Ružica Ljubičić
Lorena Zec je feministička psihologinja i aktivistkinja s dugogodišnjim iskustvom u direktnom radu s osobama koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje. Zajedno s kolegicama vodi udrugu SOS Rijeka u kojoj djeluje Savjetovalište za žrtve obiteljskog, partnerskog i seksualnog nasilja u kojem korisnicama pružaju besplatnu psihološku i pravnu pomoć i podršku te druge usluge. Osim direktnog rada s osobama koje su preživjele nasilje, Lorena često provodi edukacije za stručnjake/inje koji rade sa žrtvama nasilja te sudjeluje u organizaciji i provedbi raznih javnih akcija i prosvjeda s ciljem osvještavanja javnosti o problemu rodno uvjetovanog nasilja te zagovaranja za promjene propisa i politika koji se tiču rodno uvjetovanog nasilja. S Lorenom smo razgovarale o prisilnoj kontroli kao suštini rodno zasnovanog nasilja, obrascima prisilne kontrole, njenim strategijama, strahu kao zajedničkoj poveznici svim žrtvama nasilja, gubitku slobode, prekidu kontakta s nasilnikom te edukaciji i osnaživanju kao potencijalnim rješenjima rodno uvjetovanog nasilja.
Što je to prisilna kontrola u intimno-partnerskim odnosima? Kako je možemo prepoznati i koliko je ona opasna kao specifičan oblik rodno zasnovanog nasilja?
Prisilna kontrola je srž ili baza nasilja u partnerskom odnosu, a ujedno i metoda činjenja samog nasilja. Izraz je popularizirao Evan Stark, jedan od prvih istraživača koji se bavio ovom temom, i koji je za cilj imao objasniti dinamiku nasilja u partnerskim odnosima. Još uvijek, nažalost, često imamo ideju da je nasilje u partnerskom odnosu ono koje ima fizičku komponentu i koje se dešava u određenim situacijama. Međutim, prisilna kontrola opisuje obrasce koje nasilnik koristi od samog početka veze, koji ne moraju uključivati fizičko nasilje ili prijetnje istim, i jasno nam ukazuje na činjenicu da je nasilje kontinuum, da nije samo svađa ili sukob u određenoj situaciji već promišljeno, namjerno i isplanirano ponašanje jedne osobe s ciljem oduzimanja slobode i osjećaja samog sebe i vlastite autonomije kod druge osobe. Prisilna kontrola se teško prepoznaje kao nasilje, pogotovo kad nema fizičke komponente, ali ono što je obilježava je osjećaj straha i zbunjenosti kod žrtve. Istraživanja i analize slučajeva femicida i pokušaja femicida, kada (bivši) partner ubije svoju partnericu, su nam pokazala da je prisilna kontrola bolji prediktor takvog brutalnog nasilja nego samo fizičko nasilje i mislim da nam taj podatak dovoljno govori o tome koliko je prisilna kontrola opasna kao oblik nasilja.
Prisilna kontrola je najbolji prediktor brutalnog nasilja i femicida
Možemo reći da je kontrola žrtve cilj od početka do kraja nasilja (femicida). Na koje sve načine nasilnik kontrolira svoju žrtvu?
Ono što nasilnik u partnerskom odnosu želi postići je kontrola druge osobe, dominacija i moć nauštrb ljudskih prava i slobode partnerice. Nasilni čin (ponavljam, ne mora biti fizičko nasilje) nije gubitak kontrole već upravo suprotno – to je način zadobivanja kontrole i uspostave režima straha, kao npr. u koncentracijskim logorima ili u talačkim situacijama. Osobu koja se boji i koja sumnja u samu sebe je lakše kontrolirati. Svako odupiranje kontroli od strane žrtve bit će kažnjeno od strane samog nasilnika, a ta kazna postaje sve gora kako je njegov gubitak kontrole očitiji i izraženiji. Femicid je nažalost dobar primjer toga jer se najčešće događa kada žena obznani svoju namjeru odlaska iz veze ili zaista otiđe. Nasilnik to vidi kao ultimativni gubitak kontrole nad njom i za njega onda postoji samo jedan način da ju vrati, a to ja da doslovno preuzme kontrolu nad pitanjem njenog života ili smrti.
