Piše: Ivana Perković Rosan
U vrijeme pandemije mentalno zdravlje je s razlogom postalo top tema, a zbog tragičnih događaja u novije vrijeme naglasak je posebno na mentalnom zdravlju djece. Nije tajna da je depresivnost i anksioznost u Hrvatskoj u porastu, a s druge strane problem je manjak stručnjaka zbog čega čak i suicidalna djeca moraju čekati mjesecima na slobodan termin. O ovim gorućim problemima porazgovarale smo s psihologinjom i voditeljicom Centra za djecu, mlade i obitelj Modus Petrom Kremenjaš. Ova psihologinja i edukantica kognitivno biheviorialne terapije, koja je ujedno završila i studij kroatologije i sociologije, istaknula je posebno važnost Mreže psihosocijalnih savjetovališta za korisnike u riziku. Riječ je o projektu kojem je cilj da se osobama u kriznim situacijama omogući dostupnu, besplatnu i brzu podršku psihosocijalnog savjetovanja.
Statistike pokazuju alarmantni trend povećanja stresa, depresivnosti i anksioznosti u Hrvatskoj, a naročito kod djece i mladih. Koji su glavni uzroci anksioznosti kod djece, koliko je to preopterećenost ocjenama i obvezama, a koliko odnosi s vršnjacima ili nešto sasvim treće?
Definitivno govorimo o alarmantnom trendu, to pokazuju sva recentna istraživanja. Tome su jako doprinijeli pandemija, potresi i sva neizvjesna i nesigurna zbivanja koja nas okružuju i to predstavlja velik problem koji se odražava na cijelu populaciju, a posebno na djecu i mlade. Taj trend rasta depresivnosti i anksioznosti vidi se unazad desetak godina, a sve ovo što se dogodilo u zadnjih par godina bilo je kao dolijevanje ulja na vatru. Kad pričamo o uzrocima koji utječu na mentalno zdravlje djece i mladih to je prvenstveno njihova okolina, a to su škola, vršnjaci i roditelji. To su najvažniji faktori koji doprinose očuvanju mentalnog zdravlja mladih. Ono što je također važno jest psihološka otpornost djece koja se, iako postoji i genetska dimenzija, može razvijati. Zato je jako važno da djeca imaju podršku koja im je potrebna u krugu obitelji i u školi. Djeca koja su sklonija pokazivanju psihičkih poteškoća su djeca koja su bile žrtve vršnjačkog nasilja ili koja dolaze iz obitelji koja nemaju dovoljno roditeljske topline, ali i nadzora, djeca koja imaju niže samopoštovanje, djeca s nižim socioekonomskim statusom, sve navedeno može utjecati na razvijanje poteškoća mentalnog zdravlja.
Sve se više govori o mentalnom zdravlju i poznate osobe sve češće progovaraju o problemima s kojima se suočavaju. Ipak stigma još uvijek postoji?
Da, još uvijek smo malo stidljivi oko te teme i ljudi se teško otvaraju. Puno je lakše reći da imate slomljenu nogu nego da ste anksiozni, da ste nesretni, bezvoljni, da imate neke depresivne simptome. Jako se puno radi na tome i ta stigma se smanjuje, puno mladih ljudi sve je spremnije razgovarati o tome, za razliku od starijih generacija. Imamo u okviru naših projekata osmišljene grupne programe za osobe starije životne dobi, oni su još uvijek manje skloni tražiti pomoć u tom području. Prema nekim našim iskustvima skloniji su grupnom radu. U sklopu projekta “Psihosocijalnim aktivnostima i edukacijom u zajednici do prevencije institucionalizacije starijih osoba” imamo razvijen program kognitivnog osnaživanja za osobe starije životne dobi gdje oni vježbaju svoje pamćenje, koncentraciju i općenito rade na očuvanju svojih kognitivnih funkcija. Imamo program i za jačanje socijalno emocionalnih kompetencija, to je jednostavno rečeno program druženja, gdje ljudi mogu popričati o nekim specifičnim temama vezanim za tu dob, ali i zajedno se proveseliti, time direktno utječemo na smanjenje socijalne isključenosti ove populacije. Vidimo da se dogodio pomak u razmišljanju o ovoj temi kod mladih ljudi. To potvrđuju i drugi naši kolege stručnjaci koji su pružatelji psihosocijalnih usluga. Velike su liste čekanja, ljudi se javljaju, ali nažalost, ne uspijevamo pokriti sve te potrebe.
