Razgovarala: Ružica Ljubičić
Jelena Čevra vlasnica je agencije za odnose s javnošću Pyaar koja postoji i djeluje u Zagrebu tri godine. Odnosima s javnošću počela se baviti od prve godine studija, u studentskoj udruzi gdje je bila dio ureda za odnose s javnošću, a kasnije i voditeljica istog ureda. Osim toga, tijekom studija je radila druge poslove poput uređivanja radijske emisije o politološkoj znanosti i struci te ističe kako su upravo to iskustvo i stečena poznanstva bili ključni za prve uspjehe na tržištu rada. Iako kroz tvrtku radi s raznim branšama, najviše je posvećena političkom PR-u. I sama je diplomirala politologiju, a s nepunih trideset godina radila je više kampanja za lokalne, parlamentarne, europske i druge izbore. Svoja poslovna iskustva, spoznaje i stavove podijelila je za Žene i medije. Posebno se osvrnula na položaj žena na hrvatskoj političkoj sceni, rodnoj ravnopravnosti, rodnoj diskriminaciji i preprekama koje stoje političarkama u njihovoj karijeri.
Jelena, vi ste veoma mladi osnovali vlastitu tvrtku koja se bavi političkim odnosima s javnošću. To je vrlo ozbiljna i dinamična profesija, kako ste se na to odlučili i što ste sve naučili u tom procesu?
Da, do sada sam u najvećoj mjeri radila političke odnose s javnošću, tu sam definitivno na domaćem terenu. No, u idućem razdoblju vidim se više u drugim područjima poput turizma, kulture, znanosti i obrazovanja jer se želim nastaviti profesionalno razvijati i ostvariti komunikacijske ciljeve drugačijih klijenata. U ove tri godine poduzetništva i ukupno desetak godina odnosa s javnošću naučila sam prvenstveno da, kao i u svemu drugome, bez marljivog rada i predanosti nema ni rezultata. Potreban je, posebno na početku, nadljudski napor za realizaciju konkretnih ostvarenja i za pomaknuti se s početne točke.
Od ranih srednjoškolskih i studentskih dana ste bili veoma angažirani i tako ste razbili predrasudu o pasivnosti mladih ljudi, što vas je potaklo da ne odustanete iako ste živjeli u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je teže izboriti se za uspjeh?
Bosna i Hercegovina je definitivno jako izazovno okruženje za ostvarivanje profesionalnih ciljeva, odnosi s javnošću još uvijek nisu afirmirana profesija kao u Hrvatskoj. Pošto svoje ambicije nisam mogla ostvariti tamo, logičan slijed bio je otići negdje dalje. Odlučila sam se za Zagreb, koji je ipak druga priča. Tijekom studija te prvih godina na tržištu sam zaista znala raditi sedam dana u tjednu, cijeli život sam bila podredila poslu. Iako se nekad činilo da taj trud nitko ne vidi, da nema nikakvih rezultata, uvjerila sam se da svaki rad i kvaliteta kad tad isplivaju. I to je ono zbog čega ne odustaješ.
Kojim načelima se vodite u karijeri i poslovnom uspjehu i kako je moguće ostati dosljedan uz konstantni pritisak?
Ljudi se mijenjaju, mislim da sad nisam ista osoba od prije deset godina. S rastom i sazrijevanjem mijenjaju se i stavovi i uvjerenja, i to treba prihvatiti. Važno je ostati vjerna svom osjećaju. To znači da nekad kada osjećaš da lošoj suradnji mora doći kraj, okončat ćeš je, kad osjećaš da trebaš dati otkaz na poslu bez perspektive, dat ćeš otkaz iako možda ne znaš gdje ćeš sutra. Ti si bitnija od svog posla, tvoje zdravlje je bitnije od karijere. Konstanta u zadnjih deset godina je poštovanje prema ljudima koji me okružuju, prema kolegama, suradnicima, klijentima. Stvarno vjerujem u ono da što činiš drugima činiš sebi. Svatko od nas radi najbolje što zna u danim okolnostima. Introvertna sam na izrazito ekstrovertnoj poziciji i to je samo po sebi izazovno. Međuljudski odnosi su većini općenito izvor najvećih frustracija, ali i najvećih blagodati. Tko je tu spretan i uspješan, bit će mu lakše i u svim drugim segmentima.
Jedan od vaših velikih uzora je jedinstvena Hannah Arendt, što političari i političarke mogu naučiti od nje?
Mogu naučiti puno toga, prije svega o smislu politike. Svaki put kada s nekim surađujem nastojim sama otkriti što je smisao djelovanja te osobe, zašto je politički angažirana. Kod nekih je to vidljivo nakon jednog razgovora, a one koje ne mogu dokučiti često to izravno i pitam. Kada su sami motivi političkog angažmana ispravno postavljeni, onda se može graditi i sve drugo. Neki pak krenu s dobrim motivima i ispravnim vrijednostima, ali se negdje na putu izgube. Arendt nas svojim primjerom uči hrabrosti i autentičnosti. Neke svoje spoznaje beskompromisno je dijelila u trenutku kada ih je malo tko mogao razumjeti. To cijenim i kod političara.
Foto:Jelena Čevra
Jeste li ikada doživjeli rodne predrasude ili rodnu diskriminaciju?
