Ružica Ljubičić
Slavica Jakobović Fribec je rođena u Zagrebu 1950. gdje je diplomirala jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Majka je kćerke Cvijete. U mirovini je, živi i radi u Zagrebu. Bila je urednica tematskog zbornika o ženskom pismu (Republika, 1983.), osnivačica FEM-zbirke knjiga u javnoj knjižnici (Knjižnica Medveščak, 1992.), voditeljica tribine Višeglasne gošće (KIC Zagreb, 2001. – 2005.). Aktivna je u ženskom pokretu od osamdesetih (Akademska sekcija Žena i društvo, Ženska grupa Trešnjevka, SOS-telefon za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, Ženska pomoć sada). Tekstove je objavljivala na 3. programu Hrvatskog radija i u recentnim časopisima. God. 2004. pronašla je rodni list Marije Jurić Zagorke, sudjelovala u snimanju dokumentarno-igranog filma Zagorka (2006.), napisala leksikografske bilješke o Zagorki i Adeli Milčinović za A Biographical Dictionary of Women’s Movements and Feminisms (CEU Press, Budapest, New York, 2006.) te pokrenula Dane MJZ s međunarodnim znanstvenim skupom i edukativnom šetnjom (2007.) za što je primila Nagradu Zagrepčanka godine (2008.) Na njenu inicijativu Grad Zagreb je od nasljednika otkupio Zagorkin stan (Memorijalni stan MJZ) u kojem danas djeluje Centar za ženske studije. Također je objavljivala u zbornicima (Filozofija i rod, 2005.; Kategorički feminizam, 2007.; ŠK Leksikon hrvatske književnosti – djela, 2008.; HND – prvo stoljeće, 2010.; Filozofski leksikon, 2013.), uredila temat Dosier: Zagorka (Relations, 2009.) i s Mašom Grdešić suuredila zbornik Neznana junakinja – nova čitanja Zagorke (2008.). Napisala je knjigu Vodič Zagorkinim tragom kroz Zagreb po kojoj na Danima MJZ vodi poučnu šetnju. Vodič je objavljen u tri izdanja (2008., 2010., 20015.). Prvo je rasprodano, drugo je na engleskom, a treće je dostupno u Centru za ženske studije.
Zagorkin značaj i naslijeđe
Inicirali ste Dane MJZ za što ste 2008. dobili i nagradu Zagrepčanka godine. Što Vas je najviše motiviralo za tako zahtjevan i kvalitetan projekt? Je li to bila i činjenica da je Zagorka podcijenjena u dijelu intelektualne javnosti?
Naprotiv! Na kreiranje takvog projekta potaknula me vrlo poticajna atmosfera na filozofskim Danima Frane Petrića na Cresu i Lošinjskim danima bioetike, koje sam medijski pratila dvijetisućitih za Zarez. Te je skupove odlikovao visoki stupanj tolerancije i istraživalačke strasti, multidisciplinarnost i pluriperspektivnost, što je uključivalo, dakako, feminističku strast i feminističku perspektivu, pogotovo kod studenata s filozofije okupljenih oko feminista dr. Hrvoja Jurića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Poticajna su bila i predavanja u Centru za ženske studije a posebno ona dr. Ljiljane Kolešnik o ženama u vizualnim umjetnostima. Znala sam da se u tom smislu već promijenila znanstvena paradigma, što je u znanosti o knjiženosti otvorilo vrata proučavanju žanrova popularne (masovne, potrošačke) kulture povezanih s feminizmom i pisanjem žena. U Zagorkinom slučaju pozitivni pomak u percepciji intelektualne javnosti dogodio se i ranije, o čemu sam već pisala, kad je Stanko Lasić Uvodom u monografiju skinuo s nje stigmu trivijalnosti i osigurao joj mjesto u povijesti hrvatske književnosti. Ono što je ipak nedostajalo, označila je osamdesetih godina Lydia Sklevicky riječima da „nenapisana povijest hrvatskog feminizma Zagorki još nije vratila dug“. Žarko sam se nadala da će budući Dani MJZ biti solidan temelj za vraćanje tog duga, kao i mjesto za pre/ispisivanje povijesti žena, nove historijske discipline kojoj je Zagorka, svojom Neznanom junakinjom hrvatskog naroda, bila začinjavka.
