Josipa Bubaš
Razgovarala sam sa Sandrom Šipkom, Valentinom Zeljak Božović i Salamom Ibrahimom Al-Nidawijem Samom, djelatnicima Rehabilitacijskog centra za stres i traumu, koji u prosincu obilježava trideset godina djelovanja u području osnaživanja pojedinaca, skupina i zajednica u nepovoljnom položaju. Iskustvo centra obuhvaća rad s tražiteljima azila, rada u područjima posebne državne skrbi, izbjeglicama iz Ukrajine, žrtvama ratnog nasilja.
Josipa: Kako je donesena odluka za osnivanje RCT-a, čija je bila inicijativa? Možete li reći nešto o prvim projektima Centra i financiranju?
Valentina: RCT je 1993. godine osnovao International Rehabilitation Council for Torture Victims iz Kopenhagena, te pripadamo mreži organizacija civilnog društva i neovisnih stručnjaka koji pomažu osobama koje su preživjele torturu u svrhu izlječenja i ponovne izgradnje života kroz rehabilitaciju, uključujući medicinsku, psihološku, pravnu i socijalnu podršku. Civilne žrtve torture su osobe koje su doživjele mučenje, poniženja i ostale oblike ponižavajućeg postupanja koji ugrožavaju ljudsko dostojanstvo, a počinitelji su iz redova vlasti, vojnih te paravojnih formacija. U kontekstu našeg rada podrazumijevamo civile koji su odvođeni u logore u Hrvatskoj i Bosni, mučeni u vlastitim mjestima, kao i ostale civile iz raznih dijelova svijeta koji su u svojim zemljama doživjeli ekstremna traumatska iskustva.
U periodu rata u Hrvatskoj i niz godina nakon rata financirali smo se isključivo projektima Europske Komisije, namijenjene rehabilitaciji žrtava mučenja.
Najveći broj korisnika od osnivanja pa sve do 2002. godine bili su uglavnom ljudi iz Bosne i Hercegovine, a među njima je bilo dosta osoba iz zatočenih u logorima poput Omarske i Keraterma te ostale civilne osobe koje su preživjele pakao prolaska vojnih i paravojnih formacija kroz njihova mjesta i živote.
Danas kada razgovaram s mladim psiholozima shvatim da i ne znaju da postoji pojam civilne žrtve torture, a životna ugroza civila, mučenje i ponižavanje bila je široko primijenjena ratna taktika na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naša podrška i rad sa civilnim žrtvama utemeljen je i zakonom u RH. Hrvatska je potpisala Konvenciju o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, sastavljene u Strasbourgu, 26. studenoga 1987. godine, te je 29. rujna 1997. donijela Zakon kojim je potvrdila konvenciji o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.
Josipa: Jeste li ostali u kontaktu s korisnicima?
Valentina: Imali smo peer support grupu koja je trajala više od 20 godina, a činile su je žene iz Bosne i Hercegovine. Kada su žene došle u Hrvatsku u vrijeme rata, imale su između 40 i 55 godina i održavale su grupu sve negdje do 2015. godine. Grupa je prestala s radom zbog zdravstvenih tegoba te smrti žena koje su godinama dolazile i međusobno se podržavale.
Godine 2000. provodili smo projekt repatrijacije žrtava torture u Bosnu i Hercegovinu. Psiholozi i medicinska sestra išle su zajedno sa korisnicima prvi put nakon rata obići njihovo ognjište, kako bi procijenili mogu li se vratiti u mjesto iz kojeg su prognani i pomoći im da prebole prvi šok nakon što bi ugledali devastirane kuće. Obilazak ognjišta bio je dio procesa donošenja odluke hoće li se osoba vratiti u Bosnu, nastaviti živjeti u Hrvatskoj ili otputovati u treće zemlje.
Josipa: Koliko je nakon takve traume moguće uspostaviti normalu?
