Piše: Bojana Guberac
Rođena je u gradu Sumi koji se nalazi na sjeveroistoku Ukrajine, blizu granice s Rusijom. S majkom se u Hrvatsku doselila prije 21 godinu. Majka se udala za Hrvata, a ona je, kazat će nam, dobila najboljeg očuha koji je, nažalost, preminuo prije 11 godina. Danas ima 31 godinu, pripravnica psihologinja je Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ u Zagrebu. U Ukrajini joj žive otac, baka, rođaci i prijatelji, a jedan telefonski poziv donijet će najmračnije strepnje – hoće li očevi pozivi prestati?
Da je u Ukrajini počeo rat Ella Kravchenko saznat će tako što ju je probudio otac. Kada ju je nazvao da joj kaže da je Ukrajina napadnuta uslijedio je šok, a onda je plakala cijeli dan. Njezin otac brani Ukrajinu upravo na području rodnog grada. Tamo se, priča nam Ella, vode žestoke borbe.
„Svaki dan strepim hoće li otac se javiti. Srećom, za sada, su svi meni bliski ljudi živi, ali kada vidim koliko nedužnih ljudi gine iz sata u sat, uključujući djecu, srce mi se slama. Moram istaknuti da sam dobila puno podrške od svojih prijatelja, kolega na poslu, ali i nepoznatih ljudi i neizmjerno sam im zahvalna na tome. Hrvatska ima veliko srce i dobro zna što je to rat, stoga zaista suosjećaju s Ukrajinom na jednom posebnom nivou“, govori na početku našeg razgovora za Žene i mediji.
Kako bi pomogla svojim sunarodnjacima ponudila je besplatnu psihološku pomoć u Facebook grupi SOS Ukrajina u kojoj građani i građanke Hrvatske kako mogu i znaju danima pomažu ukrajinskom narodu. S nekoliko ljudi je već razgovarala putem telefona, a gotovo svaki dan, kaže, javi se još netko. Nakon njezine objave u grupi šefica joj je predložila da ode pomagati u Crveni križ s obzirom na to da Nastavni zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ surađuje s drugim gradskim i državnim institucijama. Kako je iz Ukrajine te psihologinja, činilo im se to, kaže, razumnim potezom.
„U Crvenom križu ću pružati prvu psihološku pomoć i mogućnost da se ti ljudi ˝izventiliraju˝ kroz razgovor. Naime, trenutno je bitno da Ukrajinci vide i osjete kako je ljudima stalo te da govore o svojim osjećajima kako bi psihološke posljedice ove katastrofe bile što manje. Mišljenja sam da će im biti drago vidjeti nekoga tko je također iz Ukrajine i tko prolazi sličnu situaciju kao i oni, na taj način se ljudi lakše povežu i otvore“, kaže Kravchenko kojoj u Hrvatskoj i nije uvijek bilo lako biti Ukrajinka.
„U Hrvatskoj sam većinu svog života i asimilirala sam se u hrvatsko društvo, iako moram priznati da je to ponekad bilo izazovno zbog predrasuda koji pojedinci imaju o Ukrajinkama. Međutim, što si stariji to te takve stvari manje diraju, a nekako više shvaćaš koliko su bitni tvoji korijeni tako da sada s ponosom govorim da sam iz Ukrajine.˝
Kao psihologinja bavi se Kliničkom psihologijom u Službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti. S obzirom na to da je pripravnica njezin se posao uglavnom sastoji od provođenja kliničkih intervjua, psiholoških testiranja i pisanja nalaza pod mentorstvom.
Sa psihološke strane na rat gleda kao na jednu od najgorih katastrofa koju ljudi mogu doživjeti, jer zahvaća svaki segment života osoba pogođenih ratom. „Upravo zato što je ratna trauma uzrokovana čovjekom ona ima razorno djelovanje na unutarnji svijet žrtve u kojem je narušeno vjerovanje u dobar i sretan život, a dovodi u pitanje i njegov smisao. S obzirom na posebnosti psihološke traume izazvane ratom vrlo je bitna nedvojbena podrška okoline i priznanje da je žrtvama nanesena nepravda“, ističe.
Rat uvijek negativno utječe na psihološko zdravlje ljudi, nastavlja Ella, zbog naglog narušavanja života pojedinaca. „U kojoj mjeri će pojedinac osjetiti posljedice rata ovisi prvenstveno o tome je li bio izravno, ili neizravno izložen po život opasnim situacijama, onome čemu je svjedočio, osobinama ličnosti, biopsihološkoj otpornosti na stres. Emocionalna patnja ne nastaje samo zbog izravne izloženosti životno opasnim situacijama i nasilju već i kroz neizravne stresore poput napuštanja domova, geografskog relociranja, odvajanje od obitelji, ekonomskih poteškoća i kontinuiranog osjeća neizvjesnosti što nosi budućnost“, objašnjava nam pa dodaje da trenutno gotovo svi Ukrajinci imaju akutnu posttraumatsku reakciju, koja se može, ali i ne mora razviti u posttraumatski stresni poremećaj.
„Često se može javiti anksioznost, depresija, derealizacija i psihosomatske tegobe. Kod djece se također mogu pojaviti slične reakcije, to najviše ovisi o njihovoj dobi odnosno o načinu na koji interpretiraju ovu situaciju, posebice jer su odvojeni od svojih očeva, te im je naglo prekinuta svakodnevna rutina koja je pružala osjećaj sigurnosti. Međutim, ne treba podcjenjivati njihove sposobnosti da razviju vlastite načine da se nose s ratom i novonastalim okolnostima posebice ako imaju podržavajuću okolinu.“
Otkad traje ruska invazija sa svih strana jača rusofobija, bijes je usmjeren i prema ruskom narodu, a ne samo prema Putinu. Rođena Ukrajinka ovim putem, baš kada je teško ostati razuman, poručuje – Putin nije odraz cijelog ruskog naroda.
„Socijalna psihologija govori o sklonosti kategorizaciji ljudi s obzirom na obilježja pripadnosti nekoj grupi, u ovom slučaju radi se o pripadnosti naciji koja je izvršila invaziju na drugu zemlju što automatski povećava vjerojatnost da ljudi zaključe kako su svi Rusi zli. No, to naravno nikako nije točno. Postoji puno ljudi u Rusiji koji su protiv rata, neki to čak i otvoreno pokazuju usprkos tome što znaju kako će zbog toga snositi posljedice. Potrebno je naglašavati kako su predsjednik Putin i njegove pristaše započele i kako vode ovaj rat te da unatoč tome što je on vođa Rusije – njegove odluke, ponašanje i ideologija nisu odraz mišljenja cijelog naroda“, rezolutno će Kravchenko.
Trenutno se nada razumnijim zahtjevima s ruske strane te uspješnim pregovorima kako bi se zaustavilo krvoproliće. „U suprotnom tijek i nastavak ovog rata ne želim niti zamišljati“, zaključuje za naš portal psihologinja Ella Kravchenko.