Neizostavni dio Dana MJZ su i šetnje Zagrebom stopama ove slavne spisateljice koje godinama vodite. Jeste li očekivali da će Zagorkini dani potrajati do danas? Kako tumačite interes brojnih žena za Zagorkinim životom?
Neizmjerno me veseli da su Dani MJZ toliko dugo institucionalno podržani i još uvijek zanimljivi javnosti. Osobno su mi Zagorkine autobiografije fascinantne i poticajne i vjerujem da to ljudi prepoznaju dok vodim Šetnju. U njezinoj biografiji ženski, sindikalni i politički aktivizam vrlo su naglašeni, što mnogi ne znaju jer nisu pretiskana njena nefikcionalna djela. Ovdje ističem da je Šetnja Zagorkinim tragom kroz Zagreb učinila vidljivim i taj aspekt Zagorkine biografije, tako da danas jedna od dvorana u Saboru RH nosi njezino ime. Naime, Zagorkini (anonimni) patriotski tekstovi u Obzoru bili su višekratno predmet debata u parlamentu, a kad je tajniku udružene opozicije otkrila svoje autorstvo, tražio je da šuti, jer bi ugledu oporbe štetilo što ga brani – jedna žena! Pola stoljeća kasnije sličan argument iznio je i Ivo Hergešić, autor prvog sustavnijeg prikaza njenog djela sedamdesetih. Na novinarsko pitanje zašto se ranije nije bavio Zagorkom, odgovorio je kako se bojao da u očima (akademske) javnosti ne ispadne smiješan (to jest, da to ne našteti ugledu njegove karijere). Vaše pitanje o interesu žena za Zagorkin život mogla bih nadopuniti protupitanjem: zašto žene vole ljubiće i krimiće ili melodrame i telenovele? Zato što je interes „obične čitateljice“, za razliku od diskurzivnog akademskog interesa, usmjeren ka bezvremenskim narativima ili osobnim i kolektivnim pričama s kojima se je moguće poistovjećivati a da se ne propituju klasne i rodne razlike („i bogati plaču, zar ne?“). Zagorka je kao iskusna novinarka to znala, zato je čitateljicama Ženskog lista i Hrvatice nudila „gorke pilule umotane kao slatkiše“, ili, kao što primjećuje Natka Badurina, kretala se „između stereotipa i subverzije“. Ono što danas žene prepoznaju kod Zagorke je njena „feministička političnost“, primjerice, u feminističkom Bildungsromanu Kamen na cesti, kao što ističe Maša Grdešić. Tu se prepoznaju razmjeri obiteljskog nadzora nad ženinom slobodom kretanja, govora i mišljenja u 19. stoljeću, kao i institucija tzv. muževe vlasti koja je žene ograničavala da se bave plaćenim javnim poslom ili da udane žene nisu imale pravo raspolagati ni svojom imovinom a udovice su nakon muževe smrti ostajale na cesti ili su završavale u ubožnici. Danas žene preko Zagorke prepoznaju činjenicu da su ženama do sredine 20. stoljeća, dakle unazad dviju generacija njihovih majki i baka, bila uskraćena temeljna građanska prava kao što su pravo na imovinu, na obrazovanje, na profesiju i političko pravo glasa, što bi im i danas u 21. stoljeću mnogi htjeli uskratiti! Također prepoznaju da ženska ljudska prava neće sama pasti s neba, već da se za njih treba, kao što je to činila Zagorka, boriti i izboriti.
Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke na zagrebačkom Dolcu / Foto: Antonija Dujmović
Zagorka bi danas bila vrlo čitana blogerica
Koliku dragocjenost predstavlja Zagorkino naslijeđe i koliko možemo naučiti iz primjera njenog pisanja i života?