Valentina: Svaka civilna žrtva mučenja se bori sa svojom traumom cijeli život. Opisala bih to kao najekstremniji oblik traume. Rat nosi sa sobom zvjerstva. Sama činjenica da osoba cijeli svoj život nije nikoga povrijedila, a u ratu doživjela premlaćivanje, degradaciju i bezrazložna poniženja stvaraju neizbrisivu patnju i doživotni kaos u glavi. Nastradali su civili koji nisu htjeli napustiti svoj dom, nisu se nekome sviđali iz nekog razloga ili su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Posljedice ostaju, a kako se osoba nosi s njima, ovisi o kapacitetu pojedine osobe. Svaka osoba proživljava traumu na svoj način, jer unutarnji subjektivni svijet je raznolik, a u slučaju ekstremne traume duboko bolan. Posljedica takvih unutarnjih stanja je okidač za razvoj psihosomatske bolesti. Glavobolje, nesanica, želučani problemi, nemir, povišeni krvni tlak, pa i pojava autoimunih bolesti česta su posljedica duboke traume. Za vrijeme rata i pet godina nakon rata u našem su centru bili zaposleni tri liječnika opće prakse, medicinska sestra, psihijatri i psiholozi te smo imali ugovor sa jednom ginekološkom ordinacijom što nam je omogućilo uvid i praćenje zdravstvenog stanja naših korisnika.
Civilna žrtva torture provede cijeli svoj život u bolnom unutarnjem svijetu i svaki podražaj izvana (trigger) može aktivirati ekstremnu traumu ili ozbiljnu bolest. Osoba živi dvadeset, trideset godina nekim prosječnim životom, ali trauma je uvijek negdje u pozadini. Čak i mi kao profesionalci, koji smo jako dugo radili sa žrtvama, imamo blagi PTSP, a transgeneracijski prijenos traume u našem se društvu ni ne spominje.
Josipa: Kako se nosite s tim? Tražite li pomoć?
Valentina: Malo je stručnjaka s kojima mi kao profesionalci možemo razgovarati o toj temi. Generacija psihologa i psihijatara koji su bili aktivni u radu s civilnim žrtvama torture ratnom i poslijeratnom razdoblju uglavnom je u mirovini, a dio je nažalost umro tako da imamo problem s transferom znanja. Pri tome razlikujemo dva transfera znanja. Jedan je transfer znanja stručnjaka novim generacijama psihologa, psihoterapeuta i ostalim pomagačkim profesijama, a drugi transfer znanja podrazumijeva da kroz institucije državne vlasti se pokrene rasprave o traumama koji su civili doživjeli u Domovinskom ratu i dugotrajnim posljedicama štetnih događaja.
U Bosni i Hercegovini je na temelju Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i rata i zaštite porodice s djecom, definirano da se posebnom kategorijom civilnih žrtava rata smatraju osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje i silovanja te na osnovu toga primaju novčanu naknadu. Kod nas je na tragu spomenutog najviše napravila Dokumenta – centar za suočavanje s prošlošću. Veliki problem u Hrvatskoj i BiH je što mnoge žrtve ne žele govoriti o tome zbog društvene stigme, a često ni bliži članovi obitelji ne znaju za traumatičan događaj.
Silovanje se za vrijeme rata koristilo kao oružje rata te su na prostorima bivše Jugoslavije bila masovna i korištena kao dio ratne taktike, jednako kao ubojstva ili mučenja civila. Posljedice su strašne, posebno kod muškaraca koji su se iz logora vratile kao promijenjene ličnosti što je poremetilo dinamiku u njihovoj obitelji.
Pretpostavka je da prosječna osoba, normalnih svjetonazora ne može napraviti zvjerstvo. Na stotinu ljudi jedna je osoba vjerojatno psihopat, ali što je sa onima koji to nisu. Kako su osobe u vojnim redovima, koji su u mirnodopskim okolnostima bili prosječni ljudi, mogli počiniti strahote nad civilima u doba rata. Nitko ne spominje narkotike koji su u periodu ratnih zbivanja bili dostupni u velikim količinama na svim razinama. Kada slušam priče civilnih žrtava mučenja često se pitam s kakvim unutarnjim kapacitetima žive počinitelji zločina, da li i njihova djeca imaju bolan unutarnji život koji se prenosi u obitelji, jednako kao i djeca civilnih žrtava torture?
Dio ljudi ima sposobnost krenuti dalje, a oni koji su nakon ekstremne traume napustili ove prostore učinili su najbolju stvar za sebe. S druge strane postoji ljudi koji kontinuirano vrte proživljene strahote u glavi što ih potpuno pasivizira na funkcionalnoj razini. U Hrvatskoj pravo na traumu i društveno priznanje imaju uglavnom branitelji. Tu smo zanemarili kompletno civilno stanovništvo, a hoćemo da društvo ide dalje. Kako?
Povijest se na prostorima bivše Jugoslavije bolno ponavlja. 1995. se dogodila tragedija genocida u Srebrenici, a dio Istočna Bosne uz granicu sa Srbijom pamti slične događaje iz Drugog svjetskog rata o kojima se javno nije govorilo.
