Razgovarala: Ružica Ljubičić
Problematika ratnog silovanja je veoma kompleksna i teška. Budući da živimo u vremenima sve većeg broja ratnih žarišta na svijetu, Ukrajina, Pojas Gaze, Afrika, važno je da osvijestimo da su najranjivije skupine u ratu djeca i žene koje trpe seksualno, psihičko i ekonomsko nasilje. Posebno je delikatno pitanje ženskog tijela koje u ratu postaje bojište, predmet iživljavanja za slanje poruke protivničkoj strani. O problematici ratnog silovanja, stanju na Balkanu i mnogim drugim izazovima razgovarale smo s uvaženim feministicama i aktivisticama, poznatima po svom mirovnom, feminističkom i obrazovnom doprinosu na ovim prostorima, a to su prof. dr. sc. Zilka Spahić Šiljak, direktorica TPO fondacije i dr. sc. Sabiha Husić (naslovna fotografija), jedna od najvećih stručnjakinja s područja mirovnog aktivizma i terapeutskog rada sa žrtvama nasilja.
Problematika stigmatizacije
Imate bogato dugogodišnje iskustvo rada na području rodne ravnopravnosti, pa tako i sa žrtvama ratnog silovanja. Koliko se stanje promijenilo u odnosu na devedesete godine, koliko prava danas imaju žrtve ratnih seksualnih zlostavljanja i kakve su im mogućnosti integracije u društvo?
Zilka: Iako je prošlo skoro tri decenije od ratova na Balkanu, žrtve ratnog seksualnog nasilja i dalje se bore za svoja prava i trpe stigmu i sram koji im se nameće u našim patrijarhalnim društvima. Iako su u BiH, gdje je bio i najveći postotak silovanja u odnosu na susjedne zemlje, doneseni zakoni kojima se regulira status žrtava nasilja kao civilnih žrtva rata što im omogućava da dobiju financijsku nadoknadu, najveći broj žena, ali i muškaraca koji su silovani, i dalje ne želi ostvariti ponuđena prava na način kako se zakonom traži – dovesti dva svjedoka u općinu u kojoj se skoro svi poznaju i za kratko vrijeme cijela zajednica saznaje da je netko bio silovan. Dakle, postoje zakonska rješenja, ali ona nisu rodno senzibilna i ne uvažavaju potrebu zaštite intime i identiteta žrtava.
Sabiha: Mnogo toga smo radile, konkretnije Medica Zenica u partnerstvu s drugim ženskim nevladinim organizacijama, aktivistkinjama, ženama koje su aktivne u različitim političkim strankama. Određeni koraci su načinjeni u Bosni i Hercegovini, prije svega da je silovanje i seksualno nasilje prepoznato kao najgrublji oblik kršenja ljudskih prava, kao ratna strategija kada muškarci ratuju ženskim tijelima pokušavajući nanijeti bol ženi pokazujući time svoju moć jedni nad drugima, muškarci nad muškarcima, kroz žensko tijelo i ženski izvor. Što se tiče integracija, po prvi je put zakon prepoznao preživjele žrtve seksualnog nasilja u BiH na različitim razinama, na entitetima. Nažalost, još uvijek ne postoji osnovni zakon koji prepoznaje preživjele, a upravo ove žrtve imaju sposobnost i volju da nastave, da pokažu da nisu slomljene bez obzira koliko drugi pokušavali to urušiti. One imaju mogućnost da ostvare status civilne žrtve rata uz novčana primanja, međutim problem je u tome što ih mnogi etiketiraju ako ostvare taj status iako su informirani o njihovim proživljenim traumama. Dakle, postoji stigmatizacija i nema potpune integracije u društvu.
Kako biste pojasnili pojam ratnog silovanja u kontekstu muškog strukturiranog nasilja kao slanja poruke protivnicima, pri čemu je bojno polje žensko tijelo? Zbog čega je silovanje žena jedna od najrazornijih metoda u svakom ratnom sukobu?