Zagorkino naslijeđe predstavlja neiscrpnu riznicu za proučavanje ženskih života u političkoj i kulturnoj moderni u Hrvatskoj i po tome je naša nacionalna baština. Za početak, hitno treba objaviti kritičko izdanje njenih izabranih djela s potpunom bibliografijom kako bi sačuvali to naslijeđe i kreativno ga preoblikovali kroz nove medije za nove generacije. Tako je i ona svojim pisanjem početkom 20. stoljeća približila novinski medij najširoj publici, posebice ženama, kojima je i utrla put u tu, za njih dotad zabranjenu, profesiju (političke) novinarke. S druge strane, i opet naglašavam, sve su njezine knjige „prošle“ kroz novine kao feljtonski romani i upravo zahvaljujući novinama ona je postala najčitanija i najpopularnija hrvatska književnica i opismenila mnoge! Prisjećam se kako mi je jednom moj kolega sa studija priznao da je od Zagorke naučio hrvatski jezik jer je s devet godina čitao cijelom susjedstvu iz njezinih sveščića (dakako, bilo je to prije televizije i prije interneta, pedesetih, kad ih je objavljivala Slobodna Dalmacija koja je zarađenim novcem izgradila svoje sjedište u Splitu). Danas bi Zagorka vjerojatno bila vrlo čitana blogerica na Facebooku sa svojom satiričnom i najdugovječnijom kolumnom Iglica, koju je počela pisati još 1900. u Domaćem ognjištu a nastavila u Ženskom svijetu i Hrvatici – kroz četrdeset godina! U tom je smislu ona trajni uzor i inspiracija.
Vratiti Zagorku u školske lektire
Koliki je značaj Zagorke za ženski pokret, koliko ona može biti inspiracija za poljuljani ženski identitet, odnosno pokušaj diskreditiranja ženske vrijednosti koja dolazi iz patrijarhalnih narativa?
Novinarski Zagorkin opus nije nikako ili je samo sporadično istražen, a tu nas čekaju brojna iznenađenja kao što je polemika o ravnopravnosti spolova između „kola naprednjača“ (Zofka Kveder, Ljubomir Parmačević i Mira Kočonda) i AG Matoša iz 1909., njezini tekstovi o ženskom pravu glasa (Adresa hrvatskih žena upućena 1917. godine Hrvatskom Saboru) ili anketa o izboru narodne zastupnice u jugoslavenski parlament iz 1939. u Hrvatici (u kojoj je upravo ona bila izabrana), da ne govorim o udruživanju tridesetak tiskarskih radnica u Kolo radnih žena iz 1897. godine kad je već pisala za Obzor. U razdoblju socijalizma malo ili ništa nismo znali o građanskim feministkinjama i filantropskom feminizmu ili o sufražetkinjama, čak se i Lydia Sklevicky istražujući povijesnu građu prije 1945. u državnom arhivu susrela s kutijama s natpisom „Zabranjena građa“! Zbog takvog diskontinuiteta ne čudi što su mnoge feministkinje imale predrasude o Zagorki kao o nazadnjačkoj nacionalnoj ikoni koja piše patriotske šund romane. Na sreću, to se s Danima MJZ uvelike promijenilo i pred nama je kontinuirani posao sabiranja i valoriziranja građe o ženskom pokretu značajne za hrvatski feminizam. Druga je važna stvar, vratiti Zagorku u školsku lektiru a vjeronauk u crkvu gdje mu je u laičkoj zemlji i mjesto, jer, nažalost, on danas jača patrijarhalne stereotipe o pasivnoj i podložnoj ženi, što nas vraća mizoginiji i jača fanatizam. Danas je u društvu primjetno jačanje retrogradnih društvenih tendencija s postupnim, a možda jednog dana i naglim gubitkom ženskih i ljudskih prava. Zagorka je cijeli život bila vjernica, ali je žestoko osuđivala praznovjerje i vjerski femicid tzv. vještica pa je bila navukla bijes Kaptola, a kasnije zbog svoje vjere i bijes Partije. Treba i opet čitati Zagorku jer njezini tekstovi vraćaju samopouzdanje, a humor i njezina borbenost „u potrazi za pravicom“ (kao da je ona sama Evica Gupčeva iz drame koju je napisala 1903. u zatvoru, a do danas je ostala u rukopisu), i više su nego motivirajući!
Privatna novinska arhiva
Književnost i feminizam
Kako biste ocijenili položaj žena u književnosti u usporedbi sa Zagorkinim vremenom, što se promijenilo, koje prepreke su svladane, a koje su ostale?
Zagorkino vrijeme nije pluskvamperfekt, ono je futur. Ako isključimo njezine patriotske ideologeme koji su nekoć bili jako aktualni ali su danas postali politički mainstream, njene dubinske teme kao što su sloboda, rad i feminizam još uvijek su aktualne jer i dalje živimo u društvu patrijarhalne dominacije koja u sferi spolnosti (i dalje) regulira načela zbiljnosti i užitka, poredak moći i sustav ljudskih odnosa.