Naša organizacija je 2006. godine okupila u Dubrovniku profesionalce iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova i Hrvatske iz domene rada sa civilnim žrtvama torture, a Izraelski psiholog Dan Bar-On vodio je trodnevni seminar pod naslovom – „Story telling kao metoda adresiranja posljedica rata i masivnog nasilja/mučenja u bivšoj Jugoslaviji“. Dan Bar-On je poznat po tome da je pedeset godina nakon II. svjetskog rata formirao grupu koja se sastojala od djece žrtava Holokausta i djece nacističkih ratnih zločinaca te s njima pokrenuo dijalog i promišljanje na grupnoj razini.
Dio profesionalaca i sami su bili izbjeglice, a situacija na međudržavnoj razini navedenih zemalja bila je prilično napeta i trebalo je otvoriti rane koje su sudionici donijeli sa sobom. Dan Bar-On radio je sa sudionicima po istom principu kao i na primjeru rada sa djecom žrtava holokausta i nacističkih ratnih zločinaca. Međutim, u našem slučaju nije se govorilo o isključivo dvije suprotstavljene strane i njemu kao stručnjaku bilo je teško pohvatati povijest sukoba i potiskivanja. Bilo je jako traumatično, a čak je i Dan Bar-On bio zatečen kompleksnošću nacionalnih i povijesnih odnosa.
Josipa: Koje su glavne djelatnosti Centra danas?
Sandra: Danas se Centar i dalje bavi psihosocijalnim radom s ranjivim skupinama, imamo različite individualne i grupne programe s ranjivim grupama u zajednici, od kojih su neki azilanti, zatim ljudi iz prostora posebne državne skrbi u Sisačko-moslavačkoj županiji. U tom području radimo puno jer su velike potrebe, ljudi su na granici siromaštva, socijalne usluge su nerazvijene. Veliki dio naših program se sada provodi tamo. Osim rada s tražiteljima azila i azilantima, sada smo počeli raditi i s raseljenim osobama iz Ukrajine.
Foto: RTC
Josipa: Kakvo je vaše iskustvo rada s migrantima/migrantkinjama, postoje li rodne razlike kulturološki uvjetovane rodne razlike?
Sandra: Svakako ima kulturoloških razlika, o njima vodimo računa kada radimo programe socio-kulturne integracije . Pazimo koga i kako pozivamo, gdje se sjedi kada dolaze obitelji, kako se obraćamo. Nemamo specifične programe baš za žene, ali žena ima u svim našim programima. One su teže zapošljive, jer obitelji često imaju puno male djece pa žene ostaju doma brinuti o njima i nemaju se vremena uključivati u projekte, iako se i to mijenja u zadnje vrijeme. Ovdje je teško obitelji preživjeti samo s jednom plaćom, pa su često i prisiljene na zapošljavanje. U suradnji s poslodavcima dosta smo zapošljavali i žene, primjerice u IKEA-i.
Josipa: Kako izgleda proces integracije?
Sandra: Mi smo udruga koja se financira projektno pa dosta ovisi i o tome kakvi su natječaji. Imamo različite projekte, od onih koji se bave pomoći pri integraciji u svakodnevnom životu, do onih gdje je potrebna ozbiljnija intervencija, kada radimo savjetovanje i psihosocijalnu podršku, kroz grupe ili kroz individualni rad. Kako je Valentina rekla, imamo program za žrtve mučenja, jer smo mi organizacija koja je od toga i krenula, i dio smo međunarodne mreže IRCT. To zahtijeva dublji rad i savjetovanja su individualna. Pri uspostavljenju kontakta sa žrtvama pomažu nam ljudi iz određenih zajednica, kao što su Sam ili Ruba koja je iz Sirije. I druge nevladine organizacije ih ponekad upute na nas, npr. Are You Syrious, MDM ili Borders-non.
Sam: Udruga je jako poznata i puno ljudi već zna za nas. Radio sam kao prevoditelj i vidio sam da je na početku jako teško, ali malo po malo, ljudi se otvaraju i prorađuju svoje teške i bolne situacije uz našu podršku.
