svi materijali snimljeni i pri samom završetku mixa (Dr. Obi, Amplifyah music) i masteringa (FM Mastering). Na albumu će biti ukupno osam pjesama, a za grafičko oblikovanje covera albuma zaslužan je Mislav Lešić (Lord Chardak). Uložili smo puno truda, ali i prolili puno suza i znoja da bismo konačno dočekali našu prvu bebu, tako da moramo smognuti još malo strpljenja kako bi naš album ugledao svjetlo dana.
Imate li neke ženske kantautorice i pjevačice koje posebno cijenite i koje su vam svojevrsni uzori?
Postoje mnoge glazbenice koje izrazito cijenimo, ali neizostavno je spomenuti tri prateće vokalistice Boba Marleya, poznatije pod imenom I-Threes. Na prvu bi nas mnogi i usporedili s njima, ali nam je drugačiji kontekst vremena donio privilegiju da smo nas tri s pozicije back vokala prešle u frontu, dok su solo karijere Marcie Griffiths, Rite Marley i Judy Mowatt uvijek bile u sjeni istaknute reggae legende. Osim spomenutih žena dijelimo ljubav prema glazbi Erykah Badu, Lauryn Hill, Sade i Amy Winehouse, a od domaćih pjevačica ističemo Josipu Lisac kao jednu od najvećih legendi ovih prostora.