Što je srž feminističke književnosti danas, je li to redefiniranje pitanja koje smo imali u drugom valu feminizma s obzirom na događaje kod nas i u svijetu?
Dobro ste to primijetili. U eri kulturalnog feminizma ulančavala su se značenja i bistrili pojmovi kao što su „feminističko“, „žensko“ i „feminilno“ unutar feminističke književne kritike i politike lokalizacije, pa je prihvaćeno da se „feminističko“ određuje kao političko mjesto, „žensko“ kao biološki zadano a „feminilno“ kao kulturalno konstruiran identitet (prema Toril Moi). Bio je to pozitivni pomak od pojma „ženskog pisma“ koji je u socijalizmu morao „pokrivati“ sva ta značenja jer je „feminizam“ ranih osamdesetih još uvijek bila proskribirana riječ i pod (auto)cenzurom! Ali nakon povijesnog skupa „Drug – ca žena: žensko pitanje – novi pristup“ u Beogradu 1978., (a kojem su nazočile svjetske i socijalističke feministkinje), već se kasnih osamdesetih održavaju prvi (jugoslavenski) feministički susreti. Naglasiti ideološki kontekst u nekoj pojavi doista je važno, pa sam, primjerice, negdje napisala da je početkom devedesetih već ovjerenu poetiku „ženskog pisma“ u Hrvatskoj zamijenila poetika „ratnog pisma“… ispisivala se ratna trauma i ratno nasilje, ali i seksualno nasilje i trauma silovanja kao ratno nasilje. Danas se slažem s ´digitalnom majkom svih znanja´ Wikipedijom da su „fokusi današnjeg feminizma“ opet, kao i kasnih sedamdesetih, pitanja važna za život žena u društvu, a feministička i književna kritika opet usmjerena sustavnom otkrivanju i razobličavanju ideoloških mehanizama kojima književnost, kao i neki tiskani i digitalni mediji podržavaju patrijarhalnu svijest i kroz androcentričke stavove ignoriraju ženu i žensko iskustvo. Osobno su mi bliski termini koje je sedamdesetih u periodizaciju uvela Elaine Showalter poput ginoteksta i ginokritike kao i njezino kasnije spoznajno mapiranje složenosti suvremene feminističke teorije i prakse kroz supostojanje šest različitih projekata (androgina poetika – nadilazi rodne razlike, univerzalna je; feministička kritika – razobličuje patrijarhalnu ideologiju muške kulture; ženska estetika – izdvaja feminilno kao supkulturu a žensko pismo kao izraz ženskog iskustva; ginokritika – proučava tradiciju ženske književnosti i pisanja žena; ginesička kritika – proučava kategoriju ženstvenosti unutar kulture; teorija roda – proučava spolnu/rodnu različitost). Mislim da je krilatica drugog vala feminizma „osobno je političko“, uz šezdesetosmašku „budimo realni, zahtijevajmo nemoguće!“ još uvijek značenjski motivirajuća, kao što je to i feministička književnost ili poezija koju iznova, i opet iznova treba čitati jer ima iscjeljujući učinak! Kao pjesma Erice Jong „O poetskom slijedu“, u prijevodu Lydije Sklevicky: (In memoriam Marini Cvetajevoj, Anni Wickham, Sylviji Plath, Shakespearovoj sestri, itd., itd.)
Najboljeg roba nije potrebno tući.
Ona se sama tuče…
…Mora izabrati strasno i loše.
Mora se izgubljenom osjećati poput psa bez gospodara.
Sva svoja moralna pitanja ogledalu svom uputiti mora.
Zaljubit se mora u Kozaka il´ pjesnika.
Nikad nek´ iz kuće ne izađe bez koprene šminke.
Cipele obuti mora tijesne kako bi se uvijek sjetila svog ropstva
Nikada zaboraviti ne smije da je za tlo srasla.
Iako je u učenju brza i općepriznate darovitosti, neka je prirodna sumnja u sebe
učini tako slabom da uprska sjajno pola tuceta talenata i uljepša tako,
ali ne izmijeni sve naše živote.