Zilka: Zbog toga što se žensko tijelo promatralo i još promatra kao političko i bojno polje u kojem se vode nacionalne, etničke i religijske bitke. U etnonacionalizmima, žensko tijelo je tijelo nacije koje su čuva, ali i osvaja i preko kojeg se upisuju poruke ponosa ili poraza, pa se onda nastoji preko tog tijela odaslati poruka. Silovano tijelo označava poraženu, „uprljanu” naciju, moralno posrnulu, jer je reproduktivni kapacitet te nacije “obeščašćen” i kontaminiran novim sjemenom druge nacije preko prisilne trudnoće do određenog vremena kada žena ne može napraviti abortus i mora roditi dijete neprijatelja koji će ne samo nju već i naciju kojoj pripada stalno podsjećati na to da su poraženi.
Sabiha: Imajući na umu da mi još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu i da mnogi muškarci prihvaćaju i tako objašnjavaju da je žena njihovo vlasništvo, posredstvom silovanja pokazuje se da je oduzeto nečije vlasništvo, a s obzirom na to da je prije to tijelo nekome pripadalo jasno je da tu dolaze do izražaja oblici moći i sukobi moći oko ženskog tijela. Ratno silovanje je napad na integritet žene, na njeno tijelo. Žena biva etiketirana u obitelji i smatra se da je ona kriva za to što joj se dogodilo, nerijetko se misli da je ona to željela. Žene se moraju same nositi s tom patnjom koja ih razara i koja razara druge članove obitelji što je izraženo u prijenosu transgeneracijske traume. Mnoge žene ostaju u tišini što je dodatna poteškoća i bol tako da nije čudno kada žene kažu da je silovanje mnogo teže od samog ranjavanja i ubojstva jer kada je osoba ubijena, ona prestaje patiti ali žene koje su preživjele silovanje, njihova patnja i bol se nastavljaju kroz cijeli život.
Žensko tijelo kao bojno polje
Koliko je patrijarhat povezan s ratnim diskursom? U 21. stoljeću vidimo opasne sukobe, događa se agresija Rusije na Ukrajinu, velika marginalizacija palestinskih žrtava uzrokovanih izraelskim napadima, tu su i brojni sukobi u Africi, a na našim područjima imamo primjere prijetnji novim ratnim sukobima? Koliko su tu ugrožene žene i koju cijenu one plaćaju?
Zilka: Žene su uvijek kolateralna šteta, jer njih nitko ne pita hoće li početi ratove, niti ih konzultira kada se prave mirovni planovi. To smo svakako iskusile ovdje u BiH kada su žene stradavale, a u Daytonu muškarci pregovarali kako će graditi mir. Ne obraća se pažnja na to da bez obzira što većina žena ne sudjeluje aktivno u sukobima, one nose teret logističke potpore kako vojnicima, tako i nakon rata tokom obnove. Nitko ih ne pita imaju li one PTSD i kako se nose sa svime. Žene se svojataju ili glorificiraju, a ako prekorače zadane okvire onda bivaju društveno marginalizirane.
Sabiha: Radim sa ženama iz Ukrajine i slušam njihove priče koje kažu „ne smijem reći da sam silovana“. Sve su žene u konfliktnim situacijama meta muške moći i preko ženskih tijela pokušava se komunicirati, prkositi, a pritom nitko ne pita kako se žena osjeća i što ženi treba, koje su njene potrebe. Žena se bori u ratu, ali i u miru, ne samo za sebe i svoj dostojanstven život, ona se bori za svoju užu i širu obitelj, za zajednicu. Dakle, iako bivaju često metom napada, one su ipak te koje u teškim vremenima grade mostove i doprinose miru.
Prof. dr. sc. Zilka Spahić Šiljak, profesorica rodnih studija i programska direktorica TPO Fondacije / Foto: privatni album
Koliko je tijelo žene kroz njenu majčinsku ulogu povezano s konceptom njegovanja nacionalizma, a samim time i neprijateljskog duha prema svemu što je različito?