Svakako je jedan od problema i to da je teško doći do psihologa. Stanje je toliko alarmantno da djeca koja su u opasnosti od suicida teško dobivaju termin čak i kod privatnika?
To je veliki problem. U Hrvatskoj imamo mali broj dječjih psihijatara i samo jednu ustanovu zatvorenog tipa gdje se rizičnu djecu može zbrinuti. Definitivno nam je potrebno više stručnjaka s područja mentalnog zdravlja, ono što vidimo je da postoje naznake da se na tome počelo i raditi. Prošle godine je Ministarstvo znanosti i obrazovanja dalo naputak za zapošljavanje psihologa u školama, a osim toga ponovno se stavlja naglasak na službu za mentalno zdravlje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Što se tiče rješavanja tog problema definitivno je potrebno zapošljavanje još stručnjaka i to se treba poticati od strane vlastodržaca. I mi imamo duge liste čekanja i jasno vidimo da je to problem, velik je broj ne samo djece, već i odraslih koji su u potrebi.
Kada govorimo o mentalnom zdravlju mladih, jesu li djevojčice i djevojke u većoj opasnosti od depresije kao i poremećaja u hranjenju zbog nerealnog prikaza žena na društvenim mrežama?
Djevojčice imaju više anksiozno depresivnih simptoma, odnosno više internaliziranih poteškoća, a dječaci imaju više eksternaliziranih poremećaja u smislu problema u ponašanju, oni to ispoljavaju na drukčiji način. Djevojke su više opterećene svojim izgledom u smislu ideala tjelesne težine i definitivo su zahvaćenije poremećajima hranjenja. Kod mladića je više fokus na razvijanju mišićavog, sportskog izgleda te vidimo da se u težnji k tom idealu i oni izlažu različitim zdravstvenim rizicima.
Što se tiče mentalnog zdravlja jesu li žene te koje su spremnije potražiti pomoć?
Definitivno su žene spremnije potražiti pomoć od strane stručnjaka, mislim da za to postoje poticajnije okolnosti u našem okruženju koje su uvjetovane društvenim normama. Nama se u prosjeku za podršku javlja 2/3 ženskih osoba i 1/3 muških.
Dosta se govori i o lošem utjecaju medija i posebno društvenih mreža na mentalno zdravlje djece, kao i to da djeca previše provode vremena ispred ekrana. Što kažu istraživanja je li ovisnost o kompjuteru u porastu?
Ono što je definitivno problematično jest koliko djeca provode vremena pred ekranima i činjenica je da te brojke rastu. Evidentno je da postoje problemi na tom području, djecu treba poticati da provode više vremena u neposrednom druženju i igri, a manje pred ekranima. Naravno, ne možemo zanemariti digitalizaciju, moramo i njima omogućiti da budu u korak s vremenom, ali ih je potrebno poticati na druge aktivnosti koje su primjerenije za njihovu dob i razvoj, spontanu igru, provođenje vremena s vršnjacima na svježem zraku. Važno je postići ravnotežu i adekvatnu mjeru u svim aktivnostima kojima se bave.
Centar Modus, čija ste voditeljica, ima različite projekte počevši od art terapije, radionice za djecu rastavljenih roditelja, terapiju igrom, tu su i bračna savjetovanja, a radite i s djecom izbjeglom iz Ukrajine. Koji oblik radionice/savjetovanja je najtraženiji, prema čemu su korisnici najotvoreniji?
Zapravo ono što je jako traženo i za što su nam velike liste čekanja jest usluga psihosocijalnog savjetovanja, naročito individualnog psihosocijalnog savjetovanja, a što se djece tiče naročito je tražena usluga terapija igrom koja je namijenjena djeci do 12 godina. U posljednje vrijeme s obzirom na dolazak ukrajinskih izbjeglica smo pokrenuli zajedno s UNICEF-om projekt u kojem uključujemo djecu i mlade, a potom i njihove najbliže u različite oblike psihosocijalnog savjetovanja i interaktivne radionice koje im pomažu da se bolje integriraju i društvo, ali da i na adekvatan način integriraju traumatična iskustva koja su doživjeli zbog rata. Imamo i grupne programe koji su jako popularni. Jedan od njih je trening roditeljskih kompetencija koja je svojevrsna škola za roditelje koje su itekako potrebne i roditelji tu puno profitiraju u smislu razvijanja dodatnih vještina i usvajanja znanja o adekvatnom roditeljstvu. Provodimo grupni program za djecu rastavljenih roditelja “Pinklec” u okviru kojeg na jedan siguran način obrađujemo iskustvo rastave roditelja kako bi djeca uvidjela da postoje i drugi koji imaju slična iskustva života na dvije adrese i da ne budu dodatno s te strane opterećena procesom rastave s obzirom da je on sam po sebi dovoljno težak za sve na koje se odražava. Dosta nam je popularan program i “Kako da učenje ne bude mučenje” gdje djecu od petog razreda učimo efikasnijim načinima i tehnikama učenja. To su neki od programa koje bih izdvojila, ali s obzirom da Društvo za psihološku pomoć u okviru kojeg djeluje i Centar Modus djeluje već 30 godina, puno je razvijenih kvalitetnih programa u kojima su sudjelovali brojni stručnjaci koji su doprinijeli da ova organizacija postane ono što je danas..