Ako je umjetnica približi li se genijalnosti sama činjenica njene darovitosti
neka joj prouzroči takvu bol da uzme vlastiti život radije no da nas nadmaši,
nakon što umre, plakat ćemo proglasiti je sveticom.
Privatna arhiva
Provokacija može biti ženska tema
O čemu, po Vašem mišljenju, žene trebaju više pisati, koje teme nedostaju da budu nit vodilja ali i provokacija za konkretno djelovanje?
Tema ima bezbroj i tiču se ženske intime i ženske svakodnevice, od potplaćenog, prekarnog i kućanskog rada do još uvijek tabuiziranih tema o ženskoj spolnosti i ženskoj seksualnosti u heteroseksualnim i homoseksualnim vezama i s tim povezanog intimnog ili institucionalnog nasilja i reproduktivnih prava, do suptilnijeg i prikrivenijeg, psihološkog i ekonomskog nasilja u uvjetima globalizacije i migracija (zbog gladi, siromaštva i ratova, a u budućnosti i zbog ekstremnih klimatoloških uvjeta… ). Jedna je knjiga bila toliko provokativna da je postala globalna manifestacija feminističke solidarnosti: V-day, Vaginini monolozi Eve Ensler. Mogla bih reći da je ona znak ponovo pronađenog sestrinstva i uzor sličnim manifestacijama diljem globusa: „16 dana aktivizma“ protiv femicida, „Milijarda ustaje“ protiv rodno uvjetovanog nasilja, „Me too“ protiv silovanja i seksualnog nasilja…
Mnoge žene, koje se usude biti slobodne u izražavanju svoje slobodne misli, budu kritizirane i to nerijetko od samih žena, što mislite o tom fenomenu, postoji li još uvijek taj strah i negodovanje u ženskim čitateljskim umovima otkriti ono što bode patrijarhat?
Sjećam se javne sablazni u povodu izlaska knjiga Erice Jong Strah od letenja i Kako spasiti vlastiti život zbog iskaza o ženskoj eksplicitnoj seksualnosti. Zbog toga mnoge žene nisu posegnule za tim knjigama koje su po svojoj iskrenosti vrlo osnažujuće i oslobađajuće. Na jednoj tribini o tome se vodila javna polemika između Igora Mandića, mizoginog antifeminista i Jelene Zuppa, koja je branila poziciju „žene-pisca u suočavanju s vlastitim položajem žene“. Jelena mi je bila prijateljica i uzor zbog beskompromisnih „slobodnomislećih stavova“ i uvijek sam se čudila što je nisu podnosile žene, ne samo samozatajne supruge intelektualaca iz njenog kruga, već i mnoge intelektualke. Riječ je o fenomenu kojeg spominjete u svom pitanju, o starom antifeminističkom mnijenju da su najljući neprijatelji žena – same žene. Da su antifeminizam i mizoginija doista prvorazredni društveni skandal naglašava i Gordana Bosanac u knjizi Visoko čelo. Međutim, oni su kao fenomen znanstveno objašnjivi i to kroz analizu patrijarhalnih mitova iz davne prošlosti, a koji i danas opstaju kao muški mitovi i nalaze se u temeljima zapadnoevropske civilizacije. Jednu od takvih analiza provela je i Jasenka Kodrnja na mitemu Here, grčke božice žena i braka. Vrijedi je ovdje ukratko prikazati jer objašnjava mnogo toga. Hera je „poražena, ponižena, prevarena i silovana (… ) ali, da bi uopće opstala, mora se, ne samo povinovati svom nasilnom suparniku, nego postati interiorizirani izvršitelj njegove volje.“ Budući da je ikonizirana kroz muški pogled ali i zbog Zeusove poligamije, svaka žena postaje joj suparnica i izvor zavisti i mržnje. Ipak, ističe Kodrnja, u kontroverznom smislu Hera predstavlja ne samo gubitak ženskog načela već i moguću prijetnju za patrijarhalni poredak – jer kad bi i htjela nešto promijeniti, bila bi subverzivna i dirnula u jezgru svijeta – on bi se srozao i poništio. Stoga anticipira i krivnju za takav mogući ishod, ali i svoju odgovornost, no pritom se „najupornije bori za to da se ništa u svijetu temeljno ne dira, ne mijenja i ne dovodi u pitanje.“
Privatna novinska arhiva
Većinu radnog vijeka proveli ste u Knjižnici Medveščak gdje ste osnovali FEM zbirku knjiga. Po čemu ćete najviše pamtiti taj period života?
