Piše: Bojana Guberac
Hrvatskim javnim prostorom odjeknula je priča o ženi koja se bavila prostitucijom, a sada (kako se usudila samo) radi kao psihologinja u Centru za socijalnu skrb. Nadasve huškački članak „Uhićivana prostitutka sada radi s djecom kao psihologinja“ objavljen je na naslovnici Slobodne Dalmacije s naslovom koji za cilj ima ne samo stigmatizaciju, marginaliziranje i osuđivanje psihologinje nego uredništvo bešćutno kao emotivnu udicu na koju se provjereno javnost uvijek „upeca“ koristi – djecu.
Cijeli članak intoniran je premisom kako žena koja je pogriješila ne može niti smije biti rehabilitirana, a kamoli imati pristup djeci i korisnicima doma Centra za socijalnu skrb. Drugim riječima – nema oprosta za prostitutke. U stvarnosti je vjerojatnije da će osoba koja je imala težak životni put i uspjela se izvući biti ona koja će imati razvijeniju empatiju i biti sposobnija razumjeti tuđe probleme i posrtaje.
Loši odabiri nas ne određuju
Sanja Filipović, psihologinja i predsjednica Vide – udruge za pomoć ovisnicima koja više od 30 godina radnog iskustva provodi s osobama sa psihosocijalnim teškoćama u Hrvatskoj i Italiji za naš portal govori kako se ne slaže s pretpostavkom da nas loši odabiri određuju u negativnom smislu jednom zauvijek i da nas oni ne mogu učiniti boljim osobama.
„Dapače. Osobno poznajem osobe koje su se bavile prostitucijom da bi izdržavale vlastitu heroinsku ovisnost koje su bile ne samo normalne, već prekrasne osobe čak i dok su se bavile prostitucijom, a nakon rehabilitacije i rješavanja vlastitog problema ovisnosti postale izvrsni pomagači drugima, majke i supruge, odane prijateljice i obnašale niz drugih društvenih uloga na zavidno uspješan i entuzijastičan način. Njihov je put oporavka nadahnuo mnoge druge osobe u problemu i pomogao im da pronađu svoje mjesto među drugima. Njihova je ljudskost stvarala okruženje nade i podrške koje im je u tome bilo neophodno. Nisam imala nikakvih problema raditi rame uz rame s tim osobama i učiti od njih, biti njihova kolegica i prijateljica“, kaže predsjednica udruge Vida.
Filipović ističe kako praksa da se osobe s vlastitim iskustvom ovisnosti i njoj često pripadajućih moralno upitnih iskustava kao što je prostitucija, krađa, te drugih kaznenih djela zapošljavaju kao pomagači u rehabilitacijskim programima terapijskih zajednica postoji oduvijek. „To je jedna je od karakteristika ovog modela postupanja koja ga je u odnosu na druge modele liječenja i rehabilitacije izdvajala u smislu učinkovitosti. Prva terapijska zajednica za ovisnike (Synanon, SAD) bila je organizirana od strane rehabilitiranih ovisnika i alkoholičara, a mogućnost uspinjanja na hijerarhijskoj ljestvici odgovornosti u skladu s napredovanjem u rehabilitacijskom programu do danas se održala kao učinkoviti terapijski instrument. Radila sam 18 godina u terapijskim zajednicama i često bih pomislila kako bi takav tretman bio dobar za svakoga. Naravno, svakoga tko svoj „moralni posrtaj“, svoj loš odabir ili „lošu sreću“ vidi, prepoznaje, o njemu donese vrijednosni sud i odluči nešto promijeniti, za svakog tko se želi razvijati i približiti sebi i drugima. Mnogi ljudi ovaj put prelaze na druge načine i izbore se za svoju ljudskost, te se čitav život trude održati je i uvećati. Drugi se uljuljaju u svojim privilegijama i kristaliziraju negdje na tom putu te život protrate na branjenju urođenih ili stečenih prava i pozicija“, objašnjava psihologinja.
Kada struka nije stručna
Ono što je u članku SD frapantno jesu navodi umirovljene psihologinje Mirjane Krizmanić koja godinama djeluje u javnom prostoru te je, da ironija bude veća, 2015. godine promovirala svoju knjigu „O toleranciji“ pod sloganom – živi i pusti druge da žive! Krizmanić u sramotnom članku Slobodne Dalmacije iznosi mišljenje kako se od djelatnice Centra za socijalnu skrb očekuje da bude „moralno čista i ispravna“ te psihologinju zaposlenu u centru ocjenjuje „nenormalnom“.
