Razgovarala: Josipa Bubaš
S Emom Kani, jednom od rijetkih žena tehničarki i dizajnerica svjetla zaposlenom u Zagrebačkom plesnom centru, plesačicom i članicom plesnog kolektiva Škvadra te članicom Prevara sound system-a razgovarala sam o specifičnostima posla tehničarke i njezinim brojnim interesima.
Josipa: Baviš se poslom kojim se još uvijek rijetko bave žene. Kako doživljavaš svoju poziciju u odnosu na tu specifičnost?
Ema: Osobno nemam poseban doživljaj takve pozicije jer ne osjećam da to što sam žena mijenja ili utječe na ono što radim. Ipak, često sam doživjela da se, kada dođem na gostovanja, kolege iznenade činjenicom da rade sa ženom, ali unatoč tome, energija je uvijek pozitivna. Do sada su mi sva iskustva bila pozitivna, dečki u tehnici su pristupačni, voljni pomoći i pojasniti. Nikada nisam doživjela patroniziranje, čak imam osjećaj da im je lakše komunicirati sa mnom nego s muškim kolegama. Možda je to zbog mog ženskog, mekšeg pristupa.
Josipa: Je li ti posao fizički zahtjevan?
Ema: Do sada sam sve uspijevala sama napraviti, ali sam s vremenom shvatila da se možda i ne trebam toliko forsirati. Tu spoznaju mogu zahvaliti kolegama koji mi nikada nisu dali do znanja da, zato što sam žena, moram nešto posebno dokazivati. Unatoč tome, rijetko tražim pomoć, a kada nema druge opcije, snađem se i sama, možda zato što dolazim iz plesa gdje sam navikla da sve sami radimo i pripremamo. Mislim da sam takav pristup preslikala na ovaj posao. Ima stvari koje ipak zamolim dečke da naprave jer sam svjesna da mi je fizionomija drugačija i da oni mogu u dvije minute napraviti ono za što meni treba deset..
Josipa: Odakle uopće interes za ovaj posao?
Ema: Prije sam radila dosta evenata koji nemaju veze s plesom, uglavnom klupske evente. Radila sam dekoracije kojima je često nedostajao dizajn svjetla. Kada sam završila plesnu akademiju i krenula raditi plesne predstave, često nismo imali lightera koji su bili zauzeti radom u kazalištima, a većinu koncertnih i party tehničara ne zanimaju plesne predstave. Kod mene je upravo obratno, možda zato što razumijem ples iznutra i nisam školovana kao osvjetljivačica. U tu sam nišu ušla kako bih mogla ostati dio plesne zajednice i kreativno joj pridonijeti. Na gostovanju predstave “Caroling” Petre Hrašćanec u Dubrovniku Margareta Sinković rekla mi je da joj nema tko raditi svjetlo za premijeru koja je zakazana za tri dana. Ponudila sam joj svoju pomoć. Znala sam da to mogu, imala sam ideju i osjetila atmosferu. Krenula sam iz pozicije plesačice. U suvremenom plesu stvaranje se odigrava kroz gradnju atmosfere. Nisam imala tehničku podlogu nego umjetničke ideje, došla sam na probe u Zagrebački plesni centar gdje su me dočekali Fis (Saša Fistrić) i Riki (Duško Richtermoc). Rekla sam im da znam kakvo svjetlo želim, ali da ne znam kako doći njega. Rekli su mi: “odlično, to nam je draže nego da je obratno”. Počeli smo raditi, pojasnili su mi što mogu dobiti s kojom opremom, uveli me u posao. Kasnije, kada su trebali treću osobu u ZPC-u, pitali su me bi li htjela uskočiti, a oni su me zauzvrat mentorirali. Pristala sam i tako smo krenuli. Tri mjeseca sam učila kako se koristi pult. Nisam imala osjećaj učenja nego upijanja. Fis i Riki rekli su: “ti kužiš i možeš jer želiš” i tako je krenulo. U početku, nisam vidjela light design kao neku mogućnost, ali bila sam uvjerena da to mogu. Kada su me vidjeli da nosim dvokilovatne s jednom rukom – to je bilo to. Cijeli sam život u kazalištu i uvijek mi je bilo zanimljivo gledati tehničare kako postavljaju predstave – kako dobiju, pojačaju ili smanje određene elemente, uljepšaju ih osvjetljenjem. U suvremenom plesu puno se više radi s atmosferom nego u dramskom kazalištu, koje svjetlu pristupa možda više funkcionalno. Upravo mi je gradnja atmosfera i danas polazište. Kada radim, gledam što se događa s tijelima na sceni, promatram atmosferu i ono čime se plesači bave i tražim načine da to podržim svjetlom.