Zilka: U odgovoru na prvo pitanje sam nešto o tome rekla i mogu još istaknuti da je etnizacija i politizacija ženskog tijela refleksija odnosa prema ženama u ratu i miru, i pokazuje nam da je žena i žensko tijelo i dalje vlasništvo muškarca, obitelji i nacije. Majčinstvo se glorificira, kroz sintagme žena-majka-kraljica, da se ženi poruči koliko je s jedne strane cijenjena, a koliko to znači da je pod kontrolom muškarca i nacije kojoj se sve podređuje. Uloga žene u privatnoj sferi kao rađateljice, hraniteljice i njegovateljice djece se prenosi na naciju, koju ona također rađa, hrani i treba njegovati tako što će podrediti sebe, svoje tijelo, svoje vrijeme za ciljeve nacije. Žena koja pokuša reći ne, biva oštro sankcionirana etiketama posrnule žene, nemoralne žene koja ne želi obitelj i brak, koja izdaje naciju. Dokle god je žensko tijelo simbol tijela nacije i dokle god se ženi stavlja na teret očuvanje morala u obitelji i naciji ovi problemi će se perpetuirati.
Sabiha: Majčinska uloga se različito interpretira u različitim sredinama, kulturama, zajednicama. Većinom nekako dominira patrijarhalan stav da je najvažnije ostvariti se u toj majčinskoj ulozi, pa ako je žena silovana, ona je za neke prljava i ne može više biti dio tog naroda, nacije, etničke grupe bez obzira na sve, a s druge strane, neki pokušavaju da iskoriste tu majčinsku ulogu i da kažu „Vaša žena ili sestra, osoba koja je silovana, ona će nama rađati našu djecu. Vaša djeca će se boriti za nas.“. Dakle, imamo situaciju gdje se gleda je li čista ili prljava majka, koju će djecu rađati nakon čina silovanja. Dakle, opet vidimo sukobe, pokazivanje prkosa, vladavinu moći muškaraca. Pri tome, nitko ne pita želi li žena roditi ili ne. Mnogi smatraju da je žena manje vrijedna ukoliko se ne ostvari u ulozi majke, a s druge strane, u ratu tu istu ženu zloupotrebljavaju, njenu majčinsku ulogu, jer će roditi djecu nekome neprijatelju ili je ostala nečista jer je silovana pa će roditi djecu koja ne pripadaju toj etničkoj skupini. Ovo je tema koja se tiče svih žena na Zemaljskoj kugli. Moramo pokazati svoju solidarnost bez obzira gdje živimo, moramo reći da je ratno silovanje rat ženskim tijelima koji mora prestati. Žena ima jednako pravo kao i svi muškarci da odlučuje o svom životu da kaže stop nasilju, stop ratu, stop konfliktima i da kaže da ne želi rađati djecu koja će ići da se bore za neke nametnute ideale. Ta djeca će ginuti, ubijati jedna druge, nepoznate neprijatelje. Žena nije stvorena za takve uloge. Žena treba da doprinese i može da doprinese miru i mora da ima pravo odlučivanja o svom životu. To što je preživjela silovanje, nije manje vrijedna, ne smije biti odbačena niti stigmatizirana nego se mora vidjeti njena snaga. Ona je ima, a svi u društvu moramo vidjeti njenu snagu i ukazivati na njen doprinos društvu koje neće mrziti druge i drugačije.
Koliki je proces retraumatizacije i oporavka od takvog traumatičnog iskustva? Kome se žrtve ratnog silovanja mogu obratiti za pomoć?
Zilka: Najviše podrške žrtvama su pružale i još uvijek pružaju nevladine udruge. U BiH su najviše na tom području uradile Medica Zenica, koja je osnovana 1993. godine i u kojoj sam i sama počela raditi sa žrtvama još u ratnom periodu. A nakon rata takvu podršku pružaju Lara Bijeljina, Udružene žene Banja Luka, Fondacije lokalne demokratije Sarajevo i druge. Država preko ovih organizacija djelomično sudjeluje u podršci, ali nema sistemskih rješenja.
