Piše: Nika Šintić
Na današnji dan prije tri godine preminula je novinarka, feministica i mirovna aktivistica Vesna Kesić. Rođena je 1948. godine u Londonu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij psihologije i sociologije. No, profesionalni put navodi je u smjeru novinarstva, te se tako u doba Jugoslavije oglašava u tjednicima kao što su Start, Nedjeljna Dalmacija, Danas, Mladina i Nin. Također sudjeluje u onome što se ponekad naziva „novim jugoslavenskim feminizmom“, a odnosi se na vaninstitucionalni pokret nastao potkraj 1970-ih godina uslijed potrebe za samostalnim oslovljavanjem rodne problematike, usuprot njezinom stalnom supsumiranju pod klasno pitanje. Premda je ovaj kriterij samostalnosti tek uvjetno primjenjiv na feminističko djelovanje (što pokazuju još i jugoslavenske antifašistkinje koje su se zalagale za rodnu ravnopravnost, ali pod okriljem države), on je svakako prikladan za opis života, djela i duha Vesne Kesić. Tako je Kesić i jedna od prvih novinarki koje u svoje tekstove uvode ‘ja-formu’ kao protutežu aparatčicima što su se pluralnim zamjenicama skrivali iza osovina patrijarhalne i političke moći – Države, Partije, Vođe i sl.
No, za tu veliku zaslugu Kesić neće kreditirati sebe, nego kolektivnu snagu i pronicljivost žena u čitavoj svojoj profesiji: „Žene novinarke su šturi, birokratizirani i ideologizirani jezik agencija i priopćenja koji je dominirao socijalističkim novinarstvom destruirale konkretnim govorom. U tekstove su vratile okus i boje života i svakodnevice. Bio je to poseban tip novinarskog dekonstruktivizma, koji je načeo sam korijen totalitarnih redukcija, njihov diskurs.“
Zato i nije toliko iznenađujuće da se, razočarana režimskim jednoumljem i nacionalističkom histerijom što je obilježila tisak 1990-ih godina, u doba rata potpuno okreće društvenom angažmanu. Sudjeluje tako u osnivanju Građanske inicijative za slobodu javne riječi, koordinatorica je Centra za žene žrtve rata – Rosa pokrenutog u Zagrebu 1992. godine a kasnije je i jedna od ključnih ličnosti u formiranju organizacije B.a.B.e.
Međutim, ratne i poratne okolnosti na našim prostorima nisu bile blagonaklone prema intelektualkama, kulturnjacima i novinarima koji su na ikoji način izazivali spregu konzervativizma, nacionalizma i vjerskog purizma kojim je državna vrhuška učvršćivala svoju vlast. Mediji su im pritom služili kao dio propagandne mašinerije, čemu je uvelike pogodovao njihov prodor na slobodno tržište i posljedično podvrgavanje imperativu profita; informativni prostor tako doživljava ono što će autorica Nina Ožegović označiti kao „komercijalizaciju, estradizaciju i trivijalizaciju medijskog sadržaja“, a kada se tome nadoda i prežitak nekadašnjeg shvaćanja medija kao političkih glasila te sveopća konfuzija izazvana ratnim stanjem, nastaje pošast štampanih čistki usmjerenih protiv etničkih, svjetonazorskih i religijskih nepodobnika. Mnoge su javne osobe bile počašćene difamantnim tjeralicama nakon što je hrvatski predsjednik obećao sudski obračun s onima koji kaljaju hrvatsku vlast; prva među njima bila je glumica Mira Furlan zbog sudjelovanja na Beogradskom Internacionalnom Teatarskom festivalu. Seksistički obojenu kampanju protiv Mire Furlan započeo je i gorljivo provodio „Globusov investigativni tim“, okrunivši je trodijelnim feljtonom pod nazivom Težak život lake žene. Oslobođeni ikakva profesionalna i personalna poštenja, ovi samozatajni detektivi odlučuju na tiskarskoj lomači spaliti i pet hrvatskih feministica – Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Radu Iveković, Jelenu Lovrić i Vesnu Kesić – zbog njihovog navodnog sabotiranja ideje da se idući kongres P.E.N. centara, odnosno članica međunarodnog udruženja pisaca, pjesnikinja, prevoditeljica, kritičarki i žurnalista, održi u Dubrovniku. Bio je to kovitlac dezinformacija i neprovjerenih glasina koje su kulminirale tekstom Hrvatske feministice siluju Hrvatsku, zavazda upamćenim kao kapitalno ostvarenje tadašnjeg antinovinarstva. Članak je po uredničkom nalogu Denisa Kuljiša napisao ni više ni manje nego Slaven Letica, a u njemu su podastrti i biografski podaci napadnutih sudionica „hrvatske feminističke laži“, uključujući njihove godine rođenja, radno iskustvo, nacionalnost, informacije o mjestu boravka u vrijeme rata te članstvo u Savezu komunista. Javno sotoniziranje ovih pet žena nastavilo se i veći dio sljedeće, 1993. godine, učinivši im život na radnom mjestu i, napokon, samoj državi, neizdrživim.