Nasilnici u partnerskom odnosu kontroliraju žrtve na različite načine, ponekad su to tehnike i metode koje ne prepoznajemo odmah kao nasilje, neki primjeru su: izolacija od prijatelja i obitelj, uništavanje socijalne mreže, uvođenje posebnih rituala ili pravila za život, dvostruki standardi u vezi (on može kad god s prijateljima na druženje, a ona ne), nadziranje kretanja i kontakata, iscrpljivanje financijskih, ali i emotivnih resursa, omalovažavanje, izluđivanje i obmanjivanje, uskraćivanje primarnih ljudskih potreba (npr. često čujemo iskustva žena kojima njihovi partneri nisu dali da spavaju nego bi im na primjer cijelu noć držali monologe i objašnjavali što to kod nje ne valja i što mora promjeniti i kako to mora napraviti…). Teško je popisati sve oblike provedbe prisilne kontrole jer nasilnici često budu vrlo kreativni u svojim tehnikama i metodama, ali ono što im je zajednički nazivnik je već spominjano oduzimanje slobode i kreiranje atmosfere straha od njega i njegovih reakcija.
Svi mogu biti žrtve nasilja
Može li se preciznije odrediti iz područja Vaše struke, koje su osobe više sklonije da popuste kontroli, jesu li takve žene nježnije, empatične, sklone udovoljavanju i uspostavi mira u kući?
Mislim da kod ovakvih pitanja trebamo jako paziti da ne stvorimo neke kategorije koje bi nam mogle zamagliti pogled i navesti nas na krive zaključke. Svima se može dogoditi da postanu žrtve nasilja u partnerskom odnosu, zaista svima. Na isti način, ne bi trebali za nekoga tvrditi da nikad ne bi mogao biti nasilan – to što je simpatičan, drag, uzor u zajednici i uvijek pozdravlja susjede – ne znači da u 4 zida nije čudovište. Postoje određeni rizični faktori na razini individualne osobe, na razini samog partnerskog odnosa te mikro i makro okruženja koji povećavaju šansu da netko postane žrtva ili nasilnik. Tu bi radije spomenula obilježja samog društva koje facilitira nasilje kroz štetne i tradicionalne poglede na muško-ženske uloge i odnose, kroz ideju da je nasilje u partnerskom odnosu privatan problem, kroz smanjivanje zaštitne uloge malih i povezanih zajednica i slično.
Strah kao glavna poluga prisilne kontrole
Jesu li za nasilnika možda neovisne, samostalne, uspješne, samoupouzdane žene veći izazov za uspostavljanje kontrole, odnosno da preformuliram pitanje, je li uspostava kontrole nad neovisnim ženama veći trijumf za nasilnika?
Mislim da to ovisi o individualnim razlikama kod svakog nasilnika, odnosno o njihovim crtama ličnosti te da je to pitanje više namijenjeno za one koji direktno rade s nasilnicima. Ono što mogu primijetiti iz mog iskustva je da kada imamo partnerski odnos u kojem je nasilnik s višom razinom inteligencije, statusa u društvu i financijske moći – da to ponekad dodatno otežava odlazak žrtvi, a takav nasilnik je često vrlo promišljen, manipulativan te vrlo dobro prikriva svoje namjere – kako pred žrtvom, tako i pred sustavom koji bi žrtvu trebao zaštititi. U takvim slučajevima često imamo situaciju da nasilnik „okrene“ pozicije, napadne žrtvu i nju optuži za nasilje, a sebe predstavi kao žrtvu. Ovo se često događa u situacijama kada partneri imaju zajedničko dijete.
Što je zajedničko svim ženama kada postanu žrtve prisilne kontrole, možete li navesti neke primjere oblika uspostave kontrole nad žrtvom?