Sandra: Stječemo povjerenje zato što radimo kroz pristup pozitivne psihologije, odnosno koristimo pristup gdje se ne bavimo toliko problemima koliko se bavimo rješenjima i izlaskom iz traume. Bavimo se manje traumom, a više otpornošću. Kad steknemo povjerenje, ljudi počnu pričati, imaju i potrebu ispričati što se dogodilo. U prvom susretu ljudi kažu koliko su spremni reći o traumi, zatim odmah kreće rad na rješenju, osnaživanju, osvještavanju potencijala, podsjećanju na identitete iz života koje su ostavili za sobom, rješavanju problema, pa čak i snalaženju i osvještavanju vlastitih snaga tijekom traumatskog iskustva. Čim su došli i oporavili se, čim mogu razgovarati, znači da su preživjeli i od toga krećemo dalje, što treba, koje ciljeve postavljamo i iz toga gradimo dalje zajedno.
Josipa: Uveli ste terapiju umjetnošću. Možete li reći nešto o tome – što podrazumijeva takav pristup, kakve su reakcije korisnika, rezultati?
Sandra: Art terapiju povezujemo sa svime. Tehnike pomoći umjetnošću koristimo kada je korisnicima teško govoriti o sebi, npr. zbog jezične barijere ili kada im je teško izraziti se, tada ne govorimo nego korisnici nacrtaju, naprave crteže ili kolaž svojih snaga. Često kroz umjetnost gradimo sliku poželjne budućnosti, što samo po sebi djeluje motivirajuće, otvara prostor za nadu i postavljanje ciljeva, što je važno u procesu oporavka.
Josipa: Je li umjetnost dovoljno sredstvo liječenja. Ona otvara, što je još potrebno za nošenje s traumom?
Sandra: Ne mislim da umjetnost samo otvori. Ona i podsjeti na moguća rješenja, osnažuje u smislu da promijeni perspektivu, otvori ljude za druga rješenja. Kad su ljudi pod stresom, perspektiva im je sužena, umjetnost ih otvara za drugačije mogućnosti.
Sam: Na početku je jako teško otvoriti se, kod nas je zbog kulture čak i teže muškarcima nego ženama, ali kroz crtanje je puno lakše. Sjećam se točno radionice sa Sandrom kada nam je na kraju radionice dala da slikamo, svi smo naslikali more, iskustvo kojeg smo svi nedavno preživjeli dolaskom u Europu i još nam je bilo friško. Većina je nacrtala ili more ili brod. Iako u početku nismo htjeli pričati, poslije toga, objašnjavajući svoje slike, našli smo načina da svatko kaže nešto. Nismo ni znali kako je Sandra to izvukla iz nas, nije bilo direktno.
Sandra: Lakše je i iskustvo se lakše integrira. Kroz slike je sve što je bilo i što sam ja sada i što mogu biti nekako povezano. Art terapiju kombiniramo s raznim metodama, pogotovo Solution Focused pristupom, u kojoj je fokus na rješenju, a koju u RCT-u primjenjujemo u posljednjih 5-6 godina.
Foto: RTC
Josipa: Sam, ti si prošao iskustvo traženja i dobivanja azila. Kako izgleda taj put, što je potrebno?
Sam: Ako si hoćeš olakšati život, moraš se integrirati. To je teško ljudima koji su došli ovdje iz puno različitih razloga, ali nije nemoguće. Moraš biti otvoren, moraš učiti jezik, iskoristiti svaku priliku. Žao mi je što još uvijek nemamo napredni tečaj hrvatskog jezika. Učimo ili preko prijatelja ili prevoditelja ali ne postoji ništa strukturirano, i zato je jako teško. Trebali bi više vremena posvetiti tome.
Sandra: Problem je što ljudi nauče osnove i kada počnu raditi, na njima se zaustave, jer im je to dovoljno za posao, puno rade, uzdržavaju sebe i obitelji i ne idu dalje, a za pravu integraciju je potrebno više.
Sam: Nije bilo lako, kad sam došao, trebao sam pronaći sebe i pronaći svoje mjesto ovdje. Za mene je bilo malo lakše jer sam govorio engleski pa sam se mogao bolje snalaziti. Brzo sam nakon dolaska u Hrvatsku pronašao podršku od RCT-a a danas s njima radim već 7 godina. Ono što je još bilo drugačije od drugih koji su došli u isto vrijeme kad i ja da sam vrijeme čekanja azila iskoristio za učenje hrvatskog jezika. To mi je bilo važno kako bi mogao završiti ovdje fakultet. Bilo je teško zbog jezika krenuti te sam si morao sam platiti i učiti jezik kako bi imao šansu završiti fakultet. Dobivanjem diplome na fakultetu sam si htio olakšati život ovdje jer mi je to neka sigurnost za budućnost. Znao sam da neće biti lako upisati ga zbog birokracije i da će biti puno prepreka tijekom studiranja, ali moja ustrajnost i uloženi trud se na kraju isplatio i ponosan sam što sam uspio dobiti tu diplomu.