Škvadra, izvedba The Pogo Dolls / Foto: privatni album
Josipa: Navela si svoje plesno iskustvo, diplomirala si ples na Akademiji dramske umjetnosti. Je li teško živjeti od plesa?
Ema: Sigurna sam da ima šačica ljudi kojima to uspijeva, no većina se bavi i drugim djelatnostima – od pilatesa, joge, scenskog pokreta, pedagogije. Znam malo ljudi koji žive samo od izvedbe. Hrvatska nema velike kompanije koje bi omogućile redovnije prihode pa i kada najviše radiš, ne možeš uštedjeti. Moja generacija se često pita ima li to uopće smisla. Dvije godine sam se i sama pitala kako ću i od čega ću živjeti. Htjela sam ostati u plesu, imati vremena za ples i biti financijski podržana, priuštiti si što želim i moram reći da imam kvačice na svim svojim vizijama, iako nisam znala da ću biti light designerica i tehničarka. Nisam imala jasne vizije, ali sam znala uvjete koje želim ostvariti. Sve je moguće, ako se na zatvoriš u jad razmišljanja o lošim uvjetima. Na akademiji me brinulo što imam puno interesa – sound system, slikanje, rad s rukama, a ne samo ples. Plesala sam najviše zbog osjećaja koji ples kreira, u kojemu nestane prostor i vrijeme. Nikada nisam sanjala da ću biti poznata plesačica, ali postoje prešutne norme po kojima se treba baviti samo jednom strukom. Dugo mi je trebalo da prihvatim da nisam lošija od drugih jer imam i druge interese. Tek sada vidim da je to bogatstvo, a ne greška i tek se sada osjećam autorski zrela jer imam širinu. Prije mi je nedostajalo životnog iskustva, a sada znam zašto nešto radim i ne zanima me što drugi misle. Ne bih mijenjala ništa, a do prije tri godine sam mislila da ću raditi u supermarketu. Sve se složi ako se grčevito ne držiš za je jednu ideju, mislim da samo treba znati pustiti.. Radila sam puno poslova od dijeljenja letaka, konobarenja, asistiranja u nastavi, čuvanja klinaca.
Zagrebački plesni centar / Foto: privatni album
Josipa: Kakav je za tebe odnos tijela i tehnike, odnosno organskog i mehaničkog?
Ema: Zanimljivo mi je kako s nečim jako tehničkim i logičnim oživjeti prostor. Volim razmišljati koja pravila tehnike treba ispoštovati da bi se postigla određena atmosfera, kako i s kojim aparatima učiniti predstavu živom.. Zapravo je princip rada sličan plesu jer tehnikom i načinom rada s tijelom dobiješ željenu kvalitetu – od slike, organskog filinga do atmosfere..
Postoji puno stavki koje treba uzeti u obzir, tehnika je često nepredvidiva. Možeš imati ideju, krenuti u postav, i potom skužiti da ideja nikako ne funkcionira. Tada treba naći druge načine da dobiješ sve što trebaš. Zanimljivo je kada predstave koje radiš u jednom prostoru prenosiš u drugi gdje nema istih aparata i mogućnosti. Tada je izazov postići približno istu atmosferu u potpuno drugim uvjetima i s drugom opremom. To je kao neka čarolija, instant umjetnost, snalaženje na licu mjesta. Čak i ako si uvijek u istoj dvorani, tehnika oscilira i ne radi uvijek sve isto.
Ema Kani, Škvadra u garaži Kamba / Foto: privatni album
Josipa: Dio si plesnog kolektiva Škvadra. Možeš li reći nešto više o vašim interesima i radu?