Strah. Strah je ono što je zajedničko svim žrtvama prisilne kontrole, život u konstantnom strahu od partnerove reakcije te mijenjanje vlastitih ponašanja kako do te reakcije ne bi došlo. Kod navođenja primjera i oblika uspostave kontrole, važno je voditi računa o obrascima. Ako vam partner jednom kaže – Ajde nemoj na kavu s prijateljicama, šta ti nije ljepše sa mnom? – možete preći preko toga, ali upaliti radare. Ako se takve rečenice ponove i postanu obrazac – onda se radi ipak o nečem opasnijem i zlokobnijem. Uspostava kontrole počinje od početka veze, ali ne kroz ono što bi odmah opisali kao nasilje već često kroz tzv. love bombing – on vas vrlo brzo voli najviše na svijetu, vi ste mu sve, skida vam sve zvijezde s neba, zauvijek ćete biti zajedno, divan je i radi sve što želite, kao da vas poznaje u dušu i odgovara na svaku vašu potrebu. Šarmantan je, voli iste stvari kao i vi, ima slične životne ciljeve i vrijednosti. I onda se naravno zaljubite i uđete u vezu, ponekad čak i unatoč intuiciji i nekom unutarnjem glasu da nešto ipak ne „štima“. Kako veza napreduje, tako se nasilnik mijenja, odnosno počinje pokazivati svoje pravo lice. Rečenica – nemoj s prijateljicama na kavu, ostani radije sa mnom – postaje rečenica – nemoj s prijateljicama na kavu, one su sve kurve, imaju loš utjecaj na tebe, ne vole me, sigurno govore loše protiv mene, itd. Ne zabranjuje direktno da održavate odnose s obitelji, ali redovito komentira njihovo ponašanje, uvjeren je da imaju nešto protiv njega, da su loš utjecaj, ljuti se ili je uvrijeđen kada ga ne poslušate. Pa onda da izbjegnete reakciju – smanjujete odnose s tim prijateljicama i/ili obitelji. Paralelno s tim kreće i kampanja koja za cilj ima navesti žrtvu da posumnja u vlastitu percepciju realnosti i istine, kroz gaslighting, obmanjivanje i rečenice – pretjeruješ, fantaziraš, ti si luda, zabrinut sam za tebe, treba ti pomoć, krivo si shvatila ili čak ponašanja kao što su skrivanje stvari po kući ili negiranja da su nešto rekli ili napravili. Može doći i do fizičkog nasilja i prijetnji koje mogu biti i – ako odeš smjestit ću te na psihijatriju, ako odeš svima ću reći kakva si, ako odeš uzet ću ti djecu, …
Kada se ovakva ponašanja javljaju stalno i u obrascima, za žrtvu nema odmora, ona stalno živi u određenoj napetosti i iščekivanju te strahu da će prekršiti neko nepisano pravilo koje je nasilnik postavio. To, naravno, žrtvu dodatno umara i oduzima kapacitete i time smanjuje mogućnost donošenja važnih odluka kao što je odlazak od nasilnika.
Gubitak sebe u labirintu nasilja
Znači li uspostava prisilne kontrole nad ženama ono najgore, da su izgubile vlastiti identitet?
Mislim da žene u takvoj situaciji moraju skrivati vlastiti identitet, što ponekad izgleda kao da su izgubile samu sebe, a to je ono i što nasilnik želi – da postanu potpuno ovisne o njemu, njegovim pravilima i interpretacijama. Često nam u Savjetovalištu žene kažu da žele opet biti „one stare“, kakve su prije bile, što mi govori da imaju osjećaj da su negdje nestale, da su se izgubile i da se ne prepoznaju. Postoji nešto što zovemo post-traumatski rast koji polazi iz činjenice da prisilna kontrola nanosi traumu i mijenja ono što jesmo, ali možemo se oporaviti, ponovno naći sebe, ali i nadograditi se na neke nove načine.
Prekid kontakta s nasilnikom
Je li teško doprijeti do žrtve i na koji joj način struka i podrška okoline mogu pomoći u vraćanju vlastitog života? Postoje li mehanizmi kako zaustaviti prisilnu kontrolu?
Prije svega, i ne mogu to dovoljno naglasiti, struka može pomoći i doprijeti do žrtava prisilne kontrole ISKLJUČIVO kroz poznavanje materije što prisilna kontrola jest, kako se manifestira, koje posljedice ostavlja, na koji način trauma utječe na mozak i što možemo napraviti da razumijemo i budemo podrška žrtvama. Dokle god stručnjaci/kinje koji rade sa žrtvama budu na nasilje gledali kao na izolirane incidente u konfliktnom odnosu te objašnjavali to lošom komunikacijom između partnera te gubitkom kontrole nad vlastitim ponašanjem od strane nasilnika – nećemo imati sustav koji je zaista spreman pomoći žrtvama parterskog nasilja.
Prisilna kontrola se zaustavlja odlaskom od nasilnika, potpunim izbjegavanjem kontakata te kažnjavanjem i osudom nasilnika za njegovo ponašanje, a što bi trebalo proizlaziti iz zakona te sudskih praksi, ali i javnog mijenja i osviještenosti o opasnosti prisilne kontrole. Ovdje je također važno za napomenuti da nasilje u partnerskom odnosu često ne prestaje samim činom ženina odlaska, ponekad je taj čin upravo ono što ju stavlja u najopasniju situaciju. Zbog toga moramo znati da kada pitamo žene zašto ne odu iz nasilnog odnosa da ih zapravo pitamo „Zašto ne napraviš nešto što je možda najopasnija stvar u tvom životu?“. Educiran, osviješten, koordiniran i pravovremen odgovor svih institucija može omogućiti ženi mir i slobodu nakon odlaska iz nasilne veze i to je ono čemu kao društvo, ali i kao stručnjaci/kinje moramo težiti.