Sandra: Nije to slučajno. Sam je bio otvoreniji, išao je ovdje na fakultet, trudio se, bio uključen u sve, u svemu je sudjelovao, u svim programima, koordinacijama. Kad smo došli u Porin prvi put, morali smo naći korisnike za grupe koje smo trebale tamo raditi i hodali smo po dvorištu. Sreli smo Sama koji se poznavao s Rubom koja je tada prevodila kod nas. Odmah je došao pomagati na radionici. Dakle, prva radionica, nismo se uopće poznavali, a Sam se prihvatio posla da ljude zove na radionicu, pomaže, dijeli materijale.
Josipa: Sjećam se da je i kolegici Vesni Đikanović i meni Sam pomagao skupiti grupu u Porinu. Grupa je bila uglavnom muška, žene se nisu uključivale. Postoji li statistička razlika – koliko je žena, a koliko muškaraca dobilo azil?
Sam: Nemamo točne brojeve, ali jako malo je ljudi uopće dobilo azil. Prema MUP-ovim statistikama, azil je dobilo oko 20 ljudi u posljednje dvije godine, to je jako malo.
Sandra: Neki ljudi dođu tako što traže azila, a drugi putem spajanja obitelji. Prvo dođu muškarci, podnesu zahtjev za spajanje obitelji, pa potom dođu žene. Ako računamo samo one koji su dobili azil, sigurno je muškaraca više, a žene dolaze putem spajanja obitelji. No, svejedno, mislim da je više muškaraca. Doduše, u slučaju Ukrajinaca, dolaze žene i djeca.
Josipa: Postoji li razlika u tretmanu Ukrajinaca i ostalih izbjeglica, posebice onih izvan Europe?
Sam: Ljudi iz Ukrajine odmah imaju privremeni boravak, ne traže azil, odmah dobiju status. Kad imaš status, možeš raditi. To je glavna razlika od ostalih, jer oni ne mogu odmah početi raditi dok su u statusu tražitelja azila.
Sandra: Imaju i riješeno zdravstveno osiguranje. Za izbjeglice izvan europskog područja moramo poslati nekoga da korisniku nađe liječnika ili zubara, a onda se mi dogovaramo s njim/njom. Teško je naći nekoga tko bi htio pružiti pomoć izvaneuropskim izbjeglicama, no ako pristanu, šalju račun Ministarstvu zdravstva koji oni plate za pola godine: Zbog toga liječnici odustaju, ne žele više nikoga primati jer ne mogu naplatiti račune. Ukrajinci odmah dobiju HZZO-ovo osiguranje, razlike u tretmanu svakako ima, a Ukrajinci i lakše uče hrvatski jezik, jer je sličniji ukrajinskom, pa im je i zbog toga lakša integracija, za koju je vrlo važno savladati jezičnu barijeru. Također, mislim da su bolje prihvaćeni i zato što ih okolina ih ne doživljava kao različite.
Josipa: Koji su vam još trenutno aktivni projekti?
Sandra: Možda je za vašu temu zanimljivo govoriti i o projektima u području Sisačko-moslavačke županije, gdje podržavamo žene. Žene su tamo oslonac i temelj zajednice, a nekako su u toj još uvijek tradicionalnoj sredini u drugom planu. Program smo pokrenuli i prije ovoga, državnog, Zaželi (Program zapošljavanja žena), radili smo istraživanje i puno smo napravile. Radile smo u Dvoru, Kostajnici, u cijelom području hrvatskog Pounja.
Valentina: Na području Općine Dvor djelujemo od 2000. godine. Izostanak programa za žene i djecu u tom području, bili su evidentni, a takva je bila i atmosfera. Nažalost, u našoj zemlji dobrobiti ljudi i zajednice uvijek je na zadnjem mjestu, važna je samo osobna prevlast i moć. To tako funkcionira. Trebalo nam je nekoliko godina da steknemo povjerenje lokalnog stanovništva, da shvate koliko su važni u životu lokalne zajednice i kako zajedničkom inicijativom mogu donijeti puno dobroga i sebi i zajednici. To se postupno realiziralo kroz razne projekte. Prvo smo krenuli s projektima ambasada, te smo još prije petnaestak godina ukazivali na potrebu za obrokom u osnovnim školama kao posljedicu siromaštva na području Banovine. Preko ambasada smo skupljali novac za obroke u školama za socijalno ugroženu djecu u Općini Dvor.