„Ne znam s kojeg bi aspekta prije kritizirala huškački članak u Slobodnoj Dalmaciji. Zadržat ću se na onom profesionalnom i na izjavi kolegice Krizmanić koja je, sudeći prema navodima autora članka, upala u klopku stigmatiziranja i dijagnosticiranja vlastite kolegice na osnovi jednog podatka iz njezinog života. Vrlo neprofesionalno, za početak. Prema toj navodnoj izjavi, prof. Krizmanić insinuira da se ne može raditi o „normalnoj“ osobi jer se nitko normalan ne bavi prostitucijom. Nije se upuštala u specifikacije nenormalnosti kolegice već se prebacila na osude temeljene na moralu. Pri tome se nije ograničila na to je li nemoralna osoba (koja je uz to vjerojatno i nenormalna) treba i mora biti zaposlena u državnoj službi, nego je to proširila i na pomagačku ulogu koju ova kao psihologinja ne može obnašati ili može, uz provjere. Dakle, osoba koja se bavila nemoralnim aktivnostima ne može biti pomagač niti je dostojna slušati intimne ispovijesti onih koji joj se obraćaju za pomoć. Iako prof. Krizmanić dozvoljava da bavljenje prostitucijom nije poništilo „sve ljudsko“ u nekoj osobi i da mi „ne znamo što se događalo s tom ženom dok se time bavila“, ne bi voljela da njoj netko blizak ima posla s tom osobom. Slažem se s kolegicom Krizmanić da bavljenje prostitucijom može ugroziti „ljudsko“ u bilo kome tko to, uvjetno rečeno, odabere, kao što to može svaka trauma. Obično je to „ljudsko“ kod osoba koje to, uvjetno rečeno, odaberu, već i prije odabira prostitucije bilo ugroženo“, kaže Filipović.
Koordinatoricu razvojnih programa i psihologinju SOS Rijeka – centra za nenasilje i ljudska prava, Lorenu Zec, iznenadio je sud Mirjane Krizmanić o pitanju normalnosti.
„Moram reći da me je i osobno i profesionalno najviše iznenadilo što kolegica Krizmanić koristi riječ „normalno“ odnosno donosi sud da nešto nije normalno. Kad kaže „nijedna normalna muška i ženska osoba ne bi trebala prodavati svoje tijelo“ kao da ne vidi koliki broj ljudi svrstava u tu kategoriju nenormalnog. Naravno, to otvara pitanje što je to uopće normalno i smijemo li mi takav sud i odluku donositi, bilo da se radi o pojedincu ili o skupini ljudi. Ono što me najviše boli, žalosti i zabrinjava jest odgovor na pitanja kako se osjeća neka osoba koja prodaje svoje tijelo, bez obzira na razlog, i kako se ta osoba osjeća kada joj jedna ugledna članica našeg društva kaže da nije normalna“, kaže nam Zec.
Za psihologinju SOS Rijeka problematično je i spominjanje moralne čistoće i ispravnosti. Pita što to zapravo jest? Tko donosi odluku o tome što je moralno čisto?
„Po meni osoba koja se bavila seksualnim radom može itekako biti i moralna i ispravna. S druge strane, svi znamo da mnoge stvari, ljudi, organizacije koje na van izgledaju savršeno, iznutra nisu ni moralne ni čiste. Kad pričamo o psiholozima, a pogotovo psihoterapeutima, onda ne mogu ni naglasiti od kolike je važnosti da imaju vjere u svoje klijente. Jer tko će vjerovati u tebe ako neće tvoja terapeutkinja, odnosno kako da vjeruješ u sebe kada to ne može ni tvoja terapeutkinja. Zbog toga su opasne ovako generalizirane izjave psihologa i psihologinja, jer kao da cijeloj toj velikoj skupini ljudi poručuju – mi stručnjaci mislimo da vi niste normalni i da ne zaslužujete biti ravnopravni članovi ovog društva. Sve ovo nije samo problem psihologa i njihovih nastupa, jer tu veliku ulogu igraju i sami mediji koji u potrazi za skandalom, prodajom i klikovima, zanemaruju osobne priče, etiku i pravila struke. Imam osjećaj da je potreba za senzacionalizmom u ovom slučaju pobijedila empatiju prema ženi o kojoj se pisalo“, poentira Zec.
Struka o struci
Preko 300 psihologa i psihologinja osudilo je tekst SD i izjave njihove kolegice. Navode kako se ograđuju od procjena moralnosti Mirjane Krizmanić te da njezini stavovi ne odražavaju stavove psihološke struke.