Okrugli stol „Perspektiva kvalitetnih i dostupnih socijalnih usluga za građane u riziku“ održan je 25. svibnja u Zagrebu / Foto: Društvo za psihološku pomoć
Društvo za psihološku pomoć u sklopu kojeg djeluje i Centar Modus članica je Mreže psihosocijalnih savjetovališta za korisnike u riziku, riječ je o projektu kojem je cilj da se osobama u kriznim situacijama omogući dostupnu, besplatnu i brzu podršku psihosocijalnog savjetovanja. Koliko savjetovanja i korisnika imate godišnje?
Imamo 300-tinjak korisnika godišnje, to je oko 1 500 sati savjetovanja, dio te satnice je projektno pokriven, dakle besplatan za naše klijente, a dio se odnosi na klijente koji usluge plaćaju. Temeljem dugogodišnjeg iskustva rada Društva za psihološku pomoć i Centra Modus i tradiciju zastupanja naših korisnika, prije dvije godine započeli smo u okviru projekta “Razvoj mreže psihosocijalnih savjetovališta za korisnike u riziku” intenzivnije zagovarati u partnerstvu s drugim organizacijama civilnog društva dostupnost i kvalitetu socijalnih usluga. Mi smo izdvojili uslugu psihosocijalnog savjetovanja kao primarnu jer nam je najzastupljenija unutar našeg savjetovališta. U okviru projekta osnovana je Mreža psihosocijalnih savjetovališta za korisnike u riziku u kojoj sudjeluju još 13 organizacija civilnog društva, znači sveukupno nas je 15, većinom s područja Grada Zagreba te manjim dijelom iz Karlovca. Cijela ideja Mreže je da radimo na održivijem i stabilnijem načinu funkcioniranja naših udruga i da sve naše socijalne usluge budu dostupne našim korisnicima kada su im potrebne kao i da budu usklađene sa standardima kvalitete koje se i propisuju za socijalne usluge. Ove godine projekt završava, puno smo do sad napravili te ćemo vidjet ćemo u kojem smjeru će nas zagovaračke aktivnosti odvesti u budućnosti.
Cilj okruglog stola bio je doprinijeti razmjeni mišljenja između institucija, pružatelja socijalnih usluga, organizacija civilnog društva / Foto: Društvo za psihološku pomoć
Nedavno je Društvo za psihološku pomoć održalo Okrugli stol na temu “Perspektiva kvalitetnih i dostupnih socijalnih usluga za građane u riziku”. Koji su glavni problemi i ciljevi o kojima se raspravljalo te koji su zaključci doneseni?
Glavni cilj bio je uključiti sve relevantne dionike koji rade u sustavu socijalne skrbi u razvijanje prohodnijeg načina komunikacije kako bismo zajednički doprinijeli kvaliteti i dostupnosti socijalnih usluga našim građanima u potrebi. U izlaganjima su sudjelovale izlagačice i izlagači iz Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Grada Zagreba, područnih ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad, organizacija civilnog društva, ali i naše korisnice koje su podijelile svoja pozitivna iskustva s udrugama u kojima su dobivale socijalne usluge.
Tijekom okruglog stola istaknuta je važnost doprinosa organizacija civilnog društva koje ove usluge pružaju, problemi s kojima se susreću u smislu financijske stabilnosti i održivosti kvalitetnih usluga. Isključivo projektno financiranje nevladinih udruga znatno umanjuje njihovu kvalitetu rada i dostupnost usluga građanima. Raspravljalo se o održivijim modelima financiranja, fleksibilnijim uvjetima za rad ovih organizacija, te njihovoj većoj participaciji u socijalnom planiranju te sa zanimanjem iščekujemo što nam novoga donose državne i gradske strukture koji su ne samo iznimno važni partneri, već i naši donatori.