Život u Općini Dvor nije lagan, a ljudi često nemaju psihofizičke resurse da se odsele i krenu ispočetka, jer nemaju nikoga tko bi im pomogao. Primjer je jedna naša korisnica kojoj nije imao tko pomoći. Našla posao u Zagrebu ali nije imala smještaj, dakle de facto u riziku beskućništva. Spavala je u našem uredu dok nije stekla dovoljno financijskih resursa da krene sama dalje.
Foto: RTC
Josipa: Koje ste još aktivnosti projektno provodili na navedenom području?
Valentina: Prvo smo krenuli s aktivnosti u osnovnoj školi i općinom Dvor, kada smo još imali dobre odnose sa općinskim vlastima. Stekli smo povjerenje nastavnika i povjerenje roditelja jer smo imali drugačiji pristup. Povjerenje se jako dugo gradi, trebalo nam je vremena i strpljenja da se spojimo sa stanovništvom u potrebi. Tek kada smo postale prepoznatljive kao ljudi, kada su shvatili da dolazimo s dobrim namjerama, da dolazimo pomoći, zajednica nas je prihvatila. Organizirale smo edukacije za profesore i predstavnike jedinica lokalne samouprave, te lokalne stručnjake koje su se pokazale ključne za daljnji rad u zajednici. Počelo je preko projekta iz područja socijalne skrbi (nekad se to zvao Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, a danas je taj dio pod Središnjim državnim uredom za demografije i mlade) uz čiju smo financijsku podršku organizirali edukacije izmještene iz lokalne zajednice. Kada izmaknete ljude na nekoliko dana iz njihove svakodnevice, saznate puno više o situaciji u lokalnoj zajednici. Nastavile smo aktivnosti koje su u to vrijeme financirale ambasade, uglavnom skandinavskih zemalja. Kada su se pojavili IPA i ESF fondovi krenuli smo sa većim projektima.
2014. i 2015. godine provodili smo projekt financiran iz Europskog socijalnog fonda „Kod kuće je najbolje: socijalne usluge u zajednici za stare i nemoćne osobe“. Kroz projekt smo osposobili njegovateljice za rad u hrvatskom Pounju. Surađivale s Centrom za socijalnu skrb Hrvatska Kostajnica i Općinom Dvor. Uz pomoć ravnateljice Centra za socijalnu skrb Hrvatska Kostajnica, Dijane Vuković, definirali smo potrebe nekoliko specifičnih skupina – starije osobe, nezaposlene žene i osobe s invaliditetom.
Kroz projekt „Društveni centar Kostajnica – mreža podrške u zajednici osobama s invaliditetom“ financiran sredstvima Europskog socijalnog fonda otvorili smo Društveni Centar sa nizom strukturiranih socijalizacijskih i rekreacijskih aktivnosti koje su provodili posebno osposobljeni profesionalci, izabrani među lokalnim nezaposlenim stručnjacima u pomagačkim zanimanjima, te volonteri. Godinama smo organizirali poludnevni boravak za osobe s invaliditetom uz podršku CZSS Hrvatska Kostajnica, Grada Hrvatska Kostajnica i Općine Majur. Dok smo mogli, sufinancirali smo boravak vlastitim sredstvima i dijelom sredstvima Sisačko-moslavačke županije. Nakon potresa SMŽ obustavila je sufinanciranje, a mi nismo imali dovoljno vlastitih sredstava, tako da je Društveni centar zatvoren, a naša zaposlenica iz lokalne zajednice dobila je otkaz. Mi smo bili jedini u krugu od 30 km koji su pružali tu vrstu usluge, a nažalost s prestankom sufinanciranja prestala je i usluga te je izgubljeno jedno radno mjesto.
Na zadnjem natječaju u sklopu poziva „Razvoj i širenje mreže socijalnih usluga za razdoblje 2023. do 2025.“ koje je raspisalo Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, uglavnom su udruge su dobile iste iznose, što potvrđuje izostanak vanjske evaluacije projekata. Grad Zagreb daleko je od kvalitetne podrške Udrugama koje provode psihosocijalnu podršku. Njihovo financiranje projekata je simbolično i s takvim iznosima ne može se napraviti ništa ozbiljnije osim „pokrpati“ krizne slučajeve. U posljednjih 18 mjeseci je financijsko stanje udruga katastrofalno, ne mislim da je to slučajnost, mislim da je to ciljana politika rastavljanja udruga na elementarne čestice. Ako nije ciljana politika, već samo nesposobnost donositelja odluke, onda je Hrvatska u ozbiljnom problemu.