Ema: U Škvadri aktivno plešem već sedam godina. Od kada sam se počela baviti svjetlom, preuzela sam i tehničku podršku u kolektivu, ali aktivno i plešem. Škvadra je nastala kada smo na zadnjoj godini akademije shvatili da želimo nastaviti zajedno plesati, a da nam nitko ne garantira da ćemo ikada više biti zajedno u dvorani ako se sami ne organiziramo. Okupili smo se u početku oko zajedničkog interesa, a to je site – specific izvedba. Taj je interes nastao iz manjaka prostora za rad i zainteresiranošću radom van kazališnog prostora. Odlučili smo ići i na ulice gdje smo otkrili čaroliju direktne komunikacije s ljudima koji nužno nemaju veze umjetnošću. Zasebno, svatko je otišao na svoju stranu, ali kolektivno dijelimo slične interese u umjetnosti. Prošlo je deset godina otkako smo se upoznali na akademiji i imali smo amplitude, a počeli smo raditi i druge poslove. Usklađivanje rasporeda nam je najteži dio. Kroz godine mijenjaju nam se prioriteti – shvatili smo da ne možemo živjeti samo od Škvadrinih izvedbi, ali i dalje se trudimo biti konkretan kolektiv pa makar i ne u količini u kojoj bi mi to željeli. Prošle smo godine odlučili da nećemo imati nove projekte baš zato da se vratimo kolektivu i prođemo ponovo vlastitu nišu i zbližimo se. Dobri smo prijatelji, a pomalo smo počeli gubiti privrženost upravo zbog ostalih obaveza. Provodili smo vrijeme zajedno, imali radionice, vidjeli tko što radi i što nas zanima. Na plesnoj smo sceni svi bliski, i brzo se čulo da radim svjetlo pa me dosta ljudi zove da radim dizajn ili vodim reprize. Lijepo je osjetiti tu podršku. Iako sam primarno plesačica i nisam završila dizajn svjetla, mislim da mi ljudi vjeruju jer im odgovara što govorimo istim, plesnim, jezikom i koristimo plesni vokabular. Dečki koji rade svjetlo za drugačije evente ponekad teško komuniciraju s plesačima jer ne razumiju njihov princip rada, a meni je to polje poznato. To mi pomaže i kada vodim svjetlo za tuđe predstave jer čitam ples, lako mi je postupati po filingu i često osjećam da iznutra plešem s izvođačima pa prema tome i radim izmjene jer pratim što se događa na pozornici. U odnosu svjetla i pokreta događa se neka organika. Plesači su znali komentirati da su imali osjećaj da plešem s njima.
Foto: privatni album
Josipa: Kako pristupaš samom dizajnu svjetla?
Ema: Kada počnem raditi na projektu, volim ići na probe i čuti o čemu se radi, razumjeti motivaciju autora. Poštujem odabire koreografa, makar se s njima nekada ne slažem, ali mislim da je jako bitno podržati njihovu ideju jer sam u ulozi suradnice, a ne autorice. Radim atmosferično i funkcionalno.
Josipa: Plešeš li još uvijek?
