Piše: Antonija Dujmović
SOS Rijeka u okviru projekta “FORZA – feministički odgovor rodno zasnovanoj agresiji” organizira Simpozij o stambenom zbrinjavanju žrtava nasilja. Na Simpoziju, koji će se održati 13. svibnja na Trsatu u kongresnom centru Sveučilišta u Rijeci – Akvarij, bit će predstavljeni rezultati istraživanja i Analiza funkcionalnosti mjere stambenog zbrinjavanja žrtva nasilja.
Govorit će se o važnosti prava na stanovanje kao temeljnog ljudskog prava s naglaskom na potrebe žrtava rodno uvjetovanog nasilja, o funkcionalnosti mjere stambenog zbrinjavanja žrtava obiteljskog nasilja prema članku 45. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima te na koncu, o zagovaranju efikasnijeg provođenja mjere stambenog zbrinjavanja i osvještavanju relevantnih dionika/ica o njezinoj važnosti i izazovima u praksi. Program uključuje i uvodna izlaganja predstavnika/ica organizacija civilnog društva i Ureda pučke pravobraniteljice.
Što za žrtvu obiteljskog, odnosno partnerskog nasilja znači mogućnost stambenog zbrinjavanja pojasnila nam je koordinatorica i savjetnica za pravna pitanja u SOS Rijeka Dženana Kalamujić.
“Za žrtvu obiteljskog ili partnerskog nasilja, mogućnost stambenog zbrinjavanja znači mnogo više od krova nad glavom – to je ključan korak prema izlasku iz začaranog kruga nasilja i početku novog, sigurnog života.
Zamislimo ženu koja godinama trpi nasilje u vlastitom domu, često uz prisutnost djece. Nasilje nije samo fizičko – ono je i emocionalno, ekonomsko, psihološko. U svakom pokušaju odlaska nailazi na prepreke: kamo otići, od čega živjeti, kako zaštititi djecu? U trenutku kada odluči otići, čak i ako pronađe utočište u skloništu, zna da je to samo privremeno rješenje. Bez mogućnosti trajnog ili barem dugoročnog smještaja, izlaz iz nasilja lako postaje povratak u njega.
Tu stupa na snagu mjera stambenog zbrinjavanja – kao konkretna institucionalna podrška koja žrtvi daje realnu šansu da prekine nasilje i započne samostalan život. To je priznanje da država i društvo stoje uz nju. Stabilan dom znači sigurnost, ali i dostojanstvo: mjesto gdje može spavati bez straha, gdje djeca mogu učiti i rasti bez traume, gdje se može zaposliti, liječiti, graditi budućnost.
Stambeno zbrinjavanje za žrtvu nije luksuz – to je minimum koji omogućava preživljavanje, oporavak i opstanak. Kad takva mjera funkcionira, ona mijenja živote. Kad ne funkcionira, tada ostaje poruka da je sigurnost i dalje privilegija, a ne pravo.
Zato je pitanje odlaska iz nasilnog okruženja, osobito za žene koje su pretrpjele rodno uvjetovano nasilje, pitanje pravde, odgovornosti i jednakosti. Bez prava na siguran dom, borba protiv nasilja ostaje polovična.”
Teškoće s kojima se žrtve suočavaju u pogledu stambenog zbrinjavanja
Poblematika stambenog zbrinjavanja žrtava obiteljskog i partnerskog nasilja je višeslojna. Kako ističu organizatorice Simpozija, osnovne teškoće s kojima se žrtve suočavaju po ovom pitanju duboko su ukorijenjene u zakonodavne, institucionalne i praktične prepreke koje žrtvama otežavaju izlazak iz nasilnog okruženja i izgradnju novog, sigurnog života. Istraživanje provedeno u okviru projekta FORZA ukazuje na niz problema koji prate provedbu ove važne mjere.
“Prvo i najvažnije, propisani uvjeti za ostvarivanje prava na stambeno zbrinjavanje su strogi i često nefleksibilni. Posebno je problematičan uvjet koji od žrtava zahtijeva pravomoćnu presudu o počinjenom nasilju, iako je poznato da sudski postupci mogu trajati godinama. U međuvremenu, žrtve ostaju bez mogućnosti smještaja u trenutku kada im je on najpotrebniji. Osim toga, imovinski cenzus koji se koristi za procjenu potrebe za stambenim zbrinjavanjem ne odražava realnu, trenutnu financijsku situaciju žrtve, već se temelji na podacima koji mogu biti zastarjeli i koji ne uzimaju u obzir nagle promjene koje proizlaze iz samog čina napuštanja nasilne okoline.