Zahvalna sam kolektivu Knjižnice Medveščak što mi je omogućio formiranje virtualne feminističke zbirke, i to prije interneta, pretražive u datoteci putem predmetnica: žensko pitanje, feminizam, žensko pismo i ženski studiji. Bilo je izazovno klasificirati „feminističke knjige“ bez jasno definiranog polja „feminizam“ u bibliotečnom smislu, a da se nalaze unutar UDK klasifikacije! Bilten s 40-tak anotacija Od ženskog pitanja do feminizma bio je „vidljivi“ dio fem-zbirke, ujedno i moj stručni rad kojim sam stekla zvanje diplomirane knjižničarke. U aktivističkom pak dizajnu biltena pomogle su mi kolegice Sanja Mikačić s crtežima i Marijana Grinfeld s grafičkim dizajnom, a po izlasku, bilten je promovirala Aida Bagić u nultom broju feminističkog časopisa Kruh i ruže. Taj se projekt dogodio u vrijeme mog intenzivnog istraživanja o povijesti pisanja žena i povijesti ženskog pokreta u Hrvatskoj, za što sam dobila stipendiju od Zaklade Soros. Kanila sam koristiti i neplaćeni dopust za studijsku godinu na Central European University (CEU) u Budimpešti, ali su me obiteljski razlozi u tome spriječili. Osim toga, počeo je rat u Hrvatskoj.
Aktivizam i budućnost žena
Sudjelovali ste u ženskom pokretu osamdesetih godina, bili ste aktivni i u udruzi Ženska pomoć sada i volontirali na prvoj 24-satnoj SOS liniji u Hrvatskoj. Možete li usporediti stanje nekad i sad kada je riječ o nasilju u obitelji i nasilju nad ženama, ima li pomaka i kako ih ocjenjujete?
Bila sam članica neformalne grass-root Ženske grupe Trešnjevka koja je propitkivala predrasude i stereotipe o ženama kroz kolektivne nastupe i radionice, a 3. ožujka 1988. pokrenula i prvu SOS liniju za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja i organizirala edukaciju za volonterke. Od 1989. grupa je formalizirana kao Ženska pomoć sada i misija joj je bila, uz rad na SOS liniji, osnovati i sklonište za žene, senzibilizirati javnosti za razmjere dotad neprepoznatog obiteljskog nasilja, rad na liniji prema feminističkim načelima te autonomnost u radu u odnosu na državne institucije i, ne manje važno, institucionalizacija pomoći i promjena zakonodavstva u korist žena. Danas u Hrvatskoj postoji više hitnih SOS linija a unazad dvije godine i oko dvadesetak skloništa za žene, financiranih iz državnog ili lokalnog proračuna, legislativa se znatno promijenila u korist žena (i uvođenjem novih instituta pravobranitelja i donošenjem Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o zabrani diskriminacije), ali sudska praksa sve to demantira… Volonterke se svakodnevno suočavaju s ignoriranjem zakonskih propisa od strane policije, sudova i centara za socijalnu skrb, a zlostavljane žene ne dobivaju uvijek odgovarajuću institucionalnu zaštitu niti pomoć. Opet stara priča. U situaciji globaliziranog siromaštva, rata i patrijarhalnog nasilja, javnost danas itekako prepoznaje rodno uvjetovano nasilje kao globalni problem. No, nažalost, ne prepoznaju ga i akteri političkog odlučivanja! A u porastu su i nazadnjački, mizogini i antifeministički prosvjedi koji sve glasnije zazivaju ograničavanje ženskih i ljudskih prava i sloboda. U Hrvatskoj je lani ubijeno 13 žena, a prema riječima pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, trend femicida u Hrvatskoj je u porastu, dok su u svijetu u 40 posto slučajeva žene ubijene samo zato što su bile žene! U povodu desetogodišnje globalne akcije Milijarda ustaje ona je istaknula poruku sa skupa da je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv i da u odgojno-obrazovni sustav hitno treba uvesti nultu stopu tolerancije prema nasilju te stalno ukazivati na rodnu dimenziju ljudskih odnosa.
