Rad od kuće i majčinstvo tijekom pandemije: kava, doručak, djeca, posao, djeca, posao, ručak, djeca, posao…

2021-07-07T13:34:42+00:007. srpnja 2021.|Posao|

Piše: Nikolina Blažanović

Marija Brajdić Vuković s Instituta za društvena istraživanja i Karin Doolan s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru provele su on-line istraživanje kojim su htjele dobiti informacije o ženskim doživljajima karantene za vrijeme pandemije COVID-19. Za početak su u svom radu prikazale pandemijske prakse, sržnu ekonomiju ili ekonomiju brige i kapitale, zatim neka od istraživanja o društvenim aspektima pandemije, a nakon toga slijedi prikaz provedenog istraživanja i analiza odgovora. Nalazi istraživanja prikazani su kroz četiri teme: karantena kao složeno emotivno iskustvo, pandemijske prakse, pomagači u prilagodbi te izvori i učinci pandemije. U njega je bilo uključeno 213 visokoobrazovanih žena različite dobi.

U istraživanju koje su provele pokazalo se kako je razdoblje karantene bilo emotivno komplicirano i da se ne može svesti na pozitivno ili negativno. Sudionice su izražavale zabrinutost, strah za budućnost djece i unuka, ali i optimizam te usporavanje i smirenje. Žene mlađe od 30 godine i starije od 50 godine bile su više optimistične, a žene između 30 i 50 godina su spominjale osjećaje kao što su iscrpljenost, zabrinutost, strah, stres, bezvoljnost i beznađe. Što se tiče ostalih ljudi, bile su željne druženja i kontakta.

Žene bez djece ili one sa starijom djecom u izolaciji se opuštaju, više odmaraju, doživljavaju manje stresa i usporavaju svoj život. No, mlađe žene imale su dane tijekom kojih osjećaju bezvoljnost i psihičke poteškoće zbog kojih su vrlo nemotivirane i neproduktivne. Najčešće upotrijebljena riječ u vezi svijeta je strah, a nakon njega spominju se neizvjesnost i tjeskoba. Žene se brinu i zbog potencijalnog gubitka posla ili smanjenja plaće.

Žene s djecom jednostavno su previše zaokupljene svim obvezama i nemaju vremena za krize u svom mentalnom zdravlju, već samo za premorenost. Doživljavale su veliki teret obavljanja kućanskih poslova i brige za djecu. Jedna sudionica je ovako opisala svoj dan: „Buđenje, kava, doručak, djeca, posao, djeca, posao, ručak, djeca, posao, djeca, posao, večera, djeca, djeca, odmor.“

Drugi je pak rekla: „Ustajanje, doručak, davanje doručka djeci, igra s djecom, vika na djecu da budu tiši jer moram raditi, svađa sa suprugom jer on radi u drugoj sobi i tu i tamo se pojavi u boravku, brisanje guza jer su išli na wc, netko od djece opet traži jesti, pranje rublja, vješanje rublja, izlazak s djecom na dvorište, boravak s djecom na zraku, vraćanje u stan, ručak, molim djecu da zaspu jer moram raditi, radim dok djeca spavaju, pijem kavu u tišini, djeca se bude, dajem im obrok (naravno da traže nešto drugo, a ne ono što je bilo za ručak), ukazivanje muža, odlazak van s djecom, kupanje, molim djecu da zaspu da se mogu odmoriti. Takav je tipičan i atipičan dan.“

Očito su žene s djecom preuzele veći teret tijekom pandemije. Njihovi poslovni i privatni životi su se potpuno spojili pri čemu posao ne počinje i prestaje u uobičajeno radno vrijeme, a ni vikendi, zbog zaostataka, nisu slobodni. Uz kućanske poslove koje pretežito rade, imaju i jako puno emotivnog rada. Žene koje nemaju djecu ili imaju stariju djecu također imaju drugačije strukture dana. Manje spominju kućanske poslove, a više šetnje, druženja, hobije, okušavanje u novim stvarima i slično.

Ovo istraživanje je pokazalo da su se tijekom pandemije jasno pokazale rodne nejednakosti koje su inače potisnute i odgođene institucijama koje djelomično preuzimaju brigu za djecu. „Time je osvijetljeno vrlo važno neriješeno i zapravo osjetljivo pitanje koliko je nuklearna obitelj, koja je u kapitalizmu prilično nemobilna, zatvorena u sebe, a koja stvara hipereksploatirajuću situaciju za zaposlene žene s djecom, zapravo dobra institucija i u smislu rodne ravnopravnosti kao i društvenog dobra, posebice iz aspekta ekonomije brige“, naglašavaju autorice pozivajući se na McIntosh i Barret.

Ovo istraživanje ima svoja ograničenja, a najbitnije je uzorak. U istraživanje su se uključile visokoobrazovane žene, iako je poziv bio otvoren ženama različitih razina obrazovanja. Ovo pokazuje da se čak i one suočavaju s izazovima društvenih stereotipa i nejednakosti, ali bar osjete dovoljnu razinu ekonomske sigurnosti. Druge žene vjerojatno nemaju ni nju.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.