Koje su sve prepreke koje sprečavaju žrtve da se vrati u normalno stanje, koliko na to utječe patrijarhalno društvo, stereotipi da žena mora biti udana i ostvarena kao majka bez obzira ako je taj brak s nasilnikom?
Ne bih htjela da koristimo riječi kao što su normalno ili ne-normalno. Traumatska reakcija na nasilje, odnosno na prisilnu kontrolu je normalna reakcija na opasnost i prijetnju koja nam dolazi izvana. Traumatski odgovor nije poremećaj već sasvim očekivana i normalna reakcija na traumu, a korištenjem izraza „povratka u normalno“ stanje potencijalno šaljemo poruku da mislimo da žrtve nisu „normalne“. Ako nešto nije „normalno“ onda je to ponašanje nasilnika koji svjesno bira biti nasilan i raditi protiv tuđih ljudskih sloboda.
S obzirom na moju pozadinu feminističke psihologinje te su to stavovi i vrijednosti iz kojih proizlaze principi mog rada sa ženama koje su preživjele nasilje, mišljenja sam da je patrijarhat temelj i uzrok svakog rodno uvjetovanog nasilja. Prema patrijarhatu se podrazumijeva hijerarhija i pozicija moći, u intimnom odnosu muškarac je taj koji ima viši status te patrijahalno društvo zapravo samo po sebi podržava prisilnu kontrolu kao takvu. To se očituje i kroz očekivanja od uloga za žene, ali i za muškarce – žene se moraju ostvariti kao dobre partnerice i kao majke, moraju trpiti i njegovati i napose – šutjeti – dok muškarac mora zauzeti višu poziciju, poziciju vlasnika i upravitelja koji raspolaže i kontrolira svojom imovinom – ženom.
Prisilna kontrola kroz prizmu rodne neravnopravnosti
Mogu li prisilnu kontrolu sprovoditi i žene nad muškarcima i koliko je to učestalo u brakovima i partnerskim odnosima?
Naravno da i žene mogu biti te koje provode prisilnu kontrolu, isto tako, prisilna kontrola može postojati i u drugim bliskim odnosima kao što su obiteljski. Međutim, kada promatramo prisilnu kontrolu u slučajevima gdje je muškarac taj koji je nasilnik, osim što je to ipak češći slučaj te češće dovodi do brutalnijeg nasilja i onih najgorih ishoda, ne smijemo zaboraviti prisilnu kontrolu gledati kroz prizmu rodne neravnopravnosti i patrijarhata jer će nam promaknuti važnosti odnosa moći, kako u partnerskom odnosu tako i u društvu u cjelini.
Koje su najteže posljedice prisilne kontrole?
Prisilna kontrola je nasilje, i to teški oblik nasilja. Nasilje ostavlja posljedice i traumatizira žrtvu. Odlike traume su strah za vlastiti život i osjećaj bespomoćnosti i nemoći, a to mijenja žrtvin mozak te utječe na ponašanje, razmišljanje, doživljavanje, emotivno stanje, … Neke od posljedica s kojima se često susrećem u našem Savjetovalištu su osjećaj gubitka sebe, jaki osjećaji srama i krivnje, razni strahovi, nemogućnost planiranja i donošenja odluka, nepovjerenje u ljude i u sustav, dugotrajno sniženo raspoloženje, tjeskoba, umor, problemi sa zdravljem – kako fizičkim, tako i psihičkim… Posljedice prisilne kontrole su i oni najgori ishodi nasilja u partnerskom odnosu – teška psihička i fizička nasilja, transgeneracijski prijenos nasilja te ubojstva i pokušaji ubojstva kako žena, tako i djece.
Edukacija i osnaživanje
Što biste savjetovali, kako prepoznati ovaj oblik nasilja i kako što prije izaći iz pakla dominacije nasilnika nad žrtvom?
Prije svega – slušati sebe, svoje osjećaje i svoju intuiciju. Educirati se i čitati. Osnaživati se kroz čitanja priča i iskustava drugih žena. Uključiti se u ženske i feminističke organizacije i krugove. Potražiti pomoć i podršku od strane stručnjakinja koje su upoznate s rodno uvjetovanim nasiljem i znaju što je prisilna kontrola. Ne kriviti sebe, raditi na osjećaju srama. On je taj koji je kriv i on je taj kojeg bi trebalo biti sram. A ti smiješ i možeš biti slobodna.