Privatna novinska ahiva
Sudjelovali ste i u organizaciji tijela koje je 1990. uputilo Hrvatskom saboru amandmane na novi Ustav RH, a javnosti Deklaraciju o ženskim reproduktivnim pravima. Što je od toga zastupljeno u današnjem hrvatskom zakonodavstvu? Kako na to gledate danas?
U 20. stoljeću u Hrvatskoj je u tri navrata dolazilo do radikalnih političkih i društvenih promjena (1918. ,1945., 1990.) i svaki put su žene vidjele šansu da iz domestificirane, privatne sfere uđu u sferu političke participacije i javnog plaćenog rada. To su u 21. mileniju i postigle ali su još uvijek podzastupljene i potplaćene. Danas se u parlamentarnim demokracijama donošenjem ustava kao temeljnog državnog akta bitno definira djelokrug prava, obveza i sloboda državljana i državljanki. Tada, 1990. to je bilo jako važno jer se mijenjao dotadašnji temelj socijalističkih vrijednosti (kao što je društveno vlasništvo), a zasnivao novi na vrijednostima privatnog vlasništva, tržišne ekonomije i kapitala. Iz organiziranog ženskog pokreta i tadašnjeg Socijalističkog saveza žena potekla je inicijativa o održavanju „ženskog sabora“ s kojeg bi se u obliku zaključaka uputili amandmani na Prijedlog nacrta Ustava RH, koji je bio u javnoj raspravi. Svi amandmani su bili usvojeni osim onoga protiv članka o „nepovredivosti doma“, što je dalekosežno generiralo promjene u obiteljskom, prekršajnom i kaznenom zakonodavstvu i ne uvijek u korist žena. Što se tiče reproduktivnih prava i rađanja, postojale su dvije suprotstavljene formulacije u najranijoj verziji Ustava. Po jednoj se jamčila sloboda pojedinca ili slobodno odlučivanje o rađanju djece, a po drugoj se omogućavalo državno uplitanje u kontrolu rađanja. Od obje se odustalo, tako da danas za bilo koju promjenu zakona nemamo uporište u Ustavu RH. Na snazi je još uvijek Zakon iz 1978. koji regulira pitanja rađanja i po kojemu je pobačaj dozvoljen, iako ga je u praksi gotovo nemoguće obaviti u većini državnih bolnica zbog puzajuće opstrukcije „prigovorom savjesti“. Danas u Hrvatskoj, kao i u svijetu, jačaju pokreti i „za“ i „protiv“ pobačaja, a povećan je interes javnosti i za bioetičke teme koje se tiču početka i kraja ljudskog života i njihove pravne regulative. Tu zalazimo u pitanja biopolitike i Agambenovog „golog života“ jer već odavno se dogodila tranzicija od „države blagostanja“ iz sedamdesetih do orvelovske „države nadzora“ u ovom mileniju s neviđenom ekspanzijom novih tehnologija i posthladnoratovskom prijetnjom nuklearnim oružjem.
Nema Vas baš puno u medijima proteklih godina. Što je u fokusu Vašeg zanimanja danas, kako najradije provodite vrijeme?
Prije više godina izgubila sam sudski spor o vlasništvu nad stanom u otkupu (u centru Zagreba) i tijekom ovršnog postupka imala sam šest zakazanih deložacija. Iz stana sam morala iseliti 2013. u podstanarstvo, izgubivši pritom većinu svojih knjiga. Zatim sam preselila u stan u gradskom najmu u istočnom dijelu Zagreba, gdje i danas živim. U međuvremenu su mi prispjeli enormni sudski troškovi pa mi je bio blokiran račun. Moje tijelo reagiralo je aktiviranjem autoimune bolesti koja je već bila u remisiji. Preživjela sam zahvaljujući pomoći obitelji i prijatelja kao i ljubavi mojih njuškica Sokrata i Lune! Nakon pandemije uspjela sam izaći iz blokade i opet stati na noge, pa i doslovce, jer sam primila biološki lijek. U međuvremenu sam kontinuirano vodila Šetnju na Danima MJZ. Sada sređujem arhivsku građu i rukopise i paralelno radim na više projekata. Uživam u svom kvartu koji se stalno urbanizira, ali još uvijek ima puno zelenila, potok i šumu. Berem ljekovito bilje i vrtlarim na svojoj terasi!