Predrasude da, to je nešto s čim se mnoge žene gotovo svakodnevno nose. Diskriminaciju nisam u tolikoj mjeri. Mi i dalje živimo u muškom svijetu, svijetom biznisa i politikom dominiraju muškarci. Pogledajte samo predsjedništva političkih stranaka, upravna vijeća tvrtki i vidjet ćete da brojke još uvijek drastično idu u prilog muškaraca. To je realno stanje kojeg smo svjesni, a tek kad smo nečega svjesni možemo to i mijenjati. Primjerice, nikad mi nije bilo jasno zašto unutar stranaka još uvijek djeluju organizacije poput foruma žena, zajednica žena i slično. Možete li zamisliti da unutar političke stranke postoji zajednica muškaraca? Naravno da ne, smiješno zvuči. Vjerujem da takve podjele više nisu potrebne i da se žene u stranci mogu pozicionirati jednakopravno s muškarcima, umjesto da iz nekog svog „odjela“ šalju poruke onima na čelnim mjestima. Mnogi muškarci imaju u sebi to uvjerenje da bitne funkcije pripadaju njima i zato se češće odvaže i ostvare svoje ciljeve, dok se žene puno više preispituju i često nismo sigurne možemo li mi to, zaslužujemo li to. Takva pitanja postavljaju si i žene koje su realno puno sposobnije i više kvalificirane od svojih kolega. Važno je da budu hrabre, da objektivno procjene svoje sposobnosti i zalažu se za svoje stavove, ne samo u strankama nego i u drugim sferama društvenog i poslovnog života.
Vaše stručno mišljenje, kako je danas biti političarka na hrvatskoj političkoj sceni, o kojim sve faktorima ovisi kako će ta političarka biti percipirana u očima javnosti?
Sam politički angažman znači da odabirete biti javna osoba, da se svjesno odričete dobrog dijela svoje privatnosti i to je samo po sebi svojevrsna žrtva. U najčešćem slučaju, pozitivno percipirane političarke se profiliraju u lokalnim i regionalnim sredinama gdje su svojim konkretnim potezima i kvalitetom rada prepoznate imenom i prezimenom i to se cijeni. Što se tiče nacionalne razine, faktori koji uvelike utječu na percepciju u javnosti su veličina stranke kojoj pripada, udio medijskog prostora za koji se može izboriti, sposobnost jasnog artikuliranja svojih poruka i publika do koje dopiru njene poruke. Može imati najbolje namjere i najbolje prijedloge, ali bez medijske vidljivosti neće postići uspjeh. Percepcija kreira stvarnost. Jedan od važnih faktora je i koliko je posvećena tom pozivu, koliko je aktivna i koliko joj je stalo. Po nekom mojem osobnom kriteriju, najbolje su one političarke koje znaju koja im je svrha, koje su tu s konkretnim ciljem i rade na njemu za opće dobro, kako bi i trebalo biti. Imamo takvih primjera, ne samo u politici nego i na čelnim pozicijama određenih institucija koje dobivaju dodatnu težinu uz takve predstavnice.
Što mislite, koliko je teško političarkama izboriti se sa seksizmom u političkom diskursu?
Sigurno je teško. Možemo vidjeti da se uspjesi nekih političarki pripisuju njihovom odnosu s muškim kolegama. Pozornim okom prate se modne kombinacije zastupnica, a rijetko se komentiraju zastupnici. Češće se proučava privatni život političarki i preispituju se njihove politike u odnosu na to imaju li djecu, jesu li u braku itd. Također, prisjetimo se da se bivšu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović u javnom prostoru redovito zvalo samo imenom, primjerice “Kolinda je bila na utakmici”, dok ćemo rijetko vidjeti naslov “Zoran je bio na utakmici”, redovito ga se oslovljava predsjednik Zoran Milanović.
Ima li prostora za napredak žena u hrvatskoj politici i rastu emancipacije od muških političkih kolega koji bi podržavali svoje kolegice?
Ono čime obilujemo je prostor za napredak, kako žena u politici, tako i u političkom PR-u te u srodnim djelatnostima. Ono što sam zamijetila kod sebe i kod drugih žena je da često zastanemo tamo gdje treba preuzeti odgovornost. Znala sam godinama raditi određeni posao, dovesti projekt do zaista impresivne razine, biti svjesna da sam odlično odradila i stvorila dodanu vrijednost, ali bih prepustila odgovornost, ali i zasluge nadređenom ili timu. Ključni trenutak je kada stanemo iza svog rada i kažemo: ovo je moj prijedlog, moje mišljenje, ovo je plan kako ćemo to realizirati. Stojim iza toga, rizici uvijek postoje, ali ja preuzimam odgovornost. E tada se stvari već krenu malo drugačije slagati. Što se tiče podrške kolega, ne bi bilo pošteno reći da nema onih koji su profesionalni, koji poštuju i uvažavaju kolegice, okružena sam sa mnogima. Što se tiče ovih drugih, mislim da se nikoga ne može preodgajati, ali ukoliko se promijeni društvena klima, ukoliko neko ponašanje javno osudimo, ako ono postane društveno neprihvatljivo, onda ih na neki način primoramo da se ponašaju drugačije.
Što želite poručiti mladim ženama?
Moja je želja, za koju vjerujem da ima dobre izglede da se realizira, da za deset godina imamo jednak broj žena i muškaraca na vodećim pozicijama u poslovnom, ali i političkom životu te da se žena ne mora mnogo više truditi da bi postigla isti rezultat kao muškarac. To ćemo postići ako smo danas svjesne koliko vrijedimo, ako se usudimo tražiti ono što nam pripada i preuzeti zasluge za svoj rad, ako neumorno radimo na svojim ciljevima te ako ispunjavamo svoje želje, a ne one koje nameće još uvijek izrazito patrijarhalno društvo.