Josipa: Mogu li se takvi problemi i potrebe rješavati projektno?
Valentina: Zadnju rupu na svirali u ovoj zemlji čini socijala i obrazovanje. A moram reći da su joj se uspješno pridružile kultura i zdravstvo. Zakon o socijalnoj skrbi nije dobar. S druge strane Zavodi za socijalnu skrb u Hrvatskoj nemaju dovoljno kapaciteta za sve veće potrebe stanovništva koje je sve siromašnije. Udruge mogu kompenzirati dobar dio potreba marginaliziranih skupina, ali fondova nema ili su nedostatni. Kako naša država rješava dio socijalnih potreba? Projektno. Program Zaželi plasira se gotovo sedam godina kao i osobni asistent u nastavi. Ako je detektirano kroz sedmogodišnju financijsku perspektivu 2014. – 2020. da se radi o uslugama koje su neophodne, zašto se usluge podrške starijim osobama u kući i asistent u nastavi ne financiraju iz državnog proračuna? Te iste usluge u financijskoj perspektivi 2021. – 2027. nastavljaju se financirati projektno.
Potpisivanje sporazuma o partnerstvu Europske Komisije i Republike Hrvatske usvojen je 24. kolovoza 2022. Kroz operativni program Učinkoviti ljudski potencijali financijska omotnica iznosi oko 2 milijarde Eura plus nacionalno sufinanciranje, dakle ukupno 2.207.966.996 EURA. Do sada nije ugovoreno niti 8%. Prema indikativnom kalendaru natječaja iznos ugovaranja do kraja 2024. mogao bi dostići negdje 15%, ali najmanje sredstava namijenjena je udrugama. Većina je zapravo namijenjena ustanovama ili jedinicama lokalne samouprave. I već smo prošli trećinu financijske perspektive, a novac mora biti potrošen do 2029.g.
Josipa: Tko će onda preuzeti te aktivnosti?
Sandra: U Zavodima su trenutno u tijeku kompleksne reorganizacije, sve je neizbalansirano.
Josipa: Možda je suvišno pitati koliko je vaš rad prepoznat u Hrvatskoj…
Valentina: Nakon trideset godina rada, od Grada Zagreba dobivamo simboličan iznos za posao koji odradimo dva do tri puta više nego što je ugovoreno. Financiramo se teškom mukom i ustrajnošću, ali ne možemo odbiti korisnike. Nismo mi jedini koji tako rade. Trenutno nas je zaposleno osam i sve plaće financiramo projektno. Nakon 30 godina projektnog rada i svega što smo napravili stvarno ne mislim da nas trebaju svake godine ocjenjivati kao da upisujemo prvi razred osnovne škole. Takav odnos je postao ponižavajući. Grad Zagreb dobro zna tko su kvalitetne organizacije u pružanju psiho socijalne podrške, ali smatraju da je broj udruga registriranih za pružanje psihosocijalni usluga u Gradu Zagreb prevelik. Mislim da je brojka oko 110 udruga. Navedeni broj nedovoljan je za Zagreb u kojem sedamdeset tisuća stanovnika žive ispod praga siromaštva, a nemali broj organizacija iz Zagreba provodi dobar dio aktivnosti u drugim županijama.
Danas nas Središnji državni ured za demografije i mlade uopće ne prepoznaje kao organizaciju koja piše i provodi kvalitetne projekte te smo jednostavno izbačeni s njihove liste za financiranje projekata iako smo nominirani za nagradu European Social Services Awards na području istraživanja i evaluacije provedenog u sklopu projekta „Zajednice uključuju – inicijativa za univerzalno dostupne temeljne socijalne usluge u zajednici“. Dakle, na razini EU prepoznaju kvalitetu rada, dok se u Hrvatskoj moramo svake godine iznova dokazivati.
Možete napisati najbolji projekt, ali ako se projekti ocjenjuju isključivo unutar nadležnih institucija, podložene su subjektivnom ocjenjivanju. Usluge vanjskih evaluacija uglavnom su minorizirane, točnije uglavnom ih nema.
