Antonija Dujmović

Roman ljubavno-erotske tematike s bajkovitim detaljima „Rock strana bajke“, prvijenac mlade autorice Marijane Dragičević, uskoro će ugledati svjetlo dana. Ova magistra povijesti i arheologije, zaposlena kao kustosica u Gradskom muzeju Bjelovar, priča nam da su za njenu ljubav prema knjigama najzaslužniji djed i baka koji su joj oduvijek čitali i kupovali knjige. Kaže kako joj najviše ideja dolazi dok trči uz glazbu u ušima, pa valjda otuda i zamisao o romanu čija poglavlja predstavljaju playlistu 50-ak rock klasika.

Što Vas je motiviralo na pisanje romana “Rock strana bajke”?

Prvi “nešto kao roman” napisala sam davne 2000. godine kada sam dobila prvo računalo. Još sam tijekom osnovne i srednje imala nekoliko faza u kojima sam pisala. Kada sam krenula na fakultet nisam čitala ništa od beletristike jer me stručna literatura ubijala pa nisam imala volju. Vratila sam se čitanju nakon što sam diplomirala povijest 2014. godine i odmah se bacila na Tolstojev „Rat i mir” da nadoknadim izgubljene nečitalačke godine. Uskoro sam dobila volju za napisati roman jer mi se radnja vraćala u misli nekoliko puta još za vrijeme studiranja. Željela sam da ima veze s rock glazbom i da bude ljubavna priča jer mislim da je ljubiće najlakše napisati. Nema toliko istraživačkog rada kao za ostale žanrove.

Koliko dugo je roman nastajao i kada ga publika može očekivati?

Roman je nastao (prva verzija) oko dva do tri mjeseca. Prva verzija je završena u travnju 2015. godine i sve do prošle godine je zapravo strpljivo stajao na računalu čekajući svoje vrijeme. Pisala sam ga kada sam čekala obranu diplomskog iz arheologije koja se veoma odužila. Bilo je to prijelazno vrijeme zima na proljeće i još nije bilo ni arheoloških iskopavanja pa mi je ostalo samo vrijeme za čitati i pisati. Vjerujem da će izaći najkasnije do sredine ožujka. Upravo je na izradi prijeloma.

Koliko su Vam značili savjeti Gorana Tribusona koji je napisao i recenziju romana?

Da nije bilo gospodina Tribusona vjerojatno bi roman ostao još uvijek stajati. Iako ga je pročitao 2016. godine i ulio mi nadu da ga izdam, kome god sam se u Hrvatskoj od nakladničkih kuća javila, ili je odbio ili se nije nikada javio. U međuvremenu sam se više posvetila arheologiji i nekako i zaboravila na njega. Prošle godine sam dobila ideju za drugi i onda sam odlučila da moram nekako izdati prvi. Gospodin Tribuson mi je dao odlične savjete i veoma mi je značilo njegovo odobrenje da bih ga trebala objaviti. Od domaćih autora njega najviše cijenim jer kako smo i jedan i drugi iz Bjelovara, znam točno o svakom mjestu koje opisuje i uvijek me veseli pročitati bjelovarski humor i lokalne izraze.

Po zanimanju ste arheologinja, ima li to nekakve veze s činjenicom da ste “iskopali” stare dobre rock klasike kako bi pratili radnju Vašeg romana?

Ja bih na prvu rekla da nema, ali kada bolje promislim mislim da nije slučajnost. Arheolozi stalno nešto kopaju i istražuju, nikada nisu na miru. Nekako su mi uvijek bile zanimljivije starije stvari, počevši od romana (najviše volim ruski realizam 19. stoljeća), glazbe (od 60-ih do 90-ih), a i sami odabir fakulteta govori u korist toga. Vjerujem da sam tako i „iskopala” stare rock hitove jer su sada već u društvenoj svijesti pomalo zaboravljeni. Sjećam se nekih pjesama kako su me se dojmile kada sam ih prvi put čula pa sam željela kada ljudi pročitaju slušaonicu da se prisjete također nekih događaja koje ih vežu uz određene pjesme. Željela sam ovim pjesama koja obilježavaju poglavlja čitateljima pustiti na volju da misle što će biti u narednom poglavlju jer nisam željela napisati određene naslove. Smatram da bi to stavljalo nepotrebne granice čitateljskoj mašti.

Na playlisti romana uglavnom su poznati muški bendovi i izvođači. Što je sa ženama rokericama?

Većinom jesu muški bendovi i izvođači jer su jednostavno, matematički gledano, brojniji. Naći će se i dobrih ženskih vokala u romanu poput Stevie Nicks, Dusty Springfield, Tori Amos i Signe Toly Anderson, a unutar romana još se spominju neki ženski izvođači.

Kako je to krenulo kod Vas s rockom?

Krenulo je kada sam upisala gimnaziju. Trećina generacije je slušala rock i to je bilo doba prženja cd-a i skidanja pjesama s interneta jer nije bilo YouTube-a i ostalih stranica za slušanje glazbe. Svaki cd je bio dragocjen. Nama „prvačićima” su maturanti dilali cd-e i učili nas što je dobro. Prvi i drugi srednje bila je moja zaluđenost Nirvanom, a kasnije sam počela širiti i slušati različite podžanrove.

Smatrate li da je žensko autorstvo jednako prepoznato i cijenjeno u današnjem društvu?

Ne mogu reći kako svijet to doživljava jer je to preveliki faktor meni nepoznatih informacija i ovisi od država, ali s obzirom na moje iskustvo i informacije mogu reći da se meni čini jednako. Književnost je općenito podcijenjena, kao sama kultura i spolovi i rodovi tu igraju minimalnu ulogu.

Jeste li ikada na svojoj koži osjetili problem neravnopravnosti spolova?

Neravnopravnosti spolova nikada. Više sam imala problema vezanih oko generacijskih sukoba.

Jesmo li kao društvo u cjelini dovoljno osviješteni o zauzimanju ženske perspektive prilikom rada, stvaranja, neovisno čime se bavimo?

Moram priznati da se puno piše o tome, ali ja nisam neki osobiti obožavatelj čitanja takvih informacija. Kada vidim takve naslove često ih preletim jer članci često znaju biti napadački. Polazim sada isključivo od sebe. Žene i muškarci nisu jednaki, fizički, psihički, emocionalno i ne trebamo se pretvarati da jesmo. Žene među sobom su različite u tim stvarima, kao i muškarci među sobom. Svaka osoba je jedinka za sebe i uspoređivanje tko je jači ili bolji nema smisla kako bi se raspirivala vatra da netko glumi žrtvu, a netko tlačitelja. Mislim da svaki rad i stvaranje ako je kvalitetno treba cijeniti i ne naglašavati kako bi se mase bespotrebno sukobljavale. Naravno da ima ljudi koji su još uvijek zatucani i to se nikada neće promijeniti, ali s novim generacijama treba podizati svijest o odgovornosti i obavezama, a ne samo koja su naša prava.

Vratimo se na roman, radnja i likovi daju nam naslutiti da nije pisan samo za domaću čitalačku publiku. Očekujete li da bi mogao pobuditi interes neke strane izdavačke kuće?

Roman će biti izdan u izdavačkoj kući „Slovensko slovo” koja je iz Beograda tako da se nadam barem manjem broju publike iz susjede Srbije.

Jeste li planirali promociju s nekim domaćim rock bendom ili izvođačem/icom?

U planu je, ali neka za sad ostane tajna.