„Kad govorimo o moralnosti, različite teorije morala i moralnog razvoja nas uče da moralnost određenog čina velikim dijelom određuju okolnosti u kojima se isti odigrao. Iako smo svjesni da je krađa nemoralna, gotovo nitko ne bi smatrao nemoralnim nekoga tko nema novaca, a ukrao je kruh da nahrani djecu. Stoga, želju za preživljavanjem i školovanjem ne možemo smatrati nenormalnom niti nemoralnom. Crno-bijeli pristup moralnosti, odnosno inherentno dijeljenje postupaka na moralne i nemoralne, dobre i loše, normalne i nenormalne nikako ne bi trebao biti način prosudbe od strane psihologa, zbog čega se od takvih etiketa u imenovanom članku kao struka ograđujemo“, navode psiholozi.
Nadalje, pišu kako istraživanja o efikasnosti savjetovanja i psihoterapije pokazuju da efikasnost istih najviše ovisi o odnosu koji klijent i savjetovatelj stvore. „Govoreći o slučajevima Centra za socijalnu skrb, često govorimo o ljudima koji imaju iskustvo teškog života, preživljavanja i različitih osobnih pogrešaka koje su dovele do teških sudbina. Pitamo se, s kim će takvi pojedinci i pojedinke lakše stvoriti odnos – s osobom koja nikad u životu nije pogriješila, ili s osobom koja je i sama ima iskustva teških životnih perioda? Prije i nakon diplome, psiholozi i psihologinje samo su ljudi – sa svojim manama, slabostima i životnim teškoćama. Upravo to je ono što nam često pomaže da razumijemo i da se povežemo s onima koji od nas traže pomoć“, priopćili su te zatražili javnu ispriku Slobodne Dalmacije.
Žene na lomače
Nije novost da se u Hrvatskoj žene lako stavljaju na stub srama, a rijetko je to slučaj s muškarcima. Čak i one koje su zlostavljane bivaju često retraumatizirane neetičkim medijskim izvještavanjem i osudom javnosti, dok muškarac zlostavljač ne dobiva u dovoljnoj mjeri ni moralnu, a niti zakonsku osudu. Pa samim time i ne čudi da se u članku Slobodne Dalmacije novinar nije upitao tko su ti ljudi koji su koristili usluge prostitucije, imaju li žene i djecu, obnašaju li važne funkcije, rade li sa ranjivim skupinama?
„Činjenica da zakonski, a i etički, za prostituciju odgovara osoba koja pruža seksualne usluge, no ne i korisnik usluga, vrlo je problematična i odražava širi svjetonazorski okvir gdje su neke društvene skupine – primjerice ovisnici/e, beskućnici/e, bivši zatvorenici/e i prostitutke – češće i više ‘kažnjavane’ za svoja ponašanja od nekih drugih. Pritom je pozicija žena u navedenim skupinama nekad i teža, budući da je facilitirana kulturalnim očekivanjima koja drugačije gledaju na npr. muško i žensko pijanstvo, seksualnu ekspresiju, psihosocijalne teškoće i slično. Od žena se očekuje veća moralna čistoća te su za ‘nemoralna’ ponašanja kažnjena više i jače. Također, za žene postoji manje servisa koji im pomažu na njihovom putu rehabilitacije i socijalne reintegracije. Svaka ženska osoba, koja bez obzira na ove sistemske teškoće, uspije izboriti zdraviji i neovisniji život, od nas zaslužuje veliko poštovanje. Iz svog iskustva znamo da razlog ulaženja u prostituciju kod žena može biti izrazito kompleksan, te da se često ovdje radi o više različitih faktora koje nadilaze ‘slobodan izbor’ i ‘moralnost’ pojedinke. Svakako kazna nije najbolji mogući odgovor na ovakvo ponašanje“, kaže Greta Grakalić-Rački iz Udruge Vida, kulturologinja, teologinja te voditeljica radno-okupacijskih aktivnosti u Vidi.
