Piše: Ružica Ljubičić
Dr. sc. Dean Ajduković je profesor emeritus Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je Psihologijske nagrade Ramiro Bujas za znanstveni rad (2005.), godišnje Državne nagrade Republike Hrvatske za znanost (2005.), nagrade Marulić: Fiat Psychologia za unapređenje primijenjene psihologije (2009.) i europske nagrade Wolter de Loos (2011.) za istaknuti doprinos europskoj psihotraumatologiji. Objavio je preko 210 znanstvenih radova u časopisima i knjigama i dvadesetak stručnih radova. Suautor je tri knjige, te urednik osam knjiga od kojih su tri sveučilišni udžbenici. Podnio je preko 100 priopćenja na domaćim i međunarodnim konferencijama i održao je dvadesetak pozvanih predavanja na vodećim svjetskim sveučilištima i centrima izobrazbe. Autor i suautor je više mjernih instrumenta u području profesionalnog sagorijevanja, nasilja u mladenačkim vezama, izloženosti traumatskim iskustvima.
Za portal Žene i mediji profesor Ajduković je podijelio svoja praktična iskustva i znanstvene spoznaje tijekom rada u proteklih 20 godina i uvođenja šestomjesečnog tretmanskog programa s obiteljskim nasilnicima. Radi se o Psihosocijalnom tretmanu počinitelja nasilja u obitelji čija je svrha povećati sigurnost žena i drugih članova obitelji koji su izloženi obiteljskom nasilju. Cilj ovog programa je zaustaviti i spriječiti ovu vrstu nasilja kroz strukturirano vođenje počinitelja nasilja prema njihovom prepoznavanju i prihvaćanju da oni imaju problem te razumijevanju posljedica njihovog nasilja. Naime, mnogi nasilnici negiraju zlostavljanje nad svojim partnericama i pokušavaju opravdati svoje nasilničko ponašanje okrivljujući različite okolnosti poput ovisnosti o alkoholu, stresa na poslu i ostalih faktora.
„Temeljne odrednice ovog tretmana su da se s počiniteljima radi kako bi prihvatiti odgovornost za nasilje koje su počinili i za svoje ponašanje. Njihovo nasilje je posljedica njihovog izbora, pa je stoga na njima da to promijene, a različiti su faktori koji su ih doveli do toga da čine obiteljsko nasilje, čija je poveznica kontrola i pritisak na partnerice, odnosno upravljanja njihovim životima“- naglašava profesor Ajduković.
Uvjeren je da ako je njihovo nasilno ponašanje izabrano i naučeno, onda uz vođenje i stručnu podršku mogu naučiti ponašati se drugačije u situacijama sukoba ili osobne frustracije i stresa. Profesor ističe da se često susreće s različitim vrstama opravdanja nasilnika tako što okrivljuju partnerice za svoje nasilje u kontekstu nekih okolnosti ako su nešto rekle ili pogrešno uradile, pa da ih je to natjeralo na fizičko ili psihičko zlostavljanje. U ovom programu se nastoji da nasilnici preuzimaju odgovornost za svoje postupke i zato što ljudi koji čine nasilje ne mogu biti sretni niti normalno funkcionirati zbog svog problema.
Prema njegovim riječima, nasilnici ne dolaze dobrovoljno u program, nego tako što su osuđeni od općinskih prekršajnih sudova i općinskih kaznenih sudova ili ih pošalje Državno odvjetništvo. U nekim slučajevima to mogu učiniti i Centri za socijalnu skrb iz pozicije zaštite dobrobiti djece jer je obiteljsko nasilje veoma štetno za djecu koji su također izravne ili neizravne žrtve. Jedan od najvećih problema obiteljskih nasilnika je što oni smatraju da se svi drugi u njihovom okruženju moraju promijeniti i prilagoditi njihovim životnim pogledima i ponašanju.
Rezultati programa
U Hrvatskoj se godišnje provede 580 tretmana s počiniteljima obiteljskog nasilja. „Ovaj program daje poprilično dobre rezultate pri čemu moram reći da sam tretman nije čarobni štapić koji će suštinski promijeniti ljude, ali će ih osvijestiti da je to što čine zakonom zabranjeno i da ima razorne posljedice za obitelj i bliže osobe. Program će im ponuditi načine i vještine kako da kontroliraju svoje ponašanje i izbjegnu se nasilno ponašati u budućnosti, bilo da se radi o nastavku veze ili nekoj drugoj vezi“- poručuje profesor Ajduković.
Ovakav program koji je strukturiran na kognitivno-bihevioralnim načelima ima jasnu vrijednosnu orijentaciju o neprihvatljivosti nasilja i temelj na rodnoj ravnopravnosti. Prema evaluacijskim istraživanjima u svijetu programi ove vrste daju učinkovitost od 50 do 80% Profesor navodi da otprilike 70% onih koji su završili ovaj program nisu evidentirani kao recidivisti u sljedeće dvije godine. Kao izvor podataka su bile i njihove partnerice koje su se složile da nije bilo fizičkog zlostavljanja, da su neki od njih zadržali neke elemente zlostavljajućeg ponašanja, međutim takva ponašanja su bila manje učestala. Partnerice su istaknule da više ne osjećaju strah od nasilničkog ponašanja.