Sabiha: U svom rječniku koristim termin preživjela jer više od 25 godina kako je rat zaustavljen, samo snaga preživjelih pokazuje da one zaista nastavljaju da se bore za svoj život, da nisu samo ostale u toj ulozi žrtve. U suštini to se pokazalo u istraživanju koje sam radila, one naglašavaju da su preživjele i da imaju snagu, da ne žele biti cijeli život etiketirane već nastaviti svoj put. Na početku rata, tijekom rata pa i danas, žene koje su preživjele silovanje i seksualno nasilje najčešće podršku i zaštitu dobivaju od ženskih nevladinih organizacija. Mnoge od njih se uključe u individualni terapijski rad, sudjeluju u grupama samoosnaživanja i različitim kampanjama u smislu podizanja svijesti o prevenciji stigmatizacije, odnosno zalažu se za destigmatizaciju samih njih ali i članova obitelji i djece. Mogu se obratiti institucijama, ali naša iskustva pokazuju da nisu naišle da razumijevanje institucija i da one nemaju osjetljiv pristup prema njima jer svojim pogledima šalju poruku da ih stalno nešto propituju i da im ne vjeruju. Međutim, mnoge žene su uspjele da razrade svoje traume i da se integriraju u društvo i da normaliziraju svoj život. Važno je naglasiti da razraditi traumu ne znači zaboraviti sve ono što su preživjele nego jednostavno znači dati jednu novu perspektivu u svom proživljenom iskustvu, suočiti se s time i nastaviti svoj život bez da ta trauma stopira svaki njen korak. Neke od njih su dobile podršku svojih članova obitelji, djece koja su već odrasle osobe, neke od njih su javno progovorile i aktivne su. Želim istaknuti te pozitivne primjere i željela bih da ih bude mnogo, mnogo više imajući na umu desetine tisuća žena koje su preživjele ratno silovanje i seksualno nasilje. Jer mali koraci i pomaci kada žena progovori, izađe u javnost, pokaže svoju snagu, ukaže da ona ne mrzi nego da želi da svoj doprinos miru, mnogo govori o njenoj snazi.
Snažne poruke
U vremenu retradicionalizacije i promoviranja patrijarhalnih i tradicijskih vrijednosti je li moguće žrtvama ratnog silovanja izaći iz okvira marginalizacije i stigmatizacije i koliko društvo u tome pomaže, a koliko stvara prepreke? Postoje li pozitivni primjeri?
Zilka: Moguće je, ali uz ogroman trud i intrinzičnu motivaciju da se nadvlada trauma, odnosno da se transformira kako bi osoba mogla nastaviti živjeti. Međutim, veliki broj žrtava ne samo da ne dobije adekvatnu psihološku i materijalnu podršku, već i pored toga ne uspiju izaći na kraj sa stigmom i sramom koji im društvo nameće, nekada otvoreno, a nekada suptilno. U patrijarhalnom društvu, ljudi nisu senzibilizirani prihvatiti žrtve, da imaju razumijevanja i ne osuđuju. Nažalost mnoge žene koje su izašle u javnost i progovorile teško se nose sa stigmom, a posebno im je teško jer to pogađa njihove najmilije. Ima dakako pozitivnih primjera žena koje su svjedočile i na Međunarodnom sudu pravde i na domaćim sudovima, i to je uistinu vrlo teško, jer proživljavaju retraumatizaciju, a jedini koji su tu da im pomognu su ponovno lokalne nevladine organizacije.
Sabiha: Bez obzira gdje je rat, ali ne samo u ratu već i u mirovnim okolnostima, mi vidimo tu dominaciju muške moći da se na svakome koraku ponizi žena kako bi se pokoravala njihovoj moći. Kada razgovaramo sa ženama, dobijemo objašnjenje da je to posljedica muške moći, da muškarci pokušavaju ratom pokazati svoju moć, kontrolirati žene, ratovati ženskim tijelima. U svakoj ratnoj ali često i mirovnoj situaciji žena je meta nasilnog djelovanja, žena je ugrožena već samim time što nemamo dovoljno žena na pozicijama odlučivanja, a koje mogu doprinijeti na jedan pozitivan način da dođe do prestanka sukoba.