Grakalić-Rački dodaje kako je prošle godine Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić podržala inicijativu određenog broja ženskih udruga koje su se založile da prekršajna odgovornost pređe na korisnike usluga prostitucije. „Mi stojimo uz ovu inicijativu i nadamo se da će se s obzirom na recentnu situaciju donošenje takve zakonske regulative ubrzati.“
Pravobraniteljica traži da se povuče članak
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova se očitala i o slučaju Slobodne Dalmacije i dala preporuku da se sporni članak povuče „jer predstavlja senzacionalistički način izvještavanja iznošenjem podataka o rehabilitiranoj osobi kao počinitelju prekršaja, čime se krši Prekršajni zakon, a sve s ciljem stigmatizacije osobe o kojoj izvještava zbog bavljenja prostitucijom.“
„Isključivim stavljanjem osoba koje se bave ili su se bavile prostitucijom, što su u većini slučajeva žene, u okvir moralne prijetnje društvu članak pokazuje potpunu rodnu neosviještenost o fenomenu prostitucije te nerazumijevanje položaja žena u prostituciji, polučujući različit učinak na muškarce i žene, što je u suprotnosti s načelima promoviranja ravnopravnosti spolova i predstavlja diskriminaciju u smislu Zakona o ravnopravnosti spolova. Konačno, iznošenjem određenih informacija o tome gdje je osoba zaposlena, na kojem radnom mjestu, kakve su joj stručne kvalifikacije, gdje je rođena te gdje i kada je utvrđeno prekršajno djelo, kao i o tome kako je izgledao postupak zapošljavanja osobe, članak pomaže u potencijalnom otkrivanju identiteta te osobe, što može imati devastirajuće posljedice na njezin profesionalni i privatni život“, stoji u priopćenju Višnje Ljubičić.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova upozorava da je prostitucija složen „društveni fenomen s naglašenom rodnom dimenzijom, koji se ni u kojem slučaju ne može svesti isključivo na pitanje morala osoba koje se bave prostitucijom, te predstavlja oblik eksploatacije, odnosno diskriminacije uglavnom žena i usko je vezan uz nasilje nad ženama i trgovinu ljudima radi seksualnog iskorištavanja.“
Ljubičić, također, „izražava svaku osudu medijskih napisa kojima se senzacionalistički, nekritički i diskriminatorno izvještava o prostituciji i osobama uključenima u prostituciju izricanjem moralne i društvene osude isključivo ženama koje se nalaze ili su se nalazile u prostituciji, čime ih se diskvalificira od ravnopravnog sudjelovanja u svim područjima javnog i privatnog života.“
HND traži ostavke
A takvo medijsko izvještavanje osudilo je u svojem priopćenju i Hrvatsko novinarsko društvo:
„Hrvatsko novinarsko društvo (HND) zgroženo je sramotnim tekstom “Uhićivana prostitutka sada radi s djecom kao psihologinja”, koji je jučer osvanuo na naslovnici tiskanog izdanja Slobodne Dalmacije. Navedeni tekst među najsramotnijim je epizodama domaćeg novinarstva posljednjih godina i zbog njega bi cijelo uredništvo Slobodne Dalmacije na čelu s glavnom urednicom Sandrom Lapendom Lemo trebalo dati ostavke“, poručuje se u priopćenju koje potpisuje Hrvoje Zovko, predsjednik HND-a.
I nadbiskup zgrožen hajkom Slobodne Dalmacije
Pozitivan primjer svećeničkog poslanja zabilježen je u subotu, 4. rujna, na euharistijskom slavlju u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci.
„U jednoj novini osvanuo je naslov o osobi koja je bila prostitutka, i ispalo je da, zato što je jednom bila prostitutka, sad više ne bi smjela činiti ništa dobro. To je taj pogrešan način, odbacivanje i osuđivanje ljudi zbog nekog čina ili djela“, poručio je s oltara mons. Mate Uzinić, prenosi Novi list.
Svijećom u mraku bismo mogli tražiti skandalozne slučajeve koji su imali ovoliko snažnu pozitivnu reakciju javnosti i struke, pa i Crkve. Ostaje za vidjeti hoće li rijetko viđena solidarnost dati išta osim odjeka. Naime, urednica Slobodne, Sandra Lapenda Lemo, prvotno izjavljuje da u članku ne vidi ništa sporno te nastavlja s pričom u današnjem tiskanom izdanju SD, da bi ipak poslijepodne u online izdanju dala neuvjerljivu ispriku.
„Cijenim mišljenje kolega novinara i urednika te zahvaljujem svima koji su konstruktivno i argumentirano reagirali na objave, a mi uviđamo post festum da način na koji je to urađeno nije bila dobra odluka nas kao uredništva Slobodne Dalmacije te smo delikatnoj temi trebali pristupiti primjerenije nego što smo to u ovome slučaju napravili“, piše glavna urednica koja sporni članak do ovog trenutka nije uklonila s portala Slobodne Dalmacije, očito i dalje ne shvaćajući kako nije niti trebao biti objavljen, poglavito ne na naslovnici. Postavlja se pitanje je li nakon svega uredništvo Slobodne išta naučilo?