Tri stupa zaštite žena
Program psihosocijalnog tretmana za obiteljske nasilnike je jedan od tri stupa zaštite žena od rodno utemeljenog nasilja. Prvi stup je represija koja uključuje postupanje policije, kažnjavanje na sudu i dio ovlasti koje imaju i centri za socijalnu skrb kada se radi o obitelji i djeci. Oni imaju pravo nadzirati ponašanje roditelja zbog dobrobiti djece. Drugi stup je zaštita žena kroz različite kampanje, stalni aktivizam, pristup savjetovalištima i programima osnaživanja za život bez nasilja, sigurne kuće koje su najdrastičnija intervencija za spašavanje života. Nažalost, to je kratkotrajno rješenje. Ono što je dugoročno i sigurnosno važnije jest njihovo osnaživanje i organizaciju života bez nasilja. Podaci pokazuju da se brojne žene, nakon boravka u sigurnim kućama vraćaju svojim nasilnim partnerima. Ako se s njima ne radi kao što to nudi psihosocijalni tretmana, sigurnosti žena će ostati više nego upitna.
„Njima se ne sviđa da su zlostavljane, one ne žele nasilje, niti biti financijski, emotivno ili na neki drugi način ovisne od nasilnog partnera. Njihov cilj je najčešće izgradnja zajedničkog života bez nasilja, bez zlostavljanja. One ne žele da se njihova obiteljska zajednica raspadne“ – naglašava i dodaje da je zbog ovih razloga treći stup važan. Taj stup je psihosocijalni tretman koji vodi nenasilnom ponašanju. Nasilnici koji pohađaju ovaj program dolaze iz svih socioekonomskih kategorija i različiti su po svojem karakteru, kompetencijama i mogućnostima, međutim zajedničko im je da veliki broj njih koristi manipulaciju kao sredstvo psihičkog zlostavljanja partnerica. U ovom programu se nastoje promijeniti i uvjerenja muškaraca i žena o muškoj superiornosti.
Kako spriječiti femicid?
„Ako nasilnik ne uči u čemu je sve pogriješio tijekom obiteljskog nasilja i ako ne stekne određene vještine izražavanja svojih potreba nenasilnim ponašanjem, stvar će se vrtjeti u krug, intenzitet nasilja će rasti i eskalirati do mogućih teških ozljeda i nažalost femicida“- objašnjava Ajduković. Poručuje da tijekom programa neprestano procjenjuju rizik od nasilja i nakon procjene da je nasilnik opasan za sebe ili druge obavještavaju policiju i nadležne. U slučaju prisutnosti od nasilja nema mjesta za kompromis i nasilnici koji pohađaju program su svjesni ove činjenice.
„Femicid se najčešće događa kada bivši parteri počine ubojstvo jer nisu mogli prihvatiti činjenicu da su izgubili kontrolu nad bivšom partnericom. Zato u programu imamo sastanke s partnericama radi procjene njihove sigurnosti i zaštite“- naglašava.
Sastanak sa žrtvom nasilja se obavlja na početku tretmana, odvojeno od počinitelja, kada zamolimo partnericu da dođe i kada joj detaljno objasnimo plan i cilj rada s njenim bivšim ili sadašnjim partnerom. Na sastancima se upozorava na moguće manipulativno ponašanje nasilnika i izrađuje njen sigurnosni plan ako to nije napravila organizacija za zaštitu žena ili centar za socijalnu skrb. Ajduković navodi da u elemente kojima se procjenjuje opasnost spadaju sve prijetnje da će nasilnik nauditi žrtvi, da će nauditi njenoj djeci i njenim bližnjima, ozljede, pokazivanje oružja, ucjene, prijetnja vlastitim samoubojstvom. Struka koja se bavi ovim programom je uočila dvije vrste nasilničkog ponašanja. Jedan od njih ima elemente ekonomskog i psihičkog nasilja bez težeg fizičkog i seksualnog nasilja. U ovakvom obliku nasilja parteri imaju uravnoteženu moć ali ulaze u brojne sukobe. Vremenom ovaj oblik nasilja može eskalirati u sve ozbiljnije i teže slučajeve.
Terorizam koji dovodi do femicida
Puno je opasniji oblik nasilja tzv. terorističko partnersko nasilje u kojem se nasilnik ponaša kao terorist, kao vlasnik partnerice, on nema empatiju i beskrupulozan je. Ovaj oblik ponašanja dovodi do teškog psihičkog, fizičkog pa i seksualnog nasilja i mogućeg femicida. „U ovakvoj terorističkoj kontroli nasilnik ima potpunu kontrolu nad žrtvom i ona se osjeća bespomoćno, ovisno. Zbog toga je važna intervencija izvan tog zatvorenog kruga, odnosno prepoznavanje od nekoga i prijava obiteljskog nasilja“- upozorava profesor i dodaje da je važna podrška i izražavanje zabrinutosti prijateljica i bliskih osoba jer to pomaže žrtvi da razumije da ona nije kriva za to što joj se događa. Tako žrtva spoznaje svu realnost terora koji trenutno proživljava. Naglašava da je prijavljivanje nasilja veoma hrabar čin i da će žene prijavljivati nasilje kada budu svjesne da će svi sustavi biti na njenoj strani i da će joj pomoći da „stane na svoje noge“ i slobodno donosi odluke o svojem životu, te da će dobiti podršku da ih realizira. One žele da zlostavljanje prestane, ali najčešće ne žele „izbrisati nasilnika“ kao partnera jer su na različite načine povezane s njim. Nažalost, s nasilničkim ponašanjem sve ove druge sfere nestaju iz sjećanja, a ostaje samo nasilničko ponašanje.
„Mnogi ljudi, češće muškarci, imaju iskrivljenu sliku u kojoj je muškarac superioran i kome je puno toga dopušteno zbog patrijarhalnog naslijeđa. U prevenciju protiv rodno utemeljenog nasilja se trebaju aktivno uključiti i muškarci jer nasilje nije žensko pitanje, to je pitanje cijelog društva da bi nam svima bilo bolje i sigurnije, u tome je odgovornost muškaraca“- zaključuje Ajduković.