Vesna Kesić među prvima je reagirala na optužbe „Globusovog investigativnog tima“. No, učinila je to na trijezan i profesionalan način, oslovljavajući klevetu o kongresu P.E.N.-a u Riu de Janeiru, gdje se tobože i odvio „skandalozni komplot“ dotičnih autorica, bez utjecanja huškanju i senzacionalizmu. U tekstu Slobodan Prosperov u Rio, Ostap B. Novak iz Rija analizirala je što je sve točno Slobodan Prosperov Novak, tadašnji predsjednik Hrvatskog P.E.N. centra, učinio po pitanju promicanja četiriju točaka Povelje međunarodnog P.E.N.-a, koja književnost i novinarstvo nastoje zaštititi kao zajedničku vrijednost među narodima, čiji se pripadnici obvezuju na otpor svakom obliku gušenja slobode misli u svojim zemljama.
Ono što je pak, pristupajući cijeloj stvari iz osobne perspektive, u tekstu Ispovijed hrvatske vještice napisala o ozračju na ovim prostorima tijekom 80-ih svakako se moglo preslikati i na sljedeće desetljeće: „Trebalo je imati samo malo građanske hrabrosti, misaone nezavisnosti i ne biti tako prokleto banalan i poslušan. Konačno, trebalo je pristati biti vješticom. Možda te baš ne vole previše, ali te ipak uvažavaju i pomalo te se boje, što je za jednu vješticu sasvim solidan renome.“
I upravo je u toj misli eklatantna samosvojnost žene koja je, odlučivši ratu pristupiti kao tragediji koja ispisuje sudbine sa svih strana fronte, za teorijsku okosnicu svoga aktivizma uzela – feminizam. Feminističko očište u doba sukoba naročito je nepopularno. U jednu ruku relativizira razliku između obrane i agresije (makar će gotovo svi priznati da među njima postoji jasna moralna asimetrija) inzistirajući na štetnosti repatrijarhalizacije koja pogađa žene na svakom zahvaćenom području, a očituje se u rezanju socijalnih davanja zbog vojnih troškova, kulturi silovanja, učvršćivanju tradicionalnih rodnih uloga i sveopćem zaokretu konzervativizmu. U drugu ruku svojim djelovanjem onkraj bojišnih granica podriva sam militaristički cilj, i ima snagu deaktivirati impuls nasilja koji nagoni čak i susjede da se okrenu jedni protiv drugih. Zato je ironično da je upravo Kesić, koja se 90-ih posvetila sustavnom istraživanju problematike ratnih silovanja i najzad magistrirala na temu sukonstituiranja roda i etniciteta, optužena za ignoriranje masovnih stradanja muslimanki i Hrvatica u časopisu koji se svojim šovinističkim ispadima preko noći iz privatnih, komercijalnih novina pretvorio u državotvorni list. Kesić je stoga svoj novinarski rad nastavila pišući većma za alternativne medije poput ARKzina, osnovanog u sklopu Antiratne kampanje Hrvatske kako bi okupio novinare i novinarke koji nisu mogli objavljivati kritičke tekstove na svojim matičnim platformama, te kasnije za razne neprofitne portale.
Rat je na koncu završio, vještice iz Rija nikada nisu dobile javnu ispriku, a Vesna Kesić nastavila je s istraživanjem, propitivanjem i djelovanjem do kraja svojih dana.