Raditi u udruzi nije samo raditi svoj posao. To je 90 posto, ali u onih 10 posto ide ukazivanje na nepravilnosti u društvu. Svako pisanje dopisa i svaka zagovaračka akcija nažalost prođe loše po onoga tko ju je potpisao. Po tome ne bismo smjeli talasati niti išta reći.
Josipa: Uključeni ste u rad s beskućnicima.
Valentina: Na konferenciji „Beskućništvo u Republici Hrvatskoj – stanje i perspektiva“ održanoj u rujnu 2023.g u organizaciji Hrvatske mreže za beskućnike i Hrvatskih udruga socijalnih radnika rečeno je da je službeni broj beskućnika u RH oko 500, dok je stvarni broj četiri puta veći. Od toga je 70 posto beskućništva ekonomski uvjetovano, a preostali dio je posljedica nebrige o mentalnom zdravlju ugroženih skupina.
Po meni ova bi se situacija mogla jednostavno riješiti. Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje posljednjih nekoliko godina u prosincu raspisuje Javni poziv za stambeno zbrinjavanje sukladno zakonu o stambenom zbrinjavanju na potpomognutom području. U to ne ulaz jedino Grad Zagreb i Istarska županija, dok sve ostale županije imaju po nekoliko općina na listi Potpomognutih područja, pa tako i Zagrebačka županija. Dakle, samo treba premostiti poveznicu između beskućnika i praznih nekretnina i omogućiti dostojanstven život ljudima koji su imali manje sreće ili mogućnosti.
Međutim, to je u javnosti nevidljiva marginalizirana skupina pošto se radi o malom broju ljudi od kojih većina nema ni osobnu iskaznicu, pa stoga ni mogućnost glasanja. Naša organizacija upravo je dala svoj doprinos na projektu „Nova perspektiva za beskućnike“ čiji je nositelj bila Hrvatska mreža za beskućnike.
Josipa: Želite li istaknuti još neki projekt?
Valentina: Ovo što oduvijek radimo – rehabilitacija civilnih žrtava torture. Godinama smo financirani sredstvima UN-a, a povremeno sredstvima Europske komisije, a od ove godine projekt sufinancira Ured za udruge RH kroz projekt „Direktno pomoć žrtvama mučenja“. U sklopu projekta obavljamo i terenski rad u području hrvatskog Pounja. Teško je ulaziti u domove, a broj ljudi koji nikada nisu primili nikakav oblik pomoći po ovoj osnovi je velik. Kad govorimo o radu sa žrtvama mučenja, radi se o dugotrajnom procesu otvaranja i gradnje povjerenja. Posjedujemo metode po kojima prepoznajemo indikaciju traume i obazrivo pristupamo korisnicima. Govorimo o dvadesetak novih slučajeva u domaćoj populaciji samo u posljednjih godinu dana, što je veliki broj. Druga skupina su osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom i tražitelji azila koji dolaze iz ratom pogođenih zemalja
U budućnosti će integracija stranih radnika i njihovih obitelji postati bolna društvena točka, ako se ne napravi plan integracije na razini Hrvatske.
Josipa: Iz svega navedenog vidljivo je da je vaša djelatnost višestruko zahtjevna ali prijeko potrebna. Što vas motivira, koje u teškoće, prednosti, kakva je vaš odnos prema radu?
Valentina: U Hrvatskoj jedino poduzetnici uglavnom govore o poduzetništvu, a organizacije civilnog društva u potpunosti im pariraju, jer mi smo ozbiljni poduzetnici. Poduzimamo sve što je u našoj moći kako bi pomogli ljudima. Razlika je što su se udruge unaprijed odrekle dobiti u korist dobrobiti zajednice, a rizik propadanja jednak je kao i u poduzetništvu. Naša dobit je zadovoljstvo što smo pomogli nekome, a poduzetnicima je ekvivalent novac. Pokušavamo držati tempo s gradskim prosjekom plaća, što je teško. Ne možemo si priuštiti regrese ni božićnice. Nama je nemoguće uspostaviti fiksan iznos plaća, jer radimo projektno, pa nam plaće variraju. Ali, najvažnije je da čovjek odlazi na posao bez grča u želucu.
Želim još dodati da se osobno s pozicije rada u udruzi osjećam obezvrijeđeno, zajedno sa svojim kolegama iz područja psihosocijalne pomoći jer mi ne vrijedimo ovom društvu. To govorim nakon 30 godina rada u civilnom društvu, a RCT u prosincu obilježava 30 godina rada u RH. Društveno smo nebitni, ali i vjerujem da je većina nas zadovoljna sa svojom ljudskom stranom.
