Piše: Bojana Guberac
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak 2018. je godine, govoreći o problematici nasilja nad ženama s invaliditetom u proteklih deset godina, ukazala na pozitivne pomake, ali i potrebu postizanja bolje sigurnosti i zaštite žena s invaliditetom od nasilja.
„Ako žrtvi nije omogućen siguran i neovisan život u zajednici, postignuti pomaci ne mogu se smatrati zadovoljavajućim“, kazala je.
Također je tada posebno istaknula zabrinutost da redovne usluge za žrtve nasilja (skloništa, psihološka savjetovanja, stambeno zbrinjavanje i drugo) u pravilu nisu dostupne osobama s invaliditetom te da su posebno nezaštićene žene i djevojčice te dječaci s invaliditetom.
Zanimalo nas je je li se situacija promijenila na bolje i jesu li sigurne kuće prilagođene ženama s invaliditetom.
„Općenito govoreći ukoliko žena s invaliditetom nema neki teži invaliditet, može biti smještena u gotova sva skloništa. Problem nastaje ukoliko se radi o ženi s teškim oblikom invaliditeta gdje je potrebno osim arhitektonske pristupačnosti i podrška u smislu druge osobe (osobnog asistenta) koja mora biti educirana kako bi mogla pružiti ženi primjerenu podršku s obzirom na specifičnost invaliditeta. Prije pet godina smo proveli istraživanje o pristupačnosti skloništa te iz dobivenih odgovora proizlazi kako je u to vrijeme samo jedno sklonište bilo u potpunosti pristupačno. Ostala su bila djelomično. Danas je nešto bolja situacija“, rekla je za naš portal Anka Slonjšak.
U Registru osoba s invaliditetom 2018. godine zabilježeni su podaci o 500.683 osoba s invaliditetom, od čega je 198.021 žena (39,6%). Najveći broj žena s invaliditetom ima prebivalište u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji. U te dvije županije živi oko 32% od svih žena s invaliditetom. Nekom obliku nasilja bilo je izloženo čak 68 posto žena s invaliditetom.
Unatrag deset godina jedan od većih problema predstavlja nedostatak statističkih podataka koji bi pružili konkretniji uvid u stvarno stanje. U Republici Hrvatskoj ne postoji jedinstvena statistička baza već se podaci vode parcijalno, ovisno o instituciji, primjerice MUP.
„Načelno, prema saznanjima, možemo zaključiti da unatrag deset godina nema značajnijeg opadanja u broju slučajeva obiteljskog nasilja. Smatramo kako je prisutna tamna brojka koja se ne može podudarati s nekom formalnom statističkom bazom podataka“, navodi Slonjšak.
Valja istaknuti da je pravobraniteljica Slonjšak u 2018. godini na sjednici Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora, koja je za temu imala “Nasilje nad ženama s invaliditetom – specifičnosti i mogućnosti suzbijanja”, upozorila i kako je UN Odbor za prava osoba s invaliditetom „izrazio zabrinutost zbog nepovoljnog položaja žena i djevojčica s invaliditetom u hrvatskom društvu, naglašavajući da su u dvojako neravnopravnom položaju (po osnovi roda i po osnovi invaliditeta) te uputio Hrvatskoj konkretne preporuke. Preporuka je da se u slučajevima svih oblika nasilja u obitelji, institucijama i posebice psihijatrijskim ustanovama poduzmu konkretni koraci, istaknuvši potrebu sustavnog prikupljanja statističkih podataka o relevantnim okolnostima odgovornima za pojavu nasilja, s posebnim osvrtom na potrebu izrade obuhvatnih analiza kao podloge za učinkovite mjere kojima se ne samo otklanja nasilje nego i prevenira.“ No, evidentno je da se sveobuhvatna i temeljita analiza do danas nije dogodila.
Žrtve se najčešće za pomoć obraćaju udrugama – nemaju povjerenja prema institucijama i sudstvu
Najčešće poteškoće s kojima se žene žrtve nasilja s invaliditetom suočavaju je nedostatak primjerene podrške uz koju će žena s invaliditetom, žrtva nasilja, osjećati sigurnost. Uz to, nemaju povjerenja u sustav koji bi ih trebao zaštititi.
„Kako postoje razne vrste invaliditeta nužno je konkretizirati specifični oblik podrške potrebne ženama s različitim vrstama invaliditeta kako bi im se olakšalo traženje pomoći u slučaju izloženosti nasilju. Ističemo kako je od iznimne važnosti omogućiti primjerenu komunikaciju sa žrtvom nasilja koja ima invaliditet te joj sve potrebne informacije moraju biti dostupne i pristupačne. Istaknuli bismo i nepovjerenje prema institucijama i sudskim postupcima koji mogu biti dugotrajni, ali i zabrinutost u vlastitu egzistenciju u bitnome utječe na odluku hoće li žena s invaliditetom prijaviti nasilje, s obzirom na to da mnoge žene s invaliditetom egzistencijalno ovise o članu obitelji (najčešće partneru) koji je često i nasilnik“, objašnjava Slonjšak.
Prema saznanjima pravobraniteljice žene žrtve nasilja s invaliditetom za savjetodavnu se pomoć najčešće obraćaju organizacijama civilnog društva, a zatim policiji. Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH) ima SOS liniju za pomoć žrtvama nasilja.
„Organizacije civilnog društva su neformalnije i fleksibilnije te su u većoj mjeri u mogućnosti pružiti potrebnu podršku u toj početnoj fazi kada žene počnu razmišljati da prijave počinitelja“, ističe pravobraniteljica.
Upitali smo ju što je sa slučajevima gdje žene žrtve nasilja s invaliditetom imaju psihičke poteškoće i gdje se onda smještaju: „Sve žene žrtve nasilja se mogu smjestiti u skloništa pa tako i žene koje imaju psihičke poteškoće. Ne postoji posebno mjesto gdje bi se smještavale samo žene s takvim poteškoćama. Eventualno, ukoliko je nasilje ostavilo takve posljedice na mentalno zdravlje da je potrebno liječenje, onda se liječenje nastavlja u pripadajućoj ustanovi.“
Pandemija je zbog ograničenja kretanja otežala položaj žena s invaliditetom – izloženije su nasilju
Slonjšak napominje kako se problematika produbljuje time što po izlasku iz skloništa žene žrtve nasilja s invaliditetom imaju izbor ili vratiti se u kuću gdje su doživjele nasilje ili biti smještene u ustanovu socijalne skrbi (pod pretpostavkom da nemaju sredstva za uzdržavanje i mjesto gdje bi samostalno živjele). Dodaje kako ne postoji alternativni oblik skrbi ili podrške za žene s invaliditetom nakon izlaska iz skloništa.
Pandemija uzrokovana virusom COVID-19 odrazila se i na položaj žena s invaliditetom koja ih je, prema riječima pravobraniteljice, stavila u dodatno nepovoljniji položaj upravo iz činjenice ograničenja kretanja i ostanka kod kuće gdje su bile izloženije nasilju.
„Izoliranost žrtve u kući s nasilnikom te otežana mogućnost prijave dodatno su otežali položaj ženama s invaliditetom. Trenutno ne raspolažemo statističkim podacima i smatramo kako je na tu temu potrebno provesti istraživanje“, zaključila je za naš portal pravobraniteljica za osobe s invaliditetom.