Situaciju dodatno otežava i činjenica da država ne raspolaže dovoljnim brojem stanova iz javnog stambenog fonda. Umjesto toga, žrtve su primorane tražiti stanove na slobodnom tržištu, odnosno kod privatnih iznajmljivača. Takav pristup rezultira brojnim problemima – od poteškoća u pronalasku stanova i loših uvjeta stanovanja, preko visokih početnih troškova (kao što su polog ili naknade agencijama), do nesigurnosti u kontinuitetu stanovanja, osobito u turističkim krajevima gdje najmodavci često prekidaju ugovore tijekom sezone kako bi stanove komercijalno iznajmljivali.
Dodatni izazov predstavlja neinformiranost i neujednačeno postupanje institucija. Djelatnici Hrvatskog zavoda za socijalni rad, ali i drugih nadležnih tijela, često nisu ni upoznati s postojanjem mjere stambenog zbrinjavanja, a kamoli s načinom njezine provedbe. To za žrtve znači zakašnjele ili netočne informacije, nedostatnu institucionalnu podršku i niz nepotrebnih administrativnih prepreka koje produbljuju njihovu nesigurnost i osjećaj napuštenosti od strane sustava.
Konačno, trajanje mjere od dvije godine – uz mogućnost produljenja za još dvije ako za to i dalje postoje razlozi – u praksi se često pokazuje nedostatnim. Mnoge žene u tom razdoblju ne uspiju ekonomski ojačati, pronaći stabilan posao niti osigurati dugoročno rješenje svog stambenog pitanja. Kad mjera istekne, često se nalaze u situaciji vrlo sličnoj onoj iz koje su pokušale pobjeći – ponovno bez sigurnog krova nad glavom.
Ove teškoće upućuju na potrebu za sustavnom i sveobuhvatnom reformom modela stambenog zbrinjavanja žrtava nasilja, kako bi se ovo pravo moglo ostvarivati pravovremeno, efikasno i u skladu s njihovim stvarnim potrebama”, ističe pravnica Kalamujić.
Ukida se cenzus na ostvarivanje prava na privremeno stambeno zbrinjavanje
Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine najavilo je uvođenje novine u Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima kojom se u čl. 45 ukida odredba o cenzusu te će privremeno stambeno zbrinjavanje moći ostvariti i žrtve nasilja bez obzira na njihova primanja.
“Pozdravljamo najavljenu zakonsku novinu kojom će žrtve obiteljskog nasilja moći ostvariti pravo na privremeno stambeno zbrinjavanje neovisno o visini svojih primanja, jer smatramo da je to iznimno važan korak prema pravednijem i dostupnijem sustavu podrške žrtvama.
Dosadašnja praksa pokazala je da je imovinski cenzus bio jedna od ključnih prepreka u ostvarivanju prava na smještaj – mnoge žene su, zbog nekoliko eura iznad propisanog praga ili zbog socijalnih naknada koje su im u tom trenutku jedini izvor prihoda, bile odbijene i ostavljene bez krova nad glavom. Takav sustav nije prepoznavao realnu situaciju žrtava koje, iako formalno imaju neka primanja, niti su u mogućnosti samostalno riješiti stambeno pitanje, niti su dovoljno osnažene da bez institucionalne podrške započnu novi život.
Ovom izmjenom konačno se priznaje da je sigurno stanovanje temeljno pravo, a ne privilegij ovisan o prihodima. Također, ona ide u korak s obvezama koje je Hrvatska preuzela ratifikacijom Istanbulske konvencije, koja jasno naglašava potrebu za osiguravanjem konkretne pomoći žrtvama, uključujući smještaj, odmah po izlasku iz nasilne situacije, bez dodatnih prepreka.
Nadamo se da će se ovaj iskorak dodatno pratiti i ulaganjima u javni stambeni fond, boljom međuinstitucionalnom koordinacijom i edukacijom nadležnih tijela, kako bi pravo na privremeno zbrinjavanje bilo ne samo zajamčeno zakonom, nego i provedivo u praksi”, zaključuje savjetnica za pravna pitanja u SOS Rijeka Dženana Kalamujić.
Projekt FORZA provodi udruga SOS Rijeka u partnerstvu s CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, uz financijsku podršku Europske unije (Impact4Values program) i sufinanciranje Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.
