Piše: Nika Šintić
Početkom prosinca u organizaciji Centra za ženske studije održana je radionica „Ciklična žena“ autorice Anje Grubiše. Kako smo s postupnim prelaskom na zimu ionako skloniji promišljati o šarolikim preobrazbama prirode, bila je to zgodna prilika za upoznavanje s promjenama u vlastitim psihofizičkim sustavima. No, radionicom „Ciklična žena“ to se učinilo kroz prizmu – menstruacije. Anja Grubiša, po struci inženjerka brodogradnje, ovu je temu krenula proučavati prije mnogo godina, kada se kao polaznica Shiatsu škole – Hrvatska imala prilike pobliže upoznati s principom mijene upisanim u sve životne pojavnosti i zbivanja. Tada ju je, kazuje okupljenima na početku sesije, zaintrigirao izostanak ženske cikličnosti iz brojnih alternativnih praksi, i tako se odlučila posvetiti njegovu istraživanju – prvo kroz završni rad u Shiatsu školi, potom kroz praćenje vlastitih dispozicija u odnosu na mjesečnicu i najzad kroz vođenje Kolibe za žene, riječke zajednice namijenjene kultiviranju menstrualnog, odnosno lunarnog ritma. Prijeloman moment bio je i susret s britanskom spisateljicom Mirandom Gray, čiji je rad usredotočen upravo na ženskost iz spiritualne perspektive. To podrazumijeva sagledavanje onoga ženskoga u okviru gibanja i transformacija što prožimaju svekoliki vanjski svijet, odnosno prirodu; četiri menstrualne faze dovode se tako u odnos s mjesečevim mijenama, godišnjim dobima i napokon univerzalnim energijama simboliziranim tzv. arhetipovima.
Zbog njihove harmonije sa širim procesima u prirodi ovi arhetipovi međusobno se izmjenjuju ne samo na mjesečnoj razini, nego i tijekom čitavog životnog vijeka; u određenim periodima neki će od njih potpuno ovladati djelovanjem osobe, a nerijetko i posvema odrediti nečiji karakter.
Kroz kratku meditaciju, raspravu i intuitivno biranje oslikanih karata polaznice su nastojale ustanoviti s kojim se od prauzora najviše poistovjećuju u tom konkretnom trenutku, tjednu, mjesecu i desetljeću. Moglo bi se reći da se ovakvim pristupom slavi fluidnost ženskoga identiteta i bogatstvo silnica koje ga tvore. Model četiriju arhetipova stoga ne služi šabloniziranju naših osobina i iskustva, već, štoviše, demonstriranju da nismo i ne možemo tek tako biti plošno tipizirane, koliko god nas se tome povijesno, društveno i kulturno podvrgavalo. Ženski se rod, naime, često reducira na razinu jednog jedinog praoblika – onog vezanog za majčinstvo – no Anja tu sliku žene teži prikazati kao nepotpunu i razotkriti je kao pravi kolaž sačinjen ne samo od toposa majke, nego i djeve prožete snažnim intelektom i samostalnim duhom, čarobnice pune ideja i kreativnog zanosa te mudre vještice udubljene u meditaciju.
Isprva podozriva prema konceptu zasebne muške i ženske biti, u raspravi načinjem temu rodnoga esencijalizma, ustvrdivši kako se u dubini svoje duše ne osjećam ni kao žena ni kao muškarac, nego kao čovjek. Međutim, da bi se razumjelo što taj pojam zastupa, potrebno ga je dekonstruirati. Možda je, promišljam zajedno sa svojim sugovornicama, pogrešno nastojati izglačati i neutralizirati ono žensko da bi se što bolje prilagodilo univerzalnom umnom subjektu; možda je uputnije priznati kako jednostavna biološka činjenica mjesečnog krvarenja (čije odsustvo, treba naglasiti, nipošto ne negira nečiju pripadnost ženskom spolu) doista odjekuje po čitavoj ravni našega jastva. Uostalom, ideal čovjeka fundiranog jedino nekakvom apstraktnom, sadržajno ispražnjenom biti i sam krije stanovit hormonalni sastav koji mu omogućuje da ostaje pritajen, da u toj svojoj linearnosti lakše zagospodari svime drugime. Drugim riječima, ono što se prikazuje kao antropocentrizam zapravo je androcentrizam, i to takav koji muškarca srozava na razinu hladnokrvne logike čak i kad mu dopušta svestranu slobodu izraza i djela u javnom prostoru.
Logici je svakako bilo priređeno mjesto toga petka u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, ali je ona, kao i ostale učesnice i voditeljica susreta, uljudno sjedila u krugu umjesto da se stalno nadmetalački ubacuje. Ovakav tip učenja, udaljen od rigidne akademske hijerarhije, označava rad Centra za ženske studije od sama početka njegova djelovanja 1995. godine. Usudila bih se reći da se on naročito dobro slaže s radionicom „Ciklična žena“, jer i jedno i drugo visoko vrednuje zajedništvo i višeglasje u potrazi za kompletnom ženom (i njezinom krčenju puta kompletnom čovjeku). Ipak, ta potraga više nalikuje vraćanju i reafirmiranju onoga već postojećega, kako kroz međusobno osnaživanje u ženskom krugu, tako i kroz nauk o ženskim arhetipovima koji se iznova nižu svakoga mjeseca. Cikličnost, na kraju krajeva, nema prepreka, ona je protočna i vječna.