Ema: Od kada sam u ZPC-u manje, zapravo najčešće plešem sa Škvadrom. Možda me više ljudi i ne vide kao plesačicu koja sudjeluje u tuđim projektima, voljela bih više biti u procesima, možda bih trebala malo više energije uložiti u ples. Škvadra mi je mjesto gdje znam da ću barem nekoliko puta godišnje plesati. Povremeno mi nedostaju izvedbe, a ples mi se sada organski spaja sa svjetlom i slikom i nadam se da ću i autorski krenuti u tom smjeru. Imam osjećaj da mi se ni jedna vrata nisu zatvorila, nego baš obratno, da se otvaraju. Kada sam djelovala samo kao plesačica, nisam imala razumijevanja prema cijeloj mašineriji koja se događa iza predstave. Iako sam radila sam produkciji, nisam bila svjesna koju važnost ima tehnička strana, sada razumijem koliko komponentni organizacije utječe na proces rada. Kao izviđačica, mislila sam da se sve može riješiti brzo, ali sada, iz tehničke perspektive, vidim da ništa ne treba shvatiti olako. Naučila sam da svakome treba prostor i vrijeme, a često nam upravo toga nedostaje. Za postav predstave imamo samo jedan dan i predstava nužno pati zbog toga. Time se narušava atmosfera u dvorani i međuljudski odnosi koji bi možda bili bolji kada bi tehničari, dizajneri i izvođači imali dovoljno vremena za obavljanje svog posla i potom dovoljno vremena za usklađivanje, umjesto da se sve događa kao na traci. Neki su zahtjevi naprosto tehnički nemogući i tu možda izostaje razumijevanja. Trebao bi se osvijestiti odnos prema ljudima koji rade u tehnici. Potrebno je dobro komunicirati situacije. Imam osjećaj da se tehničare ponekad uzima zdravo za gotovo, a bez njih nema predstave. S njima se ne komunicira nego im se zadaju zadaci. Ljudski faktor je presudan i iako nemam loših iskustva, čini mi se da ima situacija kada se tehnički posao olako shvaća. Za predstavu je jednako bitan i tehničar i kostimograf i izvođač, zapravo se te djelatnosti prožimaju. Potiče nas se da budemo što brži, što je često nemoguće jer rad s tehnikom podrazumijeva nepredviđene komplikacije. Često imam dojam da su tehničari povučeniji. Bitno je komunicirati s tehničarima i scencima ravnopravno, onda stvari teku puno lakše. Sa mnom su uvijek tako komunicirali, možda i zato što sam jedna od rijetkih žena u poslu, i zbog toga znam koliko je to bitno. Kada sam počela raditi, bila sam popustljivija, ali Riki i Fis su me naučili da postavim jasne granice jer ljudi često nemaju osjećaj za vrijeme koje je potrebno za određene stvari. Ima nešto u tome – kako drugi s tobom, tako ti s njima.
Ema Kani / Foto: Tomislav Čuveljak
Josipa: Osim plesa, i svjetla, baviš se i glazbom. Možeš li reći nešto više o tome?
Ema: Taj je interes možda usko vezan za tehniku. Godinama sam bila dio sound system kulture kao veliki fan. Sound system kultura je kultura ručno rađenih zvučnika. Prije tri, četiri godine, prijatelji su počeli raditi novi sound system – za vrijeme korone su napravili nove zvučnike, a ja sam se često motala s njima, šimrgala, pomagala im, jer me zanimalo kako sve skupa funkcionira. Tada smo radili dnevne evente, jedan je frend pizza majstor pa je radio i pizze. Na njihovu inicijativu i moju želju napravila sam prvi set, uzbudljiva mi je bila činjenica da mogu puštati na zvučnicima koje sam gledala kako nastaju. Danas smo kolektiv i zovemo se Prevara Sound System. Dugo sam bila samo plesačica ispred sound sistema. Taj mi je zvuk bio nešto kao meditacija i čišćenje, jako je glasan i drugačije utječe na tijelo, imala sam osjećaj da mi iznutra čisti organe. Ta je kultura povezana s rastafarijom koje je nisam dio, ali mi odgovara pozitiva i usmjerenost prema zajednici, ljubavi i težnja nekom boljem načinu bivanja, nadi da bi svijet mogao biti bolji. Kao kolektiv puštamo mjuzu jednom mjesečno u Medici. Organiziramo i evente i zovemo ljude iz cijele Hrvatske da puštaju, a radimo i gostovanja.
Josipa: Koliko je žena prisutno na toj sceni?
Ema: Nema nas puno ali čini mi se da se sve više žene upušta u te vode. Meni se nekim čudom dogodilo da sam dio kolektiva, nosim i spajam sound, radim tonske probe. S njima sam jako puno naučila o kablovima, struji, pravilim koje moraš poštovati pri spajanju sounda. Da nisam imala to iskustvo, puno manje bih znala o zvuku i struji, a to mi je olakšalo posao u ZPC-u. Sve se dobro poklopilo. Osim Dub-a ponekad puštam i druge žanrove. Primjerice, na PLESADU na ADU ću puštati glazbu raznih žanrova